Priča za sočnu TV seriju

Dossier Digitel: Od genijalaca s kojima su svi radili do onih o kojima se više ne govori

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.6.2018. u 14:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.6.2018. u 14:48

Možda za njih niste čuli, ali za njihove reklame jeste, pogotovo one vezane uz Hrvatski telekom koji im je godinama bio najveći klijent. Bili su doslovce tvornica uspješnih i nagrađivanih reklamnih kampanja. “Hoću Internet” ili “A nije bilo jabuke?”, reklama za sokove, sigurno vas nisu mimoišle, kao ni “Prve tri su najvažnije”, za UNICEF, da spomenemo samo njih. Istodobno, za velike su kompanije zakupljivali oglasni prostor u medijima, producirali televizijske sapunice (“Dolina sunca”, “Sve će biti dobro”, “Pod sretnom zvijezdom), bili savjetnici za odnose s javnošću i strateško komuniciranje, organizirali velike evente… Bili su sve što je industrija mogla ponuditi i gdje je bilo novca, propulzivni i kreativni “dream team”, ali i tržišni predatori.

Sustav Digitel je, međutim, neslavno skončao, a njegova priča je, slažu se mnogi, tipično tranzicijska. Kontekst u kojem se zbiva seže od Tuđmanova doba, preko Račanove koalicijske vlade, vladavine Ive Sanadera, sve do zaključno one Zorana Milanovića, gdje se cijelo vrijeme isprepliću biznis i politika, novac i moć, mediji i marketing, poslovno i privatno. Digitel je u tome iznikao u hrvatski marketinško-komunikacijski imperij koji je drmao 2000-ima i u jednom se trenu kretao čak oko 500 milijuna kuna prihoda te imao više od 200 zaposlenih u nizu povezanih tvrtki, da bi propao u dugovima.

Počeci

Agenciju Digitel su s nekoliko suradnika pokrenuli još sredinom 90-ih poduzetnici Vladimir Smolec i supruga Jasna Hrvić Smolec te redatelj i bivši novinar Poleta i Starta Dario Vince, koji su surađivali na projektima još od vremena Z3 televizije (pokrenute 1988. godine kao koprodukcijski program Televizije Zagreb). Timu se zbog širenja u PR vode nakon nekoliko godina pridružio i mladi urednik iz magazina Globus, Aljoša Roksandić. Ta kadrovska odluka je, kako se pokazalo, bila dvosjekli mač: Roksandić je stasao u snalažljiva menadžera i suvlasnika, ali je bio uvelike zaslužan i za sunovrat. Oni koji su s njime radili opisuju ga kao iznimno ambicioznog, a životni stil koji je vodio asocirao je na onaj “zlatne mladeži”.

Osnivački tim uspijevao je prilično dugo biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Iako su ih mnogi povezivali s HDZ-om, sve do kampanje za parlamentarne izbore 2011. godine (kada je stranku vodila Jadranka Kosor), nisu za njih radili, naglašava Vince, te su općenito imali jako malo poslova za državu ili državne tvrtke. Od političkih kampanja još su radili prvu predsjedničku kampanju Stjepana Mesića. Budući da je Smolec s njime bio u dobrim odnosima, postojali su planovi i da rade prvu predsjedničku kampanju za Ivu Josipovića, ali to se nije svidjelo tadašnjem vrhu SDP-a.

Osvajajući tržište, na kojem im je glavni konkurent bila agencija Unex, povezana s Agrokorom, gutali su sve što su mogli, i potentne kadrove i konkurentske tvrtke, posežući s vremenom i debelo izvan svojega osnovnog biznisa, pa i Hrvatske. Ključna operacija regionalnoga širenja, radnog naslova “Od Atene do Beča”, u kojoj su surađivali sa slovenskim partnerima, dovoljno govori o njihovim ambicijama kad su bili u zenitu. Sa začetkom te operacije 2005. godine uslijedio je niz vlasničkih, kadrovskih i korporativnih preslagivanja te zaduživanja, da bi 2013. godine Digitel završio pred financijskim ponorom. U ljeto te burne godine u prostorije tvrtke nekoliko je dana dolazila i policija, odnosila dokumentaciju i razgovarala s direktorima, kako se prisjećaju svjedoci koji su tamo radili, ali nije bilo nikakvih optužnica.

