Sasvim očekivano jučer su američke Federalne rezerve podigle kamatnu stopu na federalna sredstava za 0,75 postotnih poena ustrajući u naporu da suzbiju inflaciju koja je u Sjedinjenim Državama dosegla 9,1 posto. Razlika u pristupu Federalnih rezervi prema Europskoj središnjoj banci (ESB) kad je u pitanju donošenje odluka u složenoj situaciji rasta cijena, energetske neizvjesnosti, globalne geopolitičke napetosti i očekivanja recesije postaje sve izrazitija. Pobrojit ćemo pet (5) razlika u pristupu Feda naspram ESB-a:
Prva razlika
Najvažnija je razlika u tome što se Fed nakon oklijevanja koje je trajalo značajni dio 2021. i 2022., što znači da nisu bili neoprezni, odlučio za puno agresivnije dizanje kamatnih stopa. Do sada su već dizali kamate za po 0,25, zatim 0,50 i dva puta po 0,75 postotnih poena. Samo u zadnja dva mjeseca digli su kamatu za 1,5 postotnih poena, što je najveće povećanje kamata još od 1980. godine, kada je guverner Paul Volcker suzbijao ušančenu inflaciju drastičnim jačanjem dolara. Za razliku, ESB je oklijevao puno duže iako je europska inflacija počela ne samo stizati nego i pretjecati američku u više članica eurozone i EU. Do sada je ESB digao kamate samo jednom za 0,50 postotnih poena.
Druga razlika
Guverner Feda, Jay Powell, jasno je u obrazloženju nove odluke o povećanju kamata objasnio kako su se eksperti američke centralne banke kod ove odluke i budućih odluka prestali oslanjati na vlastite prognoze kretanja cijena jer su shvatili kako su se jako prevarili u procjeni iz 2021. da je inflacija rođena u pandemiji isključivo tranzicijskog karaktera. Stoga sada jednostavno što je moguće duže čekaju realne brojeve koji stižu iz američke ekonomije, te na osnovu toga donose odluke. Powell je priznao da su tek u 2022. naučili kako puno toga ne znaju o fenomenu inflacije te se zato sada oslanjaju na podatke koje stignu. Za razliku, postaje nejasno na osnovu čega trenutačno ESB donosi svoje odluke iako šire uvjerenje kako jako dobro razumiju što uzrokuje inflaciju.
Guvernerka ESB Christine Lagarde višekratno je naglasila da je inflacija u eurozoni ‘drugačija zvijer‘ (točno tim riječima) u odnosu na Sjedinjene države, što je suspektna teza odnosno to može biti samo djelomično točno. Inflacijski trend formiran je i u eurozoni i SAD-u u slično vrijeme još tijekom pandemije, a i Amerika i Europa imale su izrazito poticajne fiskalne i monetarne politike. Čovjek bi iz toga zaključio da su korijeni inflacije slični, a ne da se radi o toliko ‘drugačijoj zvijeri‘ da si ESB može priuštiti puno pasivniju monetarnu politiku nego Sjedinjene države.
Treća razlika
Ciljana razina dizanja kamata do kraja godine u Sjedinjenim Državama puno je hrabrija nego u eurozoni. Fed, kako sada stvari stoje, planira dignuti kamate do kraja godina na razinu od 3,5 posto. Za razliku, u trenutku kad su prinosi na talijanske obveznice počeli rasti iznad 3 posto, šefica ESB-a sazvala je hitni sastanak na kojem je najavila kreiranje tzv. antifragmentacijskog instrumenta kako bi spriječili daljnji rast troškova zaduživanja tzv. PIGS zemalja (Portugal, Italija, Grčka, Španjolska). U ESB-u smatraju nepravednim da troškovi refinanciranja dugova rastu brže kod visoku zaduženih članica EU u odnosu na Njemačku, ali je nejasno kako u ESB-u misle dirigirati tržišnim kamatama. Očigledno je se ESB puno više fokusira na ekonomske i političke posljedice dizanja cijene zaduživanja u fiskalno neuspješnijim članicama, dok Fed nije opterećen takvim politiziranjem. Do danas Christine Lagarde nije objavila kako će točno izgledati taj antifragmentacijski instrument, te se otvara pitanje može li se on uopće dizajnirati.
