Prava pitanja

Bolovanja uglavnom plaćaju poslodavci, a godišnji su trošak i do pet milijardi kuna

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.5.2019. u 12:44

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.5.2019. u 12:44

Split, 080910.
Ilustracija iz cekaonica i odjela KBC Split.
Foto: Josko Ponos / CROPIX
Josko Ponos / Hanza Media

Ilustracija

Javna izdvajanja za zdravstvo u Hrvatskoj godišnje iznose oko 6,3 posto BDP-a. Time se nalazimo u prosjeku zemalja EU: u 2017. 14 država članica izdvajalo je manje, a 13 više od Hrvatske (Danska se nalazi na vrhu poretka s 8,2% BDP-a).

Modeli financiranja javnog zdravstva razlikuju se od zemlje do zemlje: u nekim zemljama EU javno zdravstvo ne financira se zdravstvenim doprinosima kao u Hrvatskoj, već isključivo iz poreza. No, među državama koje na sličan način financiraju javno zdravstvo kao Hrvatska, stopa obveznog zdravstvenog osiguranja najviša je upravo u - Hrvatskoj!

Tako hrvatski poslodavci od početka ove godine moraju na bruto plaće svojim zaposlenicima plaćati i 16,5 posto za zdravstveno osiguranje (prije izmjena 15 posto plus 0,5 posto za ozljede na radu), dok je u drugim zemljama stopa obveznog zdravstvenog osiguranja osjetno niža. Nakon Hrvatske, najviša je stopa zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj (ukupno 14,6 posto, po 7,3 posto na teret radnika i poslodavca), zatim Francuskoj (13 posto), Sloveniji (ukupno oko 13 posto) itd.

S druge strane, unatoč tome što poslodavci u Hrvatskoj plaćaju tako visoku odnosno najvišu stopu zdravstvenog osiguranja, kada isti radnik bude privremeno nesposoban za rad (kolokvijalno, “ode na bolovanje”) za prva 42 dana bolovanja naknadu plaće svejedno je dužan isplaćivati - poslodavac, na teret svojih sredstava. Tek od 43. dana privremene nesposobnosti za rad, isplata plaće (70 posto osnovice) ide na teret sredstava HZZO-a, ali je također isplaćuje poslodavac, a tek zatim traži refundaciju troška od HZZO-a (time poslodavac de facto financira državu).

Iznimke

Srećom, postoje neke iznimke. Primjerice, od prvog dana privremene nesposobnosti za rad naknadu plaće isplaćuje poslodavac na teret sredstava HZZO-a kada je razlog njega oboljelog djeteta ili supružnika. Isto tako, naknadu plaće isplaćuje direktno HZZO, i to od prvog dana, u slučaju komplikacija u trudnoći, rodiljnog dopusta i sl.

No, generalno gledano, unatoč ogromnim premijama koje plaćaju za zdravstveno osiguranje, troškovi bolovanja u Hrvatskoj značajni su za poslodavce. Naime, bolovanja se tijekom godine mogu ponavljati i više puta - i svaki put idu na teret poslodavca ako traju kraće od 42 dana.

Praksa u drugim članicama EU, naravno, kud i kamo je drugačija. Primjerice, u Litvi poslodavci snose trošak samo za prva dva dana bolovanja. U Bugarskoj poslodavci snose troškove za prva tri, a u Rumunjskoj za prvih pet dana. U Češkoj, Estoniji, Danskoj, Mađarskoj, Finskoj, Latviji, Slovačkoj, Španjolskoj i Švedskoj, prema podacima koje su prikupili istraživači Europske komisije u 2016., poslodavci snose trošak bolovanja u trajanju između 8 i 15 dana. U Sloveniji je 30 dana, Poljskoj 33, a u tek nekolicini zemalja EU broj dana bolovanja na teret poslodavca veći je nego u Hrvatskoj.

Period čekanja

No, u tim zemljama osjetno manje i plaćaju zdravstveno osiguranje: primjerice, u Luksemburgu su poslodavci dužni isplaćivati punu plaću radniku na bolovanju u trajanju od čak 77 dana, ali zato je stopa zdravstvenog doprinos samo 5,6% bruto plaće (po 2,8% na teret radnika i poslodavca), odnosno nekoliko redova veličine manje nego u Hrvatskoj.

