Kontroverzno partnerstvo

Dok EU bilda mišiće za ekonomski boj s Kinom, Talijani pružaju ruku prijateljstva

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.3.2019. u 9:20

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.3.2019. u 9:20

Chinese President Xi Jinping and his wife Peng Liyuan arrive at Fiumicino airport ahead of a visit to Rome and the Sicilian capital Palermo, in Rome, Italy March 21, 2019. REUTERS/Yara Nardi
Yara Nardi / REUTERS

Xi Jinping sa suprugom Peng Liyuan

Dok hrvatska Vlada užurbano i pod diskretnim monitoringom Bruxellesa priprema teren za travanjski summit 16 država srednje i istočne Europe s Kinom, što se formalno naziva inicijativom “16+1”, svu je medijsku pažnju (i diplomatske kritike) oko implikacija svog partnerstva s Kinom ovog tjedna privukla Italija i posjet kineskog predsjednika. Prva je to od starih članica, utemeljiteljica Europske unije, koja je deklarirala da je voljna prikopčati se na kineski ambiciozni i kontroverzni “Jedan pojas, jedan put”, prije pet godina lansiran megaplan infrastrukturnog, investicijskog i trgovinskog spajanja s Azijom i Europom. U njemu sudjeluju goleme kineske državne kompanije i banke te već 70-ak zemalja, a u tom sklopu svakako treba gledati i “16+1”.

Jesu li ta spajanja s Kinom kontroverzna i zašto, dio je rasprave koja se upravo vodi jer Europska unija bilda mišiće za ekonomski boj s Kinom, a s druge strane Atlantika pljušte kritike, sada najviše prema Rimu. Prema gledanju Washingtona, “Jedan pojas, jedan put” je prvenstveno kineski proizvod smišljen za Kinu (“made by China, for China”, kako je Financial Times citirao Garretta Marquisa, glasnogovornika Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće), posebno rizičan ako se radi o investicijama u financijski uzdrmane, visoko zadužene zemlje poput Italije, ili u strateške sektore i infrastrukturu.

Kina je ovog proljeća u Europi svakako “in”. Susret “16+1” u Dubrovniku, kao i ovotjedni dolazak moćnog kineskog predsjednika Xi Jinpinga u Rim i Pariz, zbivaju se uoči europsko-kineskog summita koji će biti koncentriran na gospodarstvo i nastojanje Unije da zakoči kineski prodor a sebi osigura veći pristup tamošnjem tržištu. Zbiva se i usred američkog pokušaja da trgovinski disciplinira globalnog rivala Kinu, pri čemu je okrznuta i Europska unija koja se u tom sukobu našla “u sredini”, a sve je dodatno začinjeno sigurnosno-obavještajnom aferom oko kineskog tehnološkog diva Huawei.

Nema zajedničkog glasa

Problem je što europski šefovi još nisu pronašli zajednički glas oko kineskog pitanja, što je i Italija prilično jasno demonstrirala. Europska komisija nudi deset točaka za budući model koji je objavila početkom mjeseca, a komunističku je velesilu opisala ovako: ona je partner s kojim EU ima zajedničke ciljeve i s kojim pregovara kako bi pronašla “ravnotežu interesa”, ujedno je ekonomski konkurent u utakmici oko tehnološkog vodstva, ali i “sistemski rival koji promovira alternativne modele vladanja”. Najavljuje se stoga da će EU koristiti razne načine da dobije na većem utjecaju, a naglašava se da će, kao i svaka njena članica posebno, postići svoje ciljeve vezane uz Kinu “samo uz potpuno jedinstvo”. Debata se iza zatvorenih vrata vodi o tome koji su to točno ciljevi, kako ih postići te što podrazumijeva “jedinstvo”.

Prilično je teško vjerovati da bi skepsa oko dalekosežnih efekata “Jednog pojasa, jednog puta” mogla u skorije vrijeme biti potisnuta - ma što radila i od tog novog Puta svile očekivala Italija - a inicijativa “16+1” već se dugo na zapadu doživljava kao ona koja unosi podjele u Uniju (u njoj sudjeluje 11 srednjoeuropskih članica EU te Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija i Albanija). Neki su je dužnosnici nazvali i kineskim “trojanskim konjem” u Europi. S druge strane, članice Unije u “16+1”, što uključuje i službeni Zagreb, naglašavaju da se njihov ekonomski interes i bilateralne veze s Pekingom nepravedno interpretiraju kao problematične. Uostalom, brojke o kineskim izravnim ulaganjima u Europi u razdoblju 2000.-2017. godine pokazuju da je najveći dio završio u Ujedinjenom Kraljevstvu (42,2 milijarde eura), potom u Njemačkoj (20,6 milijardi eura), Italiji (13,7 milijardi eura) te Francuskoj (12,4 milijardi eura).

