Fenomenološki je zanimljivo kako isti oni koji su podržavali lockdown kao način epidemiološke obrane tijekom pandemije covida-19 sad kritiziraju Kinu zbog "zero covid" strategije, koja je u svojoj osnovi nešto tvrđi lockdown kakav je primjenjivan u zapadnim zemljama. Tako sad The Financial Time piše da je kontrakcija ekonomskih aktivnosti u Kini "…zapanjujući znak rastućeg ekonomskog troška kineskog pristupa koronavirusu". Iako su ekonomisti koje je anketirao Bloomberg zbog niza lockdowna Kini predviđali pad maloprodaje od 6,6 posto, ona je pala 11,1 posto. Istodobno, očekivao se blagi oporavak industrijske proizvodnje, no ona je zaronila 2,9 posto.
Kineski stratezi planirali su za prvi kvartal 2022. rast od 5,5 posto, što je najniža projekcija u 30 godina, ali nisu uspjeli doseći niti taj cilj - BDP Kine narastao je za 4,8 posto. Iako mnogi ljubitelji autokratskog/diktatorskog upravljanja društvima zaljubljeno gledaju u visoke stope rasta Kine u odnosu na zapadne demokracije, bitan je kontekst tog rasta: iako Kina raste "čak" 4,8 posto, treba voditi računa kako je kineski BDP per capita i dalje puno niži nego onaj koji ima Grčka, zemlja za koju se može reći da je najviše problematična članica EU. Grčki BDP per capita je za 10-ak tisuća dolara viši od kineskog.
Način na koji predsjednik Kine Xi Jinping diktatorski pokušava kontrolirati pandemiju kroz potpunu blokadu kvartova, cijelih gradova, masovna testiranja i centre za karantenu stoga će imati nove teške posljedice ne samo za kinesku ekonomiju, nego i za globalne lance opskrbe. Trenutačno su u Kini u punom ili djelomičnom lockdownu stotine milijuna ljudi, a građanima su prekogranična putovanja dopuštena samo s adekvatnim obrazloženjem. Šangaj, najveći grad u Kini s više od 26 milijuna stanovnika, "zaključan" je više od sedam tjedana. Ekonomija NR Kine inače je već mjesecima pod pritiskom zbog krize likvidnosti developera u biznisu s nekretninama, a zbog lockdowna vlasti ponovno raspravljaju mogućnost raznih stimulansa.
Od zadnje financijske krize globalno se sve više teoretizira o krizi kapitalizma tj. liberalnih zapadnih demokracija. Nesporno je da niz zapadnih demokracija baziranih na liberalnim vrijednostima ima problema, ali čini se kako bi globalna geopolitička kriza u postpandemijskom razdoblju mogla prokazati autokratske i diktatorske režime kao one koji će na srednji i dugi rok ipak imati puno više ekonomskih, socijalnih ili ekoloških problema.
Drugim riječima, čak i da zanemarimo pitanje ljudskih prava i sloboda, autokratski i diktatorski režim tek će se suočiti s pitanjima koje ne mogu riješiti upravo zbog načina na koji politički funkcioniraju. Kina je, primjerice, povećala štetne emisije 3 puta u 3 desetljeća te je u tome prestigla sve razvijene zemlje kombinirano. Turska se svija pod inflacijskim pritiskom od 70 posto upravo zbog toga jer predsjednik Recep Tayyip Erdoğan misli da autokratski može upravljati centralnom bankom. Rusija će zbog rata imati ogromne troškove te vjerojatno pad BDP-a viši od 10 posto, u situaciji ekstremne nejednakosti između imovine prosječnog Rusa i Putinovih oligarha. Mađarski autokratski vladar Viktor Orban iznenada je u energetskim problemima jer se strateški oslonio na uvoz energenata iz Rusije, drugog prijateljskog autokratskog režima.
Ako bi se napravila analiza stanja društava i ekonomija u modernim autokracijama/diktaturama stanje bi bilo poražavajuće u odnosu na liberalne demokracije.
Upravo zbog toga je iz današnje perspektive čak pomalo nevjerojatno da su zapadne liberalne demokracije početkom pandemije 2020. godine bile pod značajnim utjecajem radikalnih kineskih epidemioloških rješenja, zbog čega su europska i američka ekonomija imale dramatično usporavanje koje je rezultiralo dubokim padom BDP-a, zastojima u lancima opskrbe te inflacijom.