Uz to, u polovici zemalja EU postoji takozvani period čekanja u kojem radnik nema nikakvu naknadu plaće! To je institut osmišljen kako radnici ne bi imali financijski poticaj otvarati bolovanja ako nisu nužno potrebna, a period čekanja obično se kreće između jednog i sedam dana (prosječno 3 dana). Primjerice, u Estoniji je period čekanja 3 dana (u kojem radnik ne prima nikakvu naknadu plaće), od 4. do 8. dana bolovanja naknadu plaće u visini 70% osnovice snosi poslodavac, a nakon toga trošak snosi estonski pandan HZZO-u. Tu praksu da se kraća bolovanja uopće ne plaćaju Hrvatima je teško čak i zamisliti, a kamo li da bi podržali uvođenje takvog instituta. No, kada npr. emigriraju u Irsku, shvate da je u Irskoj period čekanja (neplaćeno bolovanje) čak 6 radnih dana u kojem nemaju pravo ni na kakvu naknadu!

Prema podacima HZZO-a, u Hrvatskoj je u 2018. svakoga dana u prosjeku bilo 54 tisuće radnika na bolovanju. Ukupno je zabilježeno 16,9 milijuna dana bolovanja, od čega je polovica dana išla na teret poslodavaca, a polovica na teret HZZO-a. Ako znamo da je prosječna bruto dnevnica u Hrvatskoj u 2018. bila oko 380 kuna, i kada je umanjimo za 30 posto (jer se na bolovanju isplaćuje 70% plaće), lako izračunamo da je izravan trošak bolovanja prošle godine poslodavce koštao preko 2,2 milijarde kuna.

Neizravni se troškovi procjenjuju na još najmanje toliko (dodatni troškovi oko organiziranja poslovanja s obzirom na to da osobu koja je na bolovanju netko treba mijenjati, zatim zastoji u poslovanju, kašnjenja itd.), što znači da ukupni troškovi poslodavaca zbog bolovanja iznose između četiri i pet milijardi kuna godišnje.

Dodatno, ukupan broj dana bolovanja posljednjih godina osjetno raste (u 2017. bilo je 15,6 milijuna dana; u 2016. 14,4 milijuna), a ogromna većina tog porasta išla je upravo na teret poslodavca te samo manjim dijelom na teret HZZO-a. U odnosu na 2016., broj dana bolovanja na teret poslodavca povećao se za čak 2 milijuna; u financijskim terminima to znači porast od preko pola milijarde kuna samo izravnog troška poslodavcima, a o čemu se gotovo uopće ne priča.

Opterećenje

Nužno je da se nešto po tom pitanju promijeni. Primjerice, Udruga nezavisnih poduzetnika poslodavaca nedavno je izašla s izvrsnim prijedlogom da se osim smanjenja broja dana bolovanja na teret poslodavca na maksimalnih tri tjedna, poslodavce koji radnicima jednom godišnje plate obavezni sistematski pregled, u potpunosti oslobodi plaćanja bolovanja. Takvo što bi potaklo mnoge poslodavce da uvedu sistematske preglede za radnike; time bi se prevencijski otkrilo mnogo bolesti koje osim očiglednih zdravstvenih koristi (veće mogućnosti izlječenja) imaju i financijske koristi jer otkrivanje bolesti u kasnijem stadiju ima veliko novčano opterećenje i za bolesnike i za zdravstveni sustav.

Nejasno je zašto se takvo što nije učinilo paralelno s posljednjom odlukom o dodatnom povećanju (ionako previsoke) stope obveznog zdravstvenog osiguranja. S ovogodišnjim porastom doprinosa za zdravstveno osiguranje s 15 na 16,5 posto stečeni su uvjeti za rasterećenjem poslodavaca barem što se tiče plaćanja bolovanja. Kada bi bolovanja išla ranije od 43. dana na teret HZZO-a, vjerojatno bi i kontrole (neopravdanih) bolovanja bile češće i bolje, no to je tema koja zaslužuje zaseban osvrt.

Ovako, HZZO će 2019. na ime povećanja doprinosa uprihoditi dodatnih 1,4 milijarde kuna, a da praktički ništa ne mora zauzvrat dati. Ubacivanje više novca u nereformirani zdravstveni sustav sve je samo ne ekonomski racionalna odluka.