Najveći serijski proizvedeni avion na svijetu, Antonov 124-100 ponovno je posjetio Zagreb.
Riječ je o drugom najvećem modelu aviona iz flote ukrajinskih Antonova, nakon divovskog Antonova 225 koji je prije nekoliko godina radi transporta Končarova generatora na Filipine posjetio Zagreb. No, dok je proizveden samo jedan Antonov 225, model 124 bio je u serijskoj proizvodnji i ukupno ih je proizvedeno 55. Jedan od njih sad je stigao u Zagreb i to ponovno zbog posla koji uključuje hrvatsku industriju energetske opreme. Ovaj put u pitanju je dizelski motor koji dolazi na remont u karlovačku kompaniju Adriadiesel. Radi se o motoru koji je Adriadiesel, tada tvrtka u sastavu karlovačke Jugoturbine, proizveo 1978. godine, za potrebe ruske nuklearne elektrane Smolensk, gdje služi kao rezervni izvor napajanja sustava elektrane u slučaju pada primarnog napona.
Inače, diljem svijeta danas je u nuklearnim elektranama trenutno aktivno oko 50 takvih Adriadieselovih motora. Remont bi trebao biti gotovo do kraja godine, kad će motor opet zračnim putem biti prenesen u Rusiju. Angažman Antonova 124-100 sigurno ne spada u jeftine vrste transporta, no često se koristi upravo zbog prijevoza energetske opreme. Naime, iako cijena transporta tim avionom ponekad nadmašuje i samu cijenu robe koja se prevozi, kad se radi o uređajima ključnim za proizvodnju elektroenergetskih objekata, trošak transporta manji je od gubitaka koje stvara neaktivnost tih objekata.
Prema procjenama, sat vremena leta Antonova 124 stoji oko 20 tisuća eura. Značilo bi to da je put iz Rusije do Hrvatske, koji u prosjeku traje tri sata, stajao oko 60 tisuća eura, odnosno oko 440 tisuća kuna. Budući da je samo u jednom smjeru putovao s teretom, ukupni trošak dolaska i odlaska, mogao bi biti nešto manje od 100 tisuća eura. Svaki prijeđeni kilometar Antonova 124, prema toj računici, stoji 240 kuna. Međutim, to je puno manje od troška njegovog velikog brata, najvećeg zrakoplova na svijetu Antonova 224 Mriya (ukrajinski: “san”). Iako je do pouzdanog troškovnika teško doći, procurila je informacija da je dostavni trošak Antonova 224, za put od Danske do Kazahstana, ispao 266 tisuća eura. To znači da je njegov trošak po satu oko 60 tisuća eura, odnosno 66 eura po prijeđenom kilometru ili 485 kuna.
To je i razumljivo jer je Antonov 224, jedini takav primjerak na svijetu, gotovo 15 metara duži od svojeg brata 124, koji mu prethodi. Od nosa do repa ima 84 metra dužine, raspon krila 88 metara. Upogonjen je sa šest turbomotora i može prevesti teret od gotovo 250 tona, u prostoru volumena 1300 kubnih metara. Ilustracije radi, mogao bi utovariti i prevesti preko 50 automobila. U prvom posjetu Zagrebu, 2013. iz Zračne luke Zagreb prebacio je transformator tvrtke Končar Energetski transformatori težine 210 tona na Filipine, jedan od najtežih tereta u svojoj karijeri.
Zbog tih karakteristika, piloti 224 prolaze poseban trening kako bi naučili upravljati grdosijom. Jedan od primjera specifičnih manevara 224 je i tzv. “slonov ples”, termin koji opisuje spuštanje (“klečanje”) nosa aviona da bi se olakšao utovar tereta. Antonov 124, pak, prevozi teret do 150 tona, ali još uvijek je gigant u usporedbi s prosječnim putničkim zrakoplovom. Airbus A 320-200, najveći avion u floti Croatia Airlinesa, kraći je od njega za čak 33 metra, s dužinom od 37 metara.
Ukrcaj transformatora na najveci avion na svijetu Antonov 225, 2013. godina
Što se cijene izrade tiče, novije verzije Antonova 124 procjenjuje se na 150 milijuna dolara, dok su starije između 70 i 90 milijuna dolara. Ukrajinska državna tvrtka tu se pokazala kao prvak jeftine gradnje jer američki pandan Lockheed C-5 Galaxy, transportni zrakoplov sličnih dimenzija i karakteristika, stoji bliže 200 milijuna dolara. Vrijednost 224, pak, procjenjuje se na 250 milijuna dolara. U ukrajinskom pogonu, na periferiji Kijeva, zadnjih trideset godina pokušava se završiti drugi 224, ali radovi se neprestano odgađaju. Iako je, prema zadnjim informacijama, avion skoro pa gotov, još uvijek se ne očekuje da će poletjeti uskoro. Povijesno, Antonovljeve letjelice produkt su Hladnog rata i natjecateljskog raspoloženja između Istoka i Zapada. Krenulo je sve kada su Sovjeti, kao odgovor na američki Space Shuttle, izgradili svoju svemirsku letjelicu Buran, ali je nisu mogli fizički prebaciti iz kijevskog pogona do lansirne rampe u Kazahstanu. Izgradili su tada novu i veću letjelicu, Antonov 224 Mriya, koji je 1988., tri godine nakon što je započeta proizvodnja, uspješno prebacio space shuttle do Kazahstana, Baikonura.