Četvrta razlika
Predstavnici američkog Feda već duže vremena u javnim istupima pokazuju čvrstu odlučnost da vrate inflaciju na ciljanu stopu od 2 posto te jasno komuniciraju kako su zbog toga spremi riskirati značajno usporavanje američke ekonomije i hlađenje tržišta rada, ali ne i tzv. ‘tvrdo prizemljenje‘. Za razliku, iz ESB također javno poručuju kako će napraviti sve što treba da vrate inflaciju na ciljanih 2 posto, ali ne pokazuju čvrstu volju da to doista realiziraju jer su očigledno pod političkim pritiskom grupe južnih članica koje podržava Francuska.
Niz južnih članica, objektivno gledano, mogle bi imati dramatičnih problema ako im cijena dug nastavi rast te ako se u EU pogorša energetska situacija, a što se nakon novih signala iz Kremlja o zaustavljanju isporuka plina čini vrlo izvjesnim. Problem s tim europskim pristupom u tome je što održavanje visokih stopa inflacije samo po sebi nosi i rast troškova zaduživanja jer će se investitori prestati osvrtati na kamate ESB-a, ali i recesiju. Dokazano je, naime, da inflacija nije samo udar na standard građana nego i drastično pogoršava uvjete poslovanja.
Peta razlika
Sjedinjene Države svjesno ulaze monetarnom politikom u tzv. obrnuti valutni rat. Obrnuti valutni rat jest situacija kada zemlja monetarnom politikom svjesno jača svoju valutu, što joj uvoz čini jeftinijim. Termin ‘obrnuti‘ koristi se jer su centralne banke od 2. svjetskog rata često propagirale slabljenje nacionalne valute zbog dizanja konkretnosti nacionalnog izvoza kao onaj ‘pravi‘ valutni rat. No, puno više devastirajući učinak imao je valutni rat kada su Sjedinjene države 80-ih jačale dolar kako bi suzbile ušančenu inflaciju. Tada je dizanje kamata unazadilo cijeli niz tržišta u razvoju jer im je narasla cijena zaduživanja, a poskupio im je dolarski uvoz.
Primjerice, ekonomija nekadašnje SFRJ tada je zapala u dramatične probleme. Danas pak američki Fed ‘obrnutim‘ valutnim ratom ne samo da jača dolar, nego i reže tzv. uvoznu inflaciju. Uz jači dolar trenutačno cijeli niz zemalja ulazi u stanje financijskog stresa (Šri Lanka, Pakistan, Argentina, Bangladeš…). Dio američkih kompanija koje su globalno pozicionirane stoga bilježi smanjenje prihoda u inozemstvu, ali to, očigledno, Fed trenutačno procjenjuje kao periferni problem. Za razliku, nejasno je zbog čega ESB pušta daljnje slabljenje eura prema dolaru. Euro je nakon dugo vremena udario u paritet prema dolaru te 1 euro vrijedi otprilike 1 dolar, a investitori europesimisti već se počinju kladiti na daljnje slabljenje zajedničke valute 19 članica eurozone, kojima će se pridružiti Hrvatska 1. siječnja 2023. godine.
Ti europesimisti čak predviđaju potop eura na razinu do 0,80 dolara za euro, što bi teoretski mogao biti uvod u raspad eurozone. Nije poznato zbog čega ESB još nije reagirala na situaciju ‘obrnutog‘ valutnog rata te je dugo puštala slabljenje eura prema dolaru. Problem je u tome jaki dolaru u Europi pojačava utjecaj uvozne inflacije, što bi moglo imati devastirajući utjecaj na značajni dio europske ekonomije te standard potrošača. Činjenica jest da je dolar i dalje dominantna globalna (rezervna) valuta, ali je isto tako jasno da eurozona u svom monetarnom arsenalu ima oružje koje omogućuje obranu. No, to oružje se ne koristi. Vjerojatno zbog toga je dio članica strahuje da im je cijena jačanja eura previsoka. Moguće je da će cijena inflacije i recesije u eurozoni za sve biti viša od teoretskih posljedica cijene zaduživanja.
Zaključno treba napomenuti kako je neizvjesnost na najvišoj razini u modernoj ekonomskoj povijesti, a nitko nema kristalnu kuglu i proročke moći. Stoga najviše treba zazirati od onih koji tvrde kako imaju jasnu sliku onoga što će se zbivati u nastavku 2022. godine.