Ostali su milijuni kuna duga koji su se od 2014. godine valjali po predstečajnim pa stečajnim postupcima niza povezanih kompanija, opterećenih i jamstvima i sudužništvima za maticu (Digitel komunikacije, osnovane 2005. godine) te velikim međusobnim potraživanjima. Neki od tih postupaka otužno, u skladu s hrvatskom pravosudnom reputacijom, čak i dan-danas traju. Vjerovnici su prijetili i tužbama, tko je mogao, naplatio se cesijama i na razne druge načine, a o vremenu rasapa vjerojatno najviše govori to da je Roksandić na direktorskim pozicijama držao svojega bivšeg vozača, a sam se na ročištima uglavnom nije pojavljivao.

Zombi tvrtke

Stečajni upravitelji dviju zombi tvrtki iz sustava - Digitel komunikacije i Digitel medijski servisi (DMS) - upravo ovih dana pokušavaju, uzdišući zbog paučine u kojoj su se tu našli, još nešto naplatiti i slučajeve napokon privesti kraju. Nisu sigurni koliko je poslovanje i prelijevanje novca iz jedne u drugu povezanu kompaniju (bilo ih je desetak), koje uočavaju kao modus operandi, bilo korektno, ali smatraju da su u detektiranju i poantiranju te drame oni nemoćni i debelo zakasnili. Jedva dolaze do relevantnih brojki i faktura, većina je dugova u zastari, to je kao kopanje po poharanom skladištu. Nakon jednoga stečajnog ročišta u Zagrebu je, onako usput, predstavnica Županijskoga državnog odvjetništva upitala stečajnog upravitelja DMS-a Antu Majića zašto nije bilo kaznenih prijava, a on joj je, kaže nam, odgovorio pitanjem: “A što ste vi radili?”. Dalje o tome nisu razgovarali. Inače, neposredno uoči otvaranja stečajnoga postupka, provedeno je čak 744 cesija, a neke od njih još se pobijaju na sudu.

Digitel i “digitelovci” prošli su jedan veliki krug: od imidža genijalaca i trendsetera s kojima su svi htjeli raditi, umreženih sa svima koji su nešto u Hrvatskoj značili - a to se posebno odnosilo na Vladimira Smoleca i Aljošu Roksandića - do onih koje se izbjegava spomenuti. Kraju je kumovalo, smatraju neki njihovi bivši suradnici, to što su se “zaigrali”, u svakom smislu pretjerivali, prezadužili se, a na sve je “legla” i recesija, smanjeni marketinški budžeti te stečajevi nekih važnih klijenata poput Fižulićeve Magme i drugih.

Na neki način, Digitel je bio verzija Agrokora, samo što nije bio izglasan poseban “lex”: sve se raspalo pod tržišnim silnicama. Zapravo, državna razvojna banka, HBOR, trebala je poslužiti kao ruka spasa, ali taj manevar nije uspio. Krovnoj tvrtki sustava, Digitel komunikacijama, u prosincu 2012. vodstvo HBOR-a odobrilo je kredit od 35 milijuna kuna - uz dodatni kredit u istom iznosu od najvećega Digitelova vjerovnika, RBA-a, i to prema programu dijeljenoga jamstva - ali je u veljači 2013. kredit stopiran.

Preispitivanje HBOR-ovih ugovora o kreditima pokrenuto je kad su mu u Nadzornom odboru bili SDP-ovi Slavko Linić i Gordan Maras, pa su kuloari brujali da je u pitanju bila politička presuda. Linić i Maras to, naravno, negiraju te obojica naglašavaju da je poslovanje Digitela bilo problematično, kao i osiguranje kredita. Pozivajući se pak na bankarsku tajnu, u RBA-u o tome, kao i drugim kreditima Digitelu, ne žele govoriti. Prema tražbinama iz travnja 2014. godine, banke i financijske institucije potraživale su od Digitel komunikacija 75,7 milijuna kuna, najviše RBA (46 milijuna kuna), a obveze po sudužništvima i jamstvima iznosile su 22 milijuna kuna (za RBA-ove kredite dane dvjema drugim Digitelovim tvrtkama).

