Posljednje rješenje Vrhovnog suda koje upućuje da dužnici u švicarcima imaju “pravni interes” tražiti ništetnost ugovornih odredbi, bez obzira na provedenu konverziju kredita, u Udruzi Franak su shvatili kao poziv da svi mogu tužiti banke i tražiti potpuno obeštećenje, dok banke upozoravaju da bi to mogli biti dugotrajni i vrlo skupi postupci, pa i na štetu dužnika. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, pak, samo je pojasnio kako nižim sudovima ostaje da meritorno odluče jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Što bi mogle značiti odluke Vrhovnog suda za Jutarnji list govori Siniša Petrović, profesor na Katedri trgovačko pravo i pravo društava zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Koliko će rješenje Vrhovnog suda pomoći nižim sudovima?
- Neće im odmoći, ali neće ni pomoći jednostavno zato jer pitanje nije trajno riješeno. Vrhovni sud je samo rekao da sama činjenica da je provedena konverzija ne znači da potrošač koji je na nju pristao nema pravni interes tražiti naknadu, pod uvjetom da su odredbe osnovnog ugovora bile ništetne i ako konverzijom nije u potpunosti obeštećen. Sada to općinski sudovi moraju ispočetka utvrđivati.
Možemo li onda reći da je Vrhovni sud prebacio odgovornost nižim sudovima da odluče je li konverzijom riješeno pitanje obeštećenja?
- To je moguće tumačenje, ali ipak presuda Vrhovnog suda kaže i nešto više nego sam predsjednik. Samom tom činjenicom da imate pravni interes implicitno kaže da konverzijom nije uvijek nužno sve riješeno te da potrošač ima pravni interes tvrditi da mu konverzijom dug nije u cijelosti podmiren.
Vrhovni sud je krajem ožujka donio i presudu kojom je odbio žalbu banke i u njoj detaljno govori o ništetnosti. Što je zapravo njena poruka?
- Odluka 1172/18 je jako dobro napisana i govori o tome kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnima. U njoj se kaže da “načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora”. Tu se suštinski kaže da se i ništetan ugovor može nadomjestiti voljom stranaka, a to je Zakon o konverziji. To potvrđuje i presuda Europskog suda C- 118/17, koju je spominjala i Udruga Franak.
Ali s nešto drugačijom interpretacijom. Kako je vi iščitavate?
- U toj presudi Europski sud navodi da je cilj Direktive uspostaviti ravnotežu između ugovornih strana u ugovoru kao cjelini, a ne u pukom utvrđenju ništetnih odredbi, što onda znači i da je nacionalni propis koji teži uspostavi ravnoteže ne samo dopušten nego i dobrodošao, a na nacionalnom sudu je da provjeri je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi potrošač bio da takva nepoštena odredba nije postojala. Prema mom mišljenju, ta presuda govori u korist mogućnosti i načelne ispravnosti Zakona o konverziji. Ispada da se dodatkom ugovora ili novim ugovorom mogla riješiti ništetna odredba i uspostaviti ta narušena ravnoteža.
Iz samog rješenja na koje se svi pozivaju ipak se teško može tako nešto zaključiti?
- Ako gledamo strukturu tužbenih zahtjeva potrošača, svi se oni temelje na tvrdnji da je banka stekla nešto bez pravne osnove i da to mora vratiti drugoj ugovornoj strani. Međutim, ta odredba u Zakonu o obveznim odnosima (ZOO) o stjecanju bez osnove ne znači da pravna osnova ne može naknadno nastati. Vrhovni sud se u ovom rješenju samo šturo pozvao na odredbu ZOO-a, bez razmatranja je li možda drugim, posebnim propisom, odnosno ovdje Zakonom o potrošačkom kreditiranju (konverzijom), to pitanje riješeno. Pitanje kojim ćemo se morati pozabaviti je postavlja li tu pravnu osnovu naknadni sporazum banke i potrošača u povodu konverzije. Većina drugostupanjskih sudova dosad je smatrala da je konverzijom to stvarno riješeno.
U radu, koji ste objavili s kolegom Tomislavom Jakšićem, u suštini se tvrdi da se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između dužnika i banke.
