Iako se čak i europski političari izruguju fiskalnom paketu britanske vlade Liz Truss koji je izazvao rast troškova zaduživanja i potop funte, ispod radara općeg interesa pomalo promiče da se globalno gledano puno značajnija drama događa na tržištu američkog Treasuryja, koji se još uvijek smatra temeljem svjetskog financijskog sustava. Od prošloga tjedna prinosi na 10-godišnja američka izdanja premašili su 4 posto, što je ekstreman pomak u odnosu na 3,2 posto s kraja kolovoza.
Radi se o najvećem porastu prinosa na ključno američko obvezničko izdanje još od 2003. godine, a s obzirom na trend, vrlo je vjerojatno kako ćemo uskoro svjedočiti najvećem porastu prinosa na godišnjoj razini u dugoj povijesti američkih financija. Dvogodišnja izdanja Treasuryja, koja su osjetljivija na tržišne fluktuacije, već su ove godine dosegla prinose od 3,55 posto, što znači da im je rast već oborio povijesni rekord. Ovako velike promjene u prinosima znak su visoke razine stresa ne samo američkih financija, nego i globalnog financijskog sustava.
Likvidnost tržišta američkog Treasuryja, mjerena Bloombergovim indeksom, na najnižoj je razini od ožujka 2020. godine, kad je trgovina presušila zbog neizvjesnosti izazvane pandemijom. Ako imate nisku likvidnost, onda pak morate računati s velikim, "divljim" pomacima u cijenama odnosno s ekstremnom visokom razinom volatilnosti. Kovitlac je riječ koja dobro opisuje situaciju s izdanjima novog američkog duga.
To što je dvogodišnje izdanje Treasuryja početkom tjedna doseglo prinose od 4,29 posto (petogodišnje 4,23 posto) znači da su troškovi zaduživanja Amerike najviši od 2007. godine, ali je očekivano nakon trećeg uzastopnog dizanja kamata Federalnih rezervi za 0,75 postotnih poena, čiji je utjecaj na tržište pojačan reakcijom japanske centralne banke, koja je nakon dugog oklijevanja odlučila braniti valutu od daljnjeg pada vrijednosti. Problem je u tome što investitori sve teže pronalaze "pravu cijenu" američkog duga. "Tržišta su toliko luda da je teško odrediti cijenu bilo koje dugoročnije obveznice koje stiže na tržište", naglasio je za FT ekonomist investicijske banke Jefferies, Tom Simons. Problem je u tome što je vrlo nejasno kakvi će biti razmjeri uzbuđenja na tržištu ako se ne realiziraju planovi Feda o zaustavljanju inflacije, a nervoza je već sad na ekstremnim razinama.
Enormno tržište od 24 tisuće milijardi američkog Treasuryja trese najveća neizvjesnost od stupanja na scenu koronavirusa, a ta neizvjesnost mjeri se indeksima volatilnosti. Vjerojatno najvažniji indeks koji mjeri ćudljivost tržišta Treasuryja je Ice Bank of America indeks, koji je bio na višoj razini samo tijekom globalne financijske krize 2008./2009. godine. Riječ kojom analitičari trenutačno opisuju stanje volatilnosti tržišta jest "vortex". "Vortex" je pojam koji u znanosti znači vrtloženje tekućine; što se više približavate vortexu, brzina se povećava. Drugim riječima, američko obvezničko tržište uhvatio je kovitlac koji će se vjerojatno ubrzati, a trgovina je već u ovom trenutku kaotična.
Kolika se razina uzbuđenja treba očekivati na američkom tržištu duga, mogli bismo vidjeti u trenucima kad Treasury mora plasirati tradicionalno manje likvidna izdanja, poput 7-godišnjih obveznica.
Ono što je zanimljivo, dok traje spomenuti vortex na najvažnijem financijskom tržištu svijeta, jest da su europski donosioci odluka kao opsjednuti iznenadnim nevoljama u kojima su se našle javne financije Velike Britanije. Poslovni mediji čak su za opis reakcije europskih policymakera na pad britanske funte počeli upotrebljavati pomalo neobičnu riječ - Schadenfreude. U osnovi je Schadenfreude njemački pojam za osjećaj zadovoljstva ili sreće koji proizlazi iz tuđe nevolje. Ne može se reći da je nelogično to što je njemački ministar financija kritizirao odluku Britanaca da srežu porezne prihode za 45 milijardi funti jer Nijemci iza sebe imaju desetljeća odgovorne i konzervativne fiskalne politike, ali su podjednako kritični bili i francuski te španjolski ministri financija.