Što je ostalo

Imperij se rastočio dramatično i kaotično, ali u priličnoj medijskoj tišini - iako je Digitelov biznis bio snažno vezan uz vodeće televizijske i novinske kuće, uključujući i bivšega izdavača Jutarnjeg lista, tvrtku EPH Ninoslava Pavića - dovevši dugogodišnje partnere u teškoće. Sugovornici nam kažu da je Roksandić neke od njih posebno razbjesnio jer rastrošnost nije mogao obuzdati ni dok je tražio otpise dugova, a menadžeri medijskih kompanija zbog Digitela su ostajali bez izdašnih bonusa.

Najsnalažljiviji Digitelovi menadžeri taj su brodolom preživjeli u sektoru: osnovali su biznise u odnosima s javnošću (Kristina Laco, Violeta Colić, Ozren Kanceljak), marketingu (Nikola Vrdoljak, Martina Pintarić), eventima (Tomo Ricov) ili TV produkciji (Dario Vince). Smolec se dobro naplatio i sada vodi konzultantsku tvrtku, a Roksandić je u vrućini 2014. godine ispario u Sjedinjene Države, gdje je navodno radio za odvjetničko-lobističku kuću Patton Boggs - tu je partner Luka Mišetić, a bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova i veleposlanik Miomir Žužul savjetnik - da bi se mic-po-mic lani počeo tiho vraćati u Hrvatsku s novim biznisima. Neki su njegov rukopis iščitali i u blogovskim istupima odbjegloga Ivice Todorića iz Londona te se prisjećaju njihove zajedničke fotografije iz 2011., kada su objavili da su sklopili strateško partnerstvo.

Pada nam na pamet kako ne bi bilo čudno da Digitel jednom završi kao podloga za knjigu ili TV seriju po uzoru na “Počivali u miru”, krimi-seriju čiju je treću sezonu upravo za HTV završila Ring produkcija u vlasništvu Darija Vincea, a kritičari opisali kao hrvatski noire. Uz pomalo gorak osmijeh, Vince nam kaže da je to moguće - svakako misli da ima potencijala za sočnu tranzicijsku dramu. U njegovu slučaju začinjenu i dugom jer mu Roksandić njegov vlasnički udjel nikad nije do kraja isplatio, a on je iz Digitela otišao 2013. godine otkupivši prava na “Počivali u miru”. Danas s Roksandićem nije u kontaktu, kaže da nema ni njegov broj telefona. Kad bi i imao, pitanje je koliko bi mu to pomoglo: bivši PR stručnjak na telefon se uglavnom ne javlja ili se javi samo jednom. Nama je tako ljubazno obećao odgovore na pitanja, ali nam ih na kraju nije poslao, niti se više javio. Vladimir Smolec je pak dugo vagao, ali je na kraju odlučio šutjeti, smatrajući vjerojatno da je Digitel još kontaminirano područje, za njega ili druge.

Kako se sve zakuhalo

Golema tvornica novca cijeloga sustava bila je tvrtka za zakupljivanje medijskoga prostora Digitel medijski servisi (DMS), koja je osnovana 1998. godine, a vodila ju je Jasna Hrvić Smolec. U 2007. su joj prihodi bili 340 milijuna kuna i dobit oko 10 milijuna kuna, bila je najveća na tržištu.

Paralelno je poslovala kreativna agencija Digitel, a otprilike u isto vrijeme osnovana je i agencija za odnose s javnošću, Premisa, koju je od početka vodio Aljoša Roksandić. Za komunikacijski biznis su ga, prisjeća se Vince, obučavali u Sloveniji, u agenciji Pristop. Tu je agenciju s partnerima osnovao Franci Zavrl, nekadašnji urednik Mladine. S Pristopom je otad suradnja bila više-manje kontinuirana.

