Troškovi rada po radnom satu u Hrvatskoj u posljednjih su godinu dana povećani za 2,3 posto, sporije nego na razini cijele EU (2,5 posto) i sporije nego u svim ostalim novim članicama u srednjoj i istočnoj Europi, pokazuje nedavno objavljen Eurostatov indeks troškova rada za prvo tromjesečje. Razmjerno spori rast troškova rada po satu u Hrvatskoj zapravo ne čudi s obzirom na recesiju i nisku stopu inflacije.
Istovremeno, to znači da Hrvatska, u odnosu na usporedive zemlje regije postaje nešto konkurentnija. Troškovi rada u realnom gospodarstvu u Hrvatskoj su lani iznosili 9,40 eura po satu i trenutačno je samo šest zemalja članica jeftinije od nas - Poljska, Mađarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Bugarska, koja je najjeftinija sa 3,80 eura po satu. Usporedbe radi, 2004. bili smo najskuplji među novim članicama uz izuzetak Slovenije.
Realna usporedba
Naravno, investitori odluku o destinaciji za ulaganje neće donijeti samo na temelju troškova rada, uzet će u obzir i obrazovanost radne snage, prometnu povezanost, infrastrukturu, usklađenost propisa i birokraciju. No, tu je i pitanje produktivnosti i drugih pokazatelja, primjerice, o radnom vremenu, koji mogu ukazati na to koliko se u Hrvatskoj radi, kakve su nam radne navike, koliko vremena provodimo na poslu...
Realna usporedba s drugim zemljama moguća je samo kroz pouzdanu statistiku, koja, međutim, za Hrvatsku ne postoji za sve pokazatelje koje mjeri Eurostat. U nedostatku egzaktnih brojki, u javnim raspravama o radišnosti u Hrvatskoj uglavnom se pojave i mišljenja da smo možda ipak malo lijeni, pogotovo oni koji rade u javnom sektoru.
Međutim, oni pokazatelji koji postoje zapravo nas smještaju na solidnu poziciju - u sredini, bez ekstrema. To vrijedi za produktivnost - koja pokazuje koliko gospodarstvenici uspijevaju proizvesti, kao i za broj radnih sati, koji, među ostalim, na najjednostavnijoj razini pokazuje koliko se u Hrvatskoj radi. Međutim, ono po čemu smo na začelju je niska zaposlenost, koja predstavlja kronični negativan faktor u zatvorenom krugu tromog hrvatskog gospodarstva.
Jedan od Eurostatovih pokazatelja koji nas smješta na solidnu poziciju je produktivnost po zaposlenom i radnom satu kao postotak prosjeka EU. Iza nas po ovom mjerilu je devet zemalja EU: Rumunjska, Bugarska, tri baltičke zemlje, Poljska, Češka, Mađarska - i Portugal. Riječ je o statistici koja polazi od BDP-a po zaposlenom prema paritetu kupovne moći kojega potom dijeli s brojem radnih sati dobivenih anketom.
Po ovom pokazatelju ispada da je naša produktivnost 80,2 posto prosjeka EU, najslabija je Bugarska s 43,4 posto, a najbolji su Luksemburg i Irska sa 164,1 odnosno 135,6 posto. U Njemačkoj, primjerice, ovaj pokazatelj stoji na 107,1, a Grčkoj na 92,8 posto prosjeka EU.
Iva Tomić, znanstvenica s Ekonomskog instituta u Zagrebu, smatra kako možemo biti zadovoljni ovakvim rezultatima, no upozorava kako ih treba “uzeti s dozom opreza s obzirom na to da za Hrvatsku nisu dostupni podaci o produktivnosti po satu rada”, odnosno podatak o BDP-u podijeljenom brojem radnih sati.
- Naime, relativno visoka produktivnost po zaposlenom može biti posljedica i izuzetno niske zaposlenosti u Hrvatskoj u odnosu na zemlje koje su iza nas - upozorava Tomić, dodajući kako se kratkoročno produktivnost može povećati upravo smanjenjem zaposlenosti, iako to dugoročno nije najbolje rješenje.
Bolja pozicija
Naša je pozicija još bolja kad statistika kreće od poslovnih rezultata poduzeća, a ne BDP-a. Pokazatelj ‘Produktivnost rada usklađena s plaćama’, učinkovitost mjeri prema poslovnim pokazateljima poduzeća i smješta nas na još bolju poziciju među članicama EU. Prema podacima za ukupno realno gospodarstvo, bez financijskog sektora i osiguranja, omjer dodane vrijednosti (operativni prihodi minus operativni rashodi) i troškova rada za Hrvatsku je 157,2 posto, po čemu smo 13. među zemljama EU. Štoviše, ispred smo Njemačke i skandinavskih zemalja. Na vrhu su Irska i Rumunjska sa 208 odnosno 205 posto, a na dnu su Francuska i Grčka, sa 122,2 odnosno 110,6 posto.