- Ne ulazim u to što je bila intencija zakonodavca kada je donosio Zakon o potrošačkom kreditiranju, ali pokušalo se, upravo u skladu s obrazloženjem Europskog suda, teret tog obeštećenja ravnomjerno rasporediti između potrošača i banaka, pri čemu su banke bile obvezatne ponuditi konverziju prema strogim zakonskim pravilima, a potrošač ju je mogao prihvatiti, čime se ne moraju upuštati u sporove i vještačenja. Potrošač nije morao pristati na konverziju i mogao je tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora i naknadu na temelju tako utvrđenog stjecanja bez osnove.
Predstavnici dužnika, s druge strane, pozivaju se na europsku direktivu iz koje proizlazi da konverzija ne rješava problem?
- Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima suštinski kaže, a tako je tumačio i Europski sud, da potrošač ne smije biti u lošijoj poziciji nego što bi bio da nije bilo tih odredbi ugovora koje su utvrđene ništetnima. Drugim riječima, ako su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, postavlja se pitanje kako ga vratiti u stanje u kojem bi bio da je ugovor o kreditu sklopljen bez primjene tih odredbi. Koje ćemo onda odredbe primijeniti, one o nepromjenjivoj stopi, o promjenjivoj stopi koja je na drugačiji način utvrđena nego što je bilo u ugovorima, i treće u kojoj valuti. Mnogo potrošača ne bi uopće moglo dobiti kredit da ga nisu uzeli u CHF-ima.
Što možemo sada očekivati, kako će se sudovi nositi s potencijalnim desecima tisuća tužbi?
- Prijedlog izmjena Zakona o parničnom postupku koji je pred Saborom predviđa uvođenje tzv. oglednog spora. U konačnici Vrhovni sud trebao bi odmah, ne tek u revizijskom postupku, zauzeti stajalište o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava. Tada je to stajalište obvezujuće za sve sudove. To bi moglo biti dobro rješenje.
Kako vi shvaćate tvrdnje dužnika da su konverzijom dobili samo polovicu iznosa koji su bankama preplatili?
- Ne znam koji su parametri, ali predloženi iznosi su prilično veliki. Ali nisu u pitanju samo izračuni, već je pravno najbolje rješenje ono koje bi trajno uspostavilo ravnotežu između ugovornih strana koja je bila narušena kreditima u CHF.
Što bi značila utvrđena ništetnost odredbi? Ako to utvrde niži sudovi, dužnici očekuju da im banke vrate točno onoliki iznos koji su dobili prilikom sklapanja ugovora.
- To je protivno ne samo pravu nego i zdravom razumu. Ako vi određeno vrijeme koristite novac koji ste dobili, morate vratiti i korist koju ste imali, tj. kamate.
Postoje interpretacije, posebno među bankarima, da su zakonodavci i sudovi postali previše skloni populističkim rješenjima i odlukama, u smislu prevelike zaštite potrošača. Što vi o tome mislite?
- Tko razuman može biti protiv prava potrošača, svi smo mi potrošači. U interpretaciji potrošačkih prava i europski sud ide jako daleko. Ali ako istodobno previše stišćete poduzetnike, onda to u konačnici ide i na teret potrošača. Zato moramo pronaći balans između prava potrošača i poduzetnika. Ono što je posebno važno jest da se za svagda riješi ovo pitanje jer ono dovodi do pravne nesigurnosti. Treba suditi po pravu, a ne onako kako to očekuje javnost.
Banke najavljuju nastavak pravne bitke. Što im uopće sada preostaje?
- Presude u redovnom postupku mogu im biti argument protiv samog Zakona o potrošačkom kreditiranju koji im je nametnut, čiji su trošak podnijele, a njime ipak nije sve riješeno. U konačnici to može platiti država, to znači porezni obveznici, a time i sami potrošači. Mogu se obratiti Ustavnom sudu, ne u smislu ustavnosti propisa, već zbog diskriminacije, da im nije osigurana pravičnost suđenja, zbog arbitrarnosti jer su odluke raznolike… Osim, toga mogu inicirati pitanje interpretacije odredaba europskih direktive od Europskog suda, a u krajnjem slučaju mogu se, kao pravne osobe obratiti Europskom suda ljudska prava u određenim slučajevima, da određenim slučajevima nisu zaštićene.