Stvari su se za digitelovce zakoturale u ozbiljan i veliki biznis s prvim većim ugovorima za HT, koji je od 1999. godine vodio Ivica Mudrinić, bivši ministar iz redova HDZ-a. Koji su iznosi tu okrenuti u idućih 10-ak godina ilustrira podatak da su samo u 2008. godini T-Mobile Hrvatska i T-Hrvatski Telekom za zakup medijskog prostora predviđali potrošiti 320 milijuna kuna i bili najveći oglašivači, iza kojih je s 310 milijuna kuna bio Agrokor. Digitel je, pritom, za HT kreirao i gotovo sve reklamne kampanje, a taj dio sustava u najboljim je godinama imao oko 80 milijuna kuna prihoda.

Općenito, na prijelazu milenija dogodio se veliki boom marketinško-komunikacijskoga biznisa u Hrvatskoj, a jedan od prvih zaposlenika Premise, bivši novinar i glazbeni menadžer Ozren Kanceljak, opisuje ga kao El Dorado. To vrijeme smatra najboljim i najkreativnijim u svojoj karijeri, ali je otišao iz Premise jer je, kaže, htio biti svoj gazda. U svakom slučaju, vratio se kao “specijalac” još dva puta - u vrijeme povezivanja s Pristopom, a drugi put kad je pokušao 2014. godine restartati poslovanje dviju tvrtki iz sustava, kreativne agencije Digitel i Premise, koje su bile u predstečajnom postupku.

Premisa je 2013. godinu završila s 10,6 milijuna kuna prihoda i 1,5 milijuna kuna dobiti, što je bilo manje nego prethodnih godina, ali ipak ne dramatično, te s velikim potraživanjima od povezanih tvrtki i obvezama zbog sudužništava i jamstava. Agenciji Digitel, nukleusu od kojeg je narastao cijeli sustav, prihod je pak snažno pao - na jedva petinu u odnosu na pretkrizne godine, tako da je 2013. završio s 10 milijuna kuna i pet zaposlenih te u gubitku. Obveze dobavljačima i povezanim tvrtkama bile su oko 9 milijuna kuna, a bio je pritom i sudužnik/jamac za Digitel komunikacije i Digitel projekte u iznosu od 62 milijuna kuna.

Zlatne godine

- Razdoblje od 1998. do 2008. godine u Hrvatskoj je bilo zlatno doba marketinga. Tržište je bilo živo, dolazili su novi igrači, a Digitel je jahao na tom valu. Išlo im je super - prisjeća se reklamni i PR stručnjak Boris Malešević, koji je u to vrijeme bio vlasnik tvrtki Public Image i Designsystem.

Digitelovci su se trudili u svemu biti drukčiji, a to su pokazivali i skupim uredima smještenima na dva kata u Banjavčićevoj ulici u Zagrebu, uređenih dizajnerskim namještajem, a u nekim su sobama zaposlenici imali i DJ pult opremljen sa stotinjak starih ploča te su si za vrijeme i nakon posla puštali glazbu. U jednom je uredu bio i stol za stolni tenis i koš za košarku, sve je bilo u savršenom skladu s tadašnjim ekonomskim Belle Époque osjećajem u Hrvatskoj. Vladimir Smolec se pak tada počeo pojavljivati na Nacionalovim listama najbogatijih Hrvata.

U kratkom roku nastao je cijeli grozd Digitelovih povezanih, specijaliziranih kompanija, nad kojima je stajala tvrtka Digitel komunikacije kao krovna kompanija. U procesu preuzimanja konkurenata u jednom su trenutku unutar grupe bili i agencija Millenium promocija (Mario Petrović) i Predikat (Boris Lešić, koji je neko vrijeme bio direktor Premise), ali su za koju godinu izašli. Lešić sada vodi Conex Studio, agenciju za tržišne komunikacije. U tom je razdoblju i Kristina Laco bila suvlasnica Premise te neko vrijeme izvršna direktorica Digitel komunikacija. Kad je sve krenulo prema predstečaju, osnovala je s Violetom Colić samostalnu agenciju, Komunikacijski ured Colić, Laco i partneri. Prošle ih je godine angažirala nova uprava Agrokora da vode komunikacije koncerna s javnošću nakon donošenja “lexa”.