Stvarni podaci
Slično je i s pokazateljima koji mjere koliko sati tjedno radi prosječan zaposleni u Hrvatskoj, iako se ljestvica mijenja ovisno o tome koja se grupa zaposlenih uzima u obzir. Oni koji rade za plaću, na puno radno vrijeme, tjedno imaju 40,9 radnih sati u prosjeku, što po metodologiji uključuje i neplaćene prekovremene sate. Po tome smo deveti u EU, na razini cijele Unije prosjek je 40,4 sata, naviše se radi u Velikoj Britaniji (42,4 sata), a najmanje u Danskoj (37,8 sati).
Riječ je o podacima iz Ankete o tržištu rada prema međunarodnom upitniku koji bi trebao osigurati usporedive podatke. Međutim, kod Hrvatske su podaci u određenoj mjeri iskrivljeni - i stvarni podaci će pokazati nešto manji broj sati. Naime, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj dnevna polusatna stanka ulazi u plaćeno radno vrijeme, a originalni međunarodni upitnik samo traži broj radnih sati. Dio anketara je kod ovog pitanja pojašnjavao ispitanicima da moraju odbiti pauzu, ali dio nije, što znači da prosjek za Hrvatsku uključuje i stanku koja u drugim zemljama EU nije uračunata. Državni zavod za statistiku od ove godine mijenja proceduru anketiranja tako da će novi podaci pokazivati stvarnu sliku, ali za sada nije moguće procijeniti koliko podatak o 40,9 radnih sati sadržava sati pauze. Odbije li se svih 2,5 sata pauze tjedno od ukupnog broja radnih sati ispada da bi Hrvatska bila jedna od članica EU u kojima se manje radi.
No, jednom kad budu objavljeni novi podaci, prema korigiranoj metodologiji, mijenjat će se i niz drugih statističkih pokazatelja kod kojih je jedna od varijabli i broj sati rada - od troškova rada s početka ovog članka, do produktivnosti.
- Mi ‘istraživači’ koji se bavimo tržištem rada gotovo sve pokazatelje volimo prikazivati u obliku ‘po satu rada’ kako bismo dobili što precizniju sliku o realnoj situaciji na tržištu rada. Primjerice, prosječna mjesečna neto plaća od 5000 kuna ne znači isto ako je prosječni mjesečni broj sati rada bio 160 ili 150 sati. Slično tome, broj proizvedenih artikala u nekoj tvornici od npr. 1000 komada tjedno nam ne daje istu mjeru produktivnosti ako je prosječan broj sati rada u tom tjednu bio 40 ili 37,5 - kaže Iva Tomić s Ekonomskog instituta.
Loše navike
Upozorava, međutim, kako treba biti jako pažljiv prilikom interpretiranja rezultata ankete o radnim satima.
- Velika je razlika u ukupnom broju radnih sati po zemljama i u prosječnim tjednim radnim satima s obzirom na to gledamo li one koji su zaposleni na puno radno vrijeme, one koji su zaposleni na polovicu, ili neki drugi postotak, radnog vremena ili pak gledamo sve zaposlene zajedno - kaže Tomić.
Kad se uzmu podaci za sve koji se klasificiraju kao zaposleni po metodologiji Međunarodne organizacije rada - dakle i oni koji su radili sat, dva u obiteljskom obrtu, u Hrvatskoj se radi dosta. Prosječni radni tjedan ima 39,9 sati, po čemu smo sedmi u EU, čiji je prosjek 37,2 sata. No, i u ovom je prosjeku uključen određeni broj sati pauze, koji tu ne bi trebao biti.
Koje god mjesto na ljestvici tjednih radnih sati Hrvatska zauzme prema realnim podacima, svakako ostaje jako puno prostora za poboljšanje produktivnosti, pa time i kvalitete profesionalnog života radnika i profitabilnosti poduzetnika. Usto, sasvim je dovoljno stvarnih primjera - provjerljivih ili ne - o lošim radnim navikama, neučinkovitosti ili inerciji.
Dragan Bagić, docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra međutim kako se niža učinkovitost ne može objasniti mentalitetom ili navikama u kulturološkom smislu. Ključno je, kaže, pitanje odgovornosti za učinkovito organiziranje radnog vremena.
- Po mom mišljenju to je prije svega pitanje kvalitetne organizacije rada odnosno menadžmenta, a ne mentaliteta na kulturološkoj razini. Riječ je o društvenom problemu, koji se javlja ne samo u javnom sektoru, nego u svim tipovima organizacija - i u privatnom sektoru, u malim i u velikim tvrtkama, iako je možda izraženiji u privatiziranim poduzećima. Treba zato izbjeći paradigmu da je za nižu učinkovitost kriv mentalitet. Jer svatko bi - i Šveđanin i Amerikanac - radije radio u okruženju s manje pritiska - kaže Bagić.
