Nakon što je u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena inflacija od 6,2 posto, američki predsjednik Joe Biden prepoznao je u tom podatku veliku političku opasnost te se aktivirao na razne načine po pitanju zaustavljanja inflacije.
Zadnji od niza poteza Joea Bidena je pismo šefici Federalne komisije za trgovinu (Federal Trade Commision) Lini Khan u kojem je naglasio kako se „gomilaju dokazi o anti-potrošačkom ponašanju“ na tržištu i to od strane dvije „najveće naftne i plinske kompanije… prema tržišnoj kapitalizaciji“. Biden je upozorio kako istodobno uz dizanje cijena te dvije najveće kompanije planiraju „milijarde dolara vrijedne otkupe vlastitih dionica i dividende“. Dvije najveće kompanije po tržišnoj kapitalizaciji su ExxonMobile i Chevron. Za njih je Biden poručio kako generiraju vrlo značajne profite, a u zaključnom dijelu pisma je napisao: „Na kraju krajeva bitno je ovo: cijene benzina na pumpama ostaju visoke, iako se troškovi naftnih i plinskih kompanija snižavaju“.
Nije prvi put da američki predsjednici traže istrage o cjenovnoj politici velikih naftnih kompanija. Činili su to i Bush i Obama.
Joe Biden trenutačno se suočava sa 60-postotnim rastom cijena benzina u zadnjih 12 mjeseci te nizom drugih poskupljenja. Shvatio je da će siromašniji birači na izborima penalizirati pad standarda uzrokovan rastom cijena.
Za razliku, nakon ovotjedne objave 3,8-postotne inflacije u listopadu u odnosu na isti mjesec lani, u Hrvatskoj još nije bilo naročitog javnog uzbuđenja oko tog podatka, niti je stigla reakcija vlade. Prije toga vlada RH administrativnom je odlukom limitirala rast cijena benzina i dizela, što je drugačija strategija od Bidenove. Naime, Bidenova administracija optužuje naftne kompanije za manipuliranje tržištem, dok je hrvatska vlada intervenirala u tržišne odnose.
Ono što je u Hrvatskoj bitnije od teoretskih ekonomskih pitanja oko pitanja kontrole cijena jest činjenica da svaki postotni poen inflacije znači puno teži udar na građane nego u razvijenijim zemljama jer je Hrvatska ima vrlo visoki udio ljudi koji svojim primanjima jedva pokrivaju temeljne egzistencijalne potrebe (režije i hranu), a imamo i vrlo visoki udio nezaposlenih. Inflacija u Sjedinjenim Državama jest trenutačno osjetno viša, ali i ova 3,8 postotna inflacija u Hrvatskoj bi za trećinu stanovništva mogla biti puno bolnija nego što je 6,2 posto trećini Amerikanaca s najmanjim primanjima koji su u prosjeku imućniji.
U kontekstu pitanja kontrole cijena vrlo je zanimljivo da je Nobelovac Paul Krugman u zadnjoj kolumni iznova odlučio biti vatrena potpora demokratima i Joeu Bidenu te je poručio kako su birači iracionalna bića jer očekuju od američkog predsjednika da kontrolira cijene naftnih derivata. Krugman je jednostavno upozorio kako je cijena benzina dosegla 1,50 dolara za galon, te je konstatirao kako se za to ne može kriviti američki predsjednik nego rast cijena nafte, a kao dokaz je priložio grafikon (vidite ispod brent crude indeks), uz pojašnjenje kako na to predsjednik ne može utjecati.
Pri ovome valja primijeti dvije stvari: čak niti Krugman (gorljivi pobornik poticaja) više ne poriče da inflacija postaje ozbiljan problem, nego inzistira kako njegov (demokratski) predsjednik nije odgovoran. I drugo: Biden za razliku od Krugmana pokušava preuzeti odgovornost jer je shvatio kako će se inflacija reflektirati na njegove birače.
No, i jedan i drugi i dalje se ne žele odmaknuti od ideje fiskalnih i monetarnih poticaja.
Krugman je u zadnjoj kolumni čak citirao poznatu šalu Winstona Churchilla koji je rekao kako je „Demokracija najgori oblik vlade osim svih drugih formi koje se povremeno isprobavaju“. Uz to je poručio da bi glasači trebali suditi političare prema njihovim postupcima. Tu pak treba obratiti pažnju kako ne traži ocjenjivanje prema rezultatima, nego po postupcima, što je vrlo neobična teza. Ako je u Sjedinjenim Državama došlo vrijeme kad Nobelovci traže od glasača da procjenjuju političare po namjerama, hoće li to postati globalna politička moda?
U Hrvatskoj trenutačno imamo inflaciju od 3,8 posto. To znači da je štediša sa 100.000 kuna izgubio oko 3600 kuna u godini dana, ako uzmemo u obzir prosječnu kamatu na oročenje. Nadalje, to znači da je netko s neto primanjima 8.333 kune izgubio u godini dana 3800 kuna. Nekima 3.800 kuna ne zvuči previše, ali za trećinu hrvatskih domaćinstava koja žive od prosječne plaće ili to je dramatična opasnost.
Iako nitko s potpunom sigurnošću ne može reći hoće li se aktualni rast cijena ubrzati ili ispuhati, činjenica je da održavanje izrazito poticajne politike velikih centralnih banaka kreira sve više rizika. Na te rizike počinju upozoravati i oni koji su zahvaljujući poticajnim monetarnim politikama mogli uživati vrlo atraktivno investicijsko okruženje.
Jedno od takvih upozorenja odaslao je preko The Financial Timesa osnivač investicijskog diva Pimco Bill Gross. On je upozorio kako investitori žive u „svijetu snova“ koji su stvorile centralne banke odlukom da upumpavaju novac u globalnu ekonomiju iako se gospodarstvo vrlo brzo počelo oporavljati od pandemije.
Povijesno najniže kamate i mamutski programi otkupa obveznica od strane centralnih banaka, umjesto da se povlače, sada stvaraju široku financijsku euforiju od dionica do raznih oblika digitalne imovine kao što su „non-fungible“ tokeni. To je opasno, naglasio je Gross. I glavni izvršni direktor Deutsche banke, Christian Sewig, ovog je tjedna izišao s apelom prema centralnim bankarima da zategnu monetarnu politiku kako bi prevenirali daljnje ubrzanje inflacije.