Eventi

Osim Premise te kreativne agencije Digitel koju je vodio Vince, posebno vidljive i uspješne u sustavu bile su Da! (2002.) i Pepermint (2002.), agencije za iskustvene komunikacije i event menadžment. To je bio pionirski posao na hrvatskom tržištu, a Da! je jednostavno procvao te je za pet godina, uoči izbijanja krize, imao prihode od čak 30 milijuna kuna. Vodio ju je Tomo Ricov, bivši novinar Poleta i Starta i poznati DJ iz Kulušića, a krajem 90-ih ga je u Digitel “mobilizirao” Vince.

- Producirali smo više od tisuću evenata u razdoblju između 2002. i 2010. godine. Klijenti su bili Heineken, Siemens, HT, Gilette, TDR, EPH te mnogi drugi. Radili smo i najveće sportske evente poput Snježne Kraljice, Svjetskoga prvenstva u rukometu, Azijske igre u Omanu... - prisjeća se Ricov.

On je stekao 20 posto udjela u agenciji Da!, kako stoji u izvještajima, no 2010. godine odlučio se povući, a on i partner “ponijeli” su sa sobom agenciju Pepermint i njezin Weekend Media Festival “sa svim pravima i obvezama”. Tek tada je Ricov osnovao poznati klub Pepermint u Ilici, kamo je zalazio i Emil Tedeschi koji je tu povremeno puštao glazbu (nazivao se DJ SMS Deutsch), kao i tadašnji premijer Zoran Milanović i guverner HNB-a Boris Vujčić, prijatelji iz mlađih dana. Mediji su tada o njima pisali kao “dečkima iz Peperminta”, a fotografirani su nekoliko godina u veselim klupskim izdanjima na Badnjak. Danas je, kaže Ricov, i partner u nekoliko ugostiteljskih objekata: Johann Franck, Boogie i Kic, a vratio se i poslu DJ-a, kad stigne.

U svojem tržišnom blitzkriegu početkom 2000-ih Digitel je osnovao i produkcijsku granu biznisa, Ring Multimediju za proizvodnju televizijskih sadržaja, što je s vremenom preraslo u krovnu kompaniju Ujedinjene produkcije. Prema našim sugovornicima, u početnom je zanosu bio “spržen” velik novac. U postupku konsolidacije preuzimane su tvrtke koje su trebale donijeti nove poslove i novac te je tako 2007. godine u Digitel ušla i Core media (Vladimir Šelebaj Sellier i Dijana Čuljak). S medijskim otkrićima o sumnjivom poslovanju - što je rezultiralo sudskim procesom i osuđujućim nepravomoćnim presudama - taj je savez ipak razvrgnut.

U to je vrijeme u Digitel ušla produkcijska tvrtka Drugi plan (Nebojša Taraba i Miodrag Sila), koja je donijela igranu seriju “Mamutica” i emisiju “Kod Ane”, a razmatralo se i pokretanje televizije za žene TV Ona, u partnerstvu s Tončijem Huljićem… Drugi plan se, međutim, nije u sustavu dugo zadržao te je od 2013. godine samostalna tvrtka (Taraba i Sila otkupili su od Digitela 50-postotni udio), s danas međunarodno uspješnim projektima televizijskih serija “Novine” i “Uspjeh”, koje se mogu gledati na Netflixu i HBO-u.

Prekretnica i suradnja s Pristopom

Važna poslovna prekretnica za Digitel zbila se 2005. godine. Tada su se tri originalna osnivača Digitela odrekla dijela vlasništva u korist Roksandića, koji se iskazao u vođenju Premise te je postao ravnopravni četvrti partner. “Bila je to nagrada, ali i priznavanje realnosti. Dotad je Roksandić imao samo vlasnički udjel u Premisi”, tumači Vince. Zbog bolesti Vladimira Smoleca, upravljanje Digitel komunikacijama kao grupom preuzeo je Roksandić, ali uz Smoleca u upravi. Vince je pak ostao voditi kreativnu agenciju. Kako kaže, nije se s partnerima složio s tada najavljenom poslovnom strategijom širenja kompanije.

Te se godine Digitel povezao sa slovenskim Pristopom razmjenom vlasničkih udjela, nakon što je pala odluka o osvajanju regionalnoga marketinško-komunikacijskog tržišta. Nastala je Digitel Pristop Grupa koja se dičila sa sedam sastavnica, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i EU (kupljene su tada i agencije u Ateni te Beču). Mnogi to danas opisuju megalomanskim projektom, a ideja je bila da se okrupnjeni i snažan biznis na kraju proda nekoj od velikih međunarodnih agencija. U grupi je 33 posto imao Pristop, 33 posto Digitel (bračni par Smolec, Vince i Roksandić) te 33 posto slovenski izdavačko-medijski konglomerat DZS Bojana Petana.

Iako je 2009. objavljeno da je u međuvremenu izrastao regionalni holding koji ima oko 100 milijuna eura prihoda i 400-injak zaposlenih, projekt se polako rasplinuo. Prije toga, DZS-ov je udjel otkupljen kroz tvrtku D ulaganja, objavljeno je, ali ne i iznos. Financijski repovi tih nejasnih aranžmana i ulaganja ostali su sve do raspada Digitela. Bojan Petan (DZS) u jednom je trenutku bio i prokurist u Digitelu, a slovenska banka NLB kreditirala je Digitel uz jamstvo DZS-a. Ona je svoja potraživanja pokušavala na razne načine naplatiti, ali je i DZS upao u financijske probleme.

Ipak, projekt Digitel-Pristop zamalo je uspio, kako se čini. “I EBRD je bio zainteresiran za ulazak u grupu, o tome se ozbiljno tada razgovaralo te smo bili pred potpisom ugovora, ali smo i mi i Slovenci na kraju odustali”, kaže nam Vince koji je, za razliku od partnera, smatrao je da bi EBRD donio Digitelu novu kvalitetu upravljanja i veću sigurnost. Nakon toga je čak postojala šansa da ih preuzme i dokapitalizira globalni marketinško-komunikacijski div WPP, ali je njihova analiza pokazala da su mogućnosti rasta dugoročno slabe te je uprava WPP-a odustala od akvizicije.

Maštali o burzi

Biznis je, međutim, do tada sjajno išao, a kao jednu od razvojnih mogućnosti razmatralo se čak i izlistanje na domaćoj burzi. Test za IPO (inicijalnu ponudu dionica) odradila je ključna kompanija grupe - DMS, koja se 2007. odlučila na izdavanje komercijalnih zapisa, tada popularnoga instrumenta financiranja na domaćem tržištu kapitala, za što je agent bio RBA. Komercijalni zapisi bili su uvršteni na Zagrebačku burzu, a u prospektu je razrađen plan za izdanje od 100 milijuna kuna te su do 2011. izdane četiri tranše.

Iz tog je prospekta, neposredno uoči krize koja će potopiti domaće tržište i IPO učiniti nemogućom misijom, vidljivo koliko ih je sve to što se dogodilo moralo iznenaditi, koliko su visoko letjeli. Da citiramo samo jednu rečenicu kojom se tada obraćaju potencijalnim investitorima: “Rizičnost tržišta je mala. Do sada je tržište oglašavanja raslo dvostruko brže od rasta BDP-a te bi i buduća stabilizacija/stagnacija tržišta oglašavanja zapravo značila rast tržišta na razini BDP-a”.

U tom je dokumentu direktorica Jasna Hrvić Smolec optimistično opisala potencijale kompanije: “Dok je od 2000. do 2005. godine bila izraženija ‘ovisnost’ o jednom velikom klijentu - Hrvatskim telekomunikacijama, 2006./2007. godine DMS je bitno proširio portfelj velikih klijenata. U 2007. godini DMS je sklopio ugovore s nekoliko novih velikih klijenata: Pliva, Kraš, Ina. Također, osigurani su novi dvogodišnji ugovori (2007. i 2008.) s dosadašnjim velikim klijentima: T-Com, T-Mobile, Karlovačka pivovara”.

Do izbijanja ekonomske krize Digitel komunikacije već su dobrano zagazile i u druge biznise, a bilo je i prilično čudnih aranžmana. Primjerice, održavali su i servisirali tadašnje Petrolove benzinske stanice u Hrvatskoj, preuzevši karlovačku tvrtku koja je to do tada radila. Kupili su i većinski udio u kurirskoj kompaniji City Express, koji su prodali 2011. godine, a iznos transakcije nije objavljen. Kao i mnogi drugi u to vrijeme, Aljoša Roksandić je otkrio čari nekretninskog biznisa pa je iz tog razdoblja ostala zabilježena njegova tvrtka Ilica Projekti preko koje je izgradio veliki stambeno-poslovni objekt u Vrapču. Kako nam kaže stečajni upravitelj Ante Majić, u sobi u toj zgradi našao je uskladištene poslovne knjige DMS-a. Koliko je još nekretninskih izleta bilo, teško je utvrditi, kao i to jesu li i koliko imali veze s Digitelovim poslovanjem ili privatnim aranžmanima s drugim suvlasnicima. Među povezanim tvrtkama Ilica Projekta na servisu Poslovna Hrvatska navodi se Mamba Adriatic, u vlasništvu izvjesnog Juana Miguela Ferrera Amenguala.

Vlasničko preslagivanje

U 2011. godini se dogodilo i novo vlasničko tumbanje. Smolec i Roksandić se više nisu slagali, a tvrtka je zagazila u financijske dubioze. Aljoša Roksandić je tada odlučio prihvatiti ponudu i otkupio 50-postotni udio Vladimira Smoleca i Jasne Hrvić Smolec te time postao vlasnik 75 posto tvrtke. Za to je, kako je rekao partnerima, novac namjeravao nabaviti kreditom. Preostalih 25 posto tvrtke ostalo je u rukama Darija Vincea, ali je Roksandić s njime dogovorio tzv. put opciju, izlazak za tri godine, kad dođe do novca. Vince je tako ostao voditi Ujedinjene produkcije, Digitelovu diviziju za proizvodnju sadržaja i brendiranu zabavu. Vladimir Smolec pak počinje vlastitu poduzetničku priču, a Jasna Hrvić Smolec ostaje na čelu Digitel medijskih servisa.

Zašto je nakon Roksandićeve isplate Smoleca operativno poslovanje kompanije bilo otežano, o čemu govore naši izvori koji su poslovali u sustavu, nije posve jasno. No, širenje je i tada bilo u planu: lansiranje nove tvrtke specijalizirane za upravljanje sportskim marketingom i pravima, pod vodstvom Ivice Blažička, koji je napustio Sportski program HRT-a i prešao u Digitel. Tada se zahuktao i Gingernet, novi biznis vezan uz digitalni marketing koji je osmislio i vodio predstavnik mladoga Digitelova kadra, Nikola Vrdoljak. On je 2009. godine pokrenuo agenciju Gingernet kao posebni projekt Vladimira Smoleca, a priključena je Digitelu tek kada se pokazalo da je to uspješna poslovna priča. Vrdoljak se inače Digitel komunikacijama pridružio još 2007. godine kao Smolecov asistent, potom je postao savjetnik Uprave za razvoj poslovanja u regiji i specijalne projekte, a kasnije je uz poziciju direktora Gingerneta dobio i onu Digitelova direktora za inovacije. Vrdoljak danas vodi dinamičnu 404 agenciju, specijaliziranu za digitalni marketing, koju je osnovao s Martinom Pintarić 2014. godine.