Jednostavan pritisak
Drago Čengić, znanstvenik s Instituta Ivo Pilar, ističe kako se u Hrvatskoj zapravo radi previše, ako se uzme u obzir da su poslodavci, primjerice u trgovini, uspjeli nametnuti svoje zahtjeve po pitanju radnog vremena nedjeljom.
I on upozorava kako ključni negativan čimbenik, kad je u pitanju produktivnost, predstavlja organizacija rada, odnosno kvaliteta menadžmenta. Iako ističe kako nedostaje analitičkih podataka, naglašava kako je dominantna upravljačka struktura u Hrvatskoj uglavnom kruti hijerarhijski poredak, te se proizvodni efekti pokušavaju povećati uglavnom kroz jednostavan pritisak u ovakvom sustavu, uz nisku participativnost i inovativnost. I u Hrvatskoj je, kaže on, kao u drugim tranzicijskim zemljama, izražen sindrom prve generacije vlasnika, čiji je menadžerski stil upravo ovakav - hijerarhijski. S rastom poduzeća i njihovim razvojem u kompleksne poslovne sustave povećavaju se i ulaganja u organizaciju i edukaciju, a s time se javljaju i novi modeli organizacije rada.
- Produktivnost se, među ostalim, može povećati kroz financijsku motivaciju, dodatnu izobrazbu i radnika i menadžera, te bolju organizaciju - kaže Drago Čengić.
Iz makroekonomske perspektive odgovor na pitanje “koliko se u Hrvatskoj radi?” bio bi, pak, prilično negativan. Hrvatska je zemlja s jednom od najviših stopa nezaposlenosti, i najnižih stopa aktivnog stanovništva u EU, odnosno onih koji rade i koji traže posao. Stopa aktivnosti za populaciju između 15 i 64 godine starosti je samo 66,1 posto, a manje imaju samo Rumunjska (65,7 posto) i Italija (63,9 posto). Prosjek za EU je 72,3 posto, a na vrhu su skandinavske zemlje, sa 78,1 do 81,5 posto aktivnog stanovništva. Istovremeno, skandinavske zemlje imaju i najviše troškove rada po satu.
Potrebe tržišta
Predrag Bejaković, znanstvenik s Instituta za javne financije, ističe da niska stopa aktivnosti ima još jedan uzrok - ili simptom. Mladi, kaže on, zbog gospodarske situacije odgađaju odlazak na tržište rada produljujući obrazovanje, dok stariji bježe, čim mogu, u mirovinu. Upravo je kod ovih dobnih skupina i veća stopa neaktivnosti.
Kod mlađe populacije, odnosno njihove zapošljivosti, ističe Bejaković, također se često postavlja pitanje kvalitete obrazovanja. Poslodavci se, upozorava Bejaković, često žale na nedostatak praktičnog znanja, a sam obrazovni sustav nije posve usklađen s potrebama tržišta rada, s razmjerno velikim udjelom humanističkih znanosti i nedostatkom kadra sa strukovnim obrazovanjem.
- Mirovinski sustav, pak, nedovoljno penalizira ranije umirovljenje, koje se razmjerno malo odrazi na visinu mirovine. Uz situaciju na tržištu rada, mnogima je ranija mirovina tako logičan izbor - ističe Bejaković, dodajući kako je znakovito da, kako pokazuju posljednji podaci HZMO-a, od 1,13 milijuna umirovljenika, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, samo 13,65 posto njih je u mirovinu otišlo s punim stažem od 40 ili više godina. Stoga bi mjere koje imaju za cilj povećanje stope aktivnosti, uz ostale reforme usmjerene na učinkovitije funkcioniranje tržišta rada, morale poticati dulji ostanak na tržištu rada.
Iva Tomić ističe kako je riječ o problemu koji je “duboko ugrađen u naše društvo i gospodarsku strukturu duže vrijeme”. Jedno istraživanje koje je radila s kolegom Danijelom Nestićem pokazalo je kako je među neaktivnim stanovništvom u dobi između 15 i 64 godine, više od 65 posto njih objašnjen ili školovanjem ili (ranijim) umirovljenjem.
- Što se tiče školovanja, tu smo u razini prosjeka EU, ali prema udjelu umirovljenika među neaktivnom populacijom u 2014. Hrvatska je bila u samom vrhu u EU, iza Češke, Slovenije i Austrije. Međutim, ako u obzir uzmemo činjenicu da je naša stopa neaktivnosti bila viša nego u ovim zemljama, onda je ovaj problem još izraženiji - kaže Tomić, dodajući kako su od ostalih razloga za neaktivnost dosta prisutni još nesposobnost za rad te ostali privatni i obiteljski razlozi.
- Dakle, ako izuzmemo one koje je formalno teško ili nemoguće aktivirati - nesposobne za rad, umirovljene i one koji se još