Od srednjoeuropskih zemalja koje su uključene u “16+1” najviše su primile Mađarska (2,1 milijardu eura), Poljska (milijarda eura), Rumunjska (900 milijuna eura) i Češka (600 milijuna eura), dok se za Hrvatsku i Sloveniju, primjerice, navodi tek po 100 milijuna eura. Grčka, Španjolska i Portugal, zemlje koje su prošle kroz veliku ekonomsku krizu, primile su u tom razdoblju značajne iznose kineskih ulaganja; u slučaju Portugala to je doseglo šest milijardi eura, a kod Grčke 1,2 milijarde eura. U pitanju su podaci koje je iznio think tank Europskog parlamenta EPRS, a ne precizira se koliki je dio iz privatnih izvora, a koliki povezan s državnim tvrtkama. U Hrvatskoj se veća ulaganja tek očekuju ili, bolje rečeno, priželjkuju, recimo u izgradnju željezničkih pruga i luka; dosad je zabilježeno tek nekoliko manjih, u Rimac Automobile i vjetropark u zaleđu Senja.

Neki od investicijskih projekata koje u Europi financira Kina, poput obnove pruge između Budimpešte i Beograda, zaista su se pokazali problematičnima s obzirom na to da su prekršena europska pravila - uopće nije bilo javnog natječaja, primjerice, pa je Mađarska nakon poduljeg koškanja s Bruxellesom ipak ispoštovala proceduru. Koliko će Mađarska profitirati od tog projekta, tek treba vidjeti. S druge strane, natječaj za izgradnju pelješkog mosta dovodio je u pitanje europski konzorcij koji je ispao iz igre, ali ispostavilo se da je tvrtka China Road and Bridge Corporation (CRBC) jednostavno ponudila nižu cijenu i osvojila prvi kineski posao koji je financiran izravno iz EU proračuna. Hoće li to kineskim tvrtkama biti tako jednostavno i ubuduće, drugo je pitanje, pogotovo ako Peking ne otvori vrata svojih velikih natječaja europskim kompanijama. Među 10 akcijskih točaka koje predlaže Europska komisija navodi se da će do kraja godine izraditi vodič za sudjelovanje stranih tvrtki u javnim nabavama u EU (na godišnjoj se razini radi o oko 2,4 bilijuna eura), a posebnu će pažnju posvetiti i lošem utjecaju koji na unutrašnje europsko tržište imaju strane tvrtke u državnom vlasništvu.

Europski deficit

Grci o kineskim državnim tvrtkama, primjerice, nemaju baš loše mišljenje: pirejsku luku vodi China Ocean Shipping Company (COSCO), što se smatra jednim od ključnih poteza u sklopu “Jednog pojasa, jednog puta”, u njen je razvoj u deset godina znatno uložila, ali predviđa i daljnja ulaganja od nekoliko stotina milijuna eura. Sada se govori o mogućnosti da tršćanska luka dođe u kineske ruke, što bi također trebalo voditi golemim ulaganjima, a sve zajedno stvoriti nove putove za europsko-kinesku trgovinu koja već sada iznosi više od milijarde eura dnevno. No Europska unija je pritom u debelom deficitu u trgovini robama (u 2017. godini je izvezla u Kinu roba u vrijednosti 198 milijardi eura, a uvezla u vrijednosti 375 milijardi eura), a izvozi više usluga (45 milijardi eura, dok Kina u EU izvozi usluga u vrijednosti 28 milijardi eura).

Kad se tome dodaju problemi oko kineskog tretmana intelektualnog vlasništva i transfera tehnologije, kao i dobri stari geopolitički interesi, jasno je u kako kompleksnom okruženju se formira europski ekonomski kurs oko Kine. U tom sklopu se priprema i zajednički screening izravnih stranih ulaganja u strateške sektore i tehnologije (neki noviji izvještaji pokazuju da je tempo rasta kineskih ulaganja u Europi već obuzdan nacionalnim mjerama jer su lani dosegle 17,3 milijardi eura, što je pad od 40 posto u odnosu na 2017. godinu), ali i pregovori oko strožih pravila Svjetske trgovinske organizacije čiji je Kina član od 2001. godine.

Novi kurs je dobrim dijelom vezan uz ono što traži Njemačka i uz njene odnose s Kinom, kao vodećeg europskog gospodarstva i izvoznika, ali i Francuska, čiji predsjednik govori o “europskom buđenju” i upozorava da treba štititi europsku suverenost. U cijelu priču uključili su se aktivno i njemački industrijalci organizirani u BDI (Bundesverband der Deutschen Industrie): u siječnju ove godine su uputili vladi u Berlinu i Europskoj komisiji listu zahtjeva oko jačanja EU u natjecanju s Kinom, a dobrim ih se dijelom iščitava i u bruxelleskih deset točaka. U svom priopćenju BDI sada poručuje: ovo je ispravna strategija za jačanje globalne konkurentnosti jer se temelji na tržišnim principima, a ne izoliranju. Kako će se to odraziti na europski priključak na Put svile, odnosno “16+1”, zasad nema odgovora.