21. stoljeće i kraj

Prije definitivnoga kraja, Digitel je obilježila avantura vezana uz dnevne novine 21. stoljeće. Iako je Roksandić tvrdio da nije bio vlasnički povezan s tim projektom, koji je pokrenula tvrtka Miran dan u vlasništvu medijskog veterana Marjana Jurleke, o tome je naveliko pregovarao s Jurlekom. Tada, međutim, a radi se o drugoj polovici 2012. godine, Digitel nije imao dovoljno kapitala, ali projekt je potpomagao u “naturi”, kroz agencijske poslove. Roksandić je često i boravio u redakciji i, prema svjedočenjima novinara, određivao što će biti objavljeno. Navodno je Jurleki ponudio i da će naći neke financijske izvore.

Novine su pokrenute u vrijeme kada je HBOR odobrio kredit Digitel komunikacijama, pa se u kuloarima navodilo da je Roksandić tako zapravo namjeravao financirati 21. stoljeće, ali Vince to negira. Taj je kredit, kaže, trebao biti dio nužnoga financijskog restrukturiranja kompanije. U svakom slučaju, ubrzo je projekt propao, a ostali su dugovi, među ostalima, novinarima i - Digitelu. Ta 2013. godina bila je dramatična, a tko dotad nije shvatio u kakvoj se gabuli nalazi Digitel, tada je svakako morao. Provedeno je nekoliko rundi pregovora o financijskom i poslovnom restrukturiranju, osnovana je zbog toga tvrtka Digitel grupa, a prvu je rundu u ime Sense consultinga vodio Marko Slunjski. Pregovaralo se potom da ih preuzme konkurentska agencija Unex, a kad je i to završilo fijaskom, pokrenut je niz predstečajnih postupaka.

U početku je u tome aktivno sudjelovao i Roksandić, nagovarao novinske, TV kuće i banke na otpise dugova i/ili ulazak u vlasništvo DMS-a te uvjeravao u kredibilnost poslovnih planova, ali ključni dobavljači i stari znanci (Nova TV, RTL, Styrija i EPH) to su odbili. Obveze prema dobavljačima dosegle su 95,6 milijuna kuna, a u kategoriji teško naplativih potraživanja 61 milijun kuna (radi se o potraživanjima od povezanih društava), postojale su i velike milijunske obveze po sudužništvima i jamstvima… Na kraju je HT otkazao ključni ugovor, a cijela se konstrukcija srušila kao kula od karata.

Stečaj DMS-a još traje u Zagrebu, a stečajni upravitelj vodi spor s PBZ-om za potraživanje od 7,1 milijuna kuna vezano uz cesije. Digitel komunikacije u Osijeku pak iščekuju konačni kraj i brisanje iz Sudskoga registra. Za tu je tvrtku bila sklopljena predstečajna nagodba s oko 100-injak milijuna kuna tražbina, od čega se pola odnosilo na RBA i Sberbank, ali je postala pravomoćna tek 2016. godine zbog žalbe Sberbanka. To je, međutim, tada već bio klinički mrtvac, na čijih je 75 posto poslovnog udjela RBA imao založno pravo temeljem kredita od 30-ak milijuna kuna…

Što radi Roksandić

Ostale su Digitelove tvrtke uglavnom nestale, a aktivna je još D ulaganja gdje se Roksandić od prošle godine opet navodi kao osnivač, ali sada s američkom adresom. Prema podacima Poslovne Hrvatske, u 2016. godini ta je tvrtka imala samo financijske prihode, te kratkoročne obveze od 70 milijuna kuna.

To nas dovodi i do pitanja - što Roksandić danas zapravo radi? Službeni tragovi ukazuju na još dva poslovna angažmana, posve izvan marketinškoga ili PR konteksta. Predsjednik je Uprave u turističkoj kompaniji Infinity Resort Zadar, osnovanoj početkom prošle godine u čijem sastavu je autokamp (među osnivačima je navedena tvrtka American Investment Partners sa sjedištem u Nizozemskoj) te je predsjednik Nadzornog odbora tvrtke Sense Esco za projekte energetske učinkovitosti, gdje zastupa interese američkih ulagača. Prema dostupnim podacima, on nije suvlasnik tvrtki, što bi značilo da i sada prodaje menadžersku pamet, ali - stranim investitorima.