Nije baš jasno koliko su francuske javne financije stabilnije od britanskih, ali one španjolske sasvim sigurno nisu. Logika razmišljanja europskih donosioca odluka svodi se na tezu kako su potezi nove britanske vlade samo odraz neodgovornih i pogrešnih stavova koji su doveli do Brexita. Iako je lako uočljivo da je motor Brexita bio populizam britanskih desničara, ne treba zaboraviti da dio članica EU zapravo ima puno gorih problema s populističkim vođenjem javnih financija. Prvenstveno se radi o PIGS zemljama (Portugal, Italija, Grčka i Španjolska). Pa ipak…
"Od Brexita, Ujedinjeno Kraljevstvo pokazalo je mnogo oholosti i nijekanja stvarnosti, kao da se vraća veličini i danima carstva. To je zabluda i naglašava priču o upozorenju koju je predstavljao Brexit, a to je da je odlazak iz europskog središta bio loš za UK. Funta više nije međunarodno značajna valuta - to je zapanjujuće", rekao je Vítor Constâncio, bivši potpredsjednik Europske središnje banke za FT.
"Postoji Schadenfreude, da - ne baš zadovoljstvo, to bi bilo pretjerano reći. Ali da, osjećaj ‘rekli smo vam‘ sad je raširen u Europi", pojasnio je Constancio, sad profesor na madridskom Navarra sveučilištu.
Cijeli niz europskih visokih dužnosnika već se izredao s upozorenjima kako nova britanska vlada nije dovoljno kompetentna, iako premijerka Truss i ministar financija Kwasi Kwarteng imaju jako dobre stručne reference, bolje od mnogih koji ih sad tretiraju kao neznalice. Zadovoljstvo europskih dužnosnika problemima Britanije toliko je da pokazuju sklonost zanemarivanja rizika na teritoriju EU. Kad su francuskog ministra financija Bruna Le Mairea upitali brine li se zbog pobjede bivše neofašistice Giorgije Meloni na talijanskim izborima, on je za francuski Inter radio izjavio: "Ako postoji neka briga u Europi, onda je ona oko Velike Britanije. Kad izađete izvan europske zaštite (s Brexitom) te proglasite 150 milijardi funti dodatnih troškova, onda vam kamate skaču iznad 4 posto. Europa osigurava zaštitu i nadam se da će Italija sudjelovati u toj zaštiti". Je li veći rizik pokušavati održati troškove zaduživanja jedne Italije ispod 4 posto, ili to što je Britancima prinos na izdanja porastao na 4 posto, stvar je za ozbiljniju akademsku raspravu o temeljnim postavkama ekonomije, ali sigurno nije tako jednostavan zaključak kakav daje Bruno Le Maire.
U ovom kontekstu treba podsjetiti da su javne financije Italije na neodrživoj putanji; odnos duga i BDP-a dosegao je 150-160 posto. Britanski omjer duga i BDP-a je za trećinu niži od talijanskog, odnosno nalazi se razini otprilike kao i francuski. Pri ovome treba voditi računa da je dosad Bank of England bila aktivnija (odgovornija) po pitanju zatezanja monetarne politike zbog zaustavljanja inflacije, pa je logično da su Britaniji i zbog toga narasli troškovi zaduživanja. Ono što je čudilo u britanskoj situaciji jest kasna reakcija Bank of England na višednevni snažni pad vrijednosti funte u odnosu prema američkom dolaru.
No sad, nakon što je Bank of England najavila da će kupovati koliko god treba britanskih obveznica, došlo je do trenutačnog preokreta na tržištima. Već je u srijedu čak i američki S&P 500 skočio za značajnih 2 posto, dok su se dobici bilježili i u ranoj trgovini na azijskim tržištima, a skočili su i indeksi u Hong Kongu, Japanu te Australiji. Nakon reakcije Bank od England, funta je u četvrtak ujutro u odnosu na srijedu porasla za 3 posto, što je na valutnim tržištima vrlo visok skok. Dojam je stoga da je europski Schadenfreude pomalo preuranjen jer se u svakom trenutku može dogoditi da se tržišta okrenu protiv neke od fiskalno slabijih EU članica, pa će im Liz Truss vjerojatno poručiti: "Lijepo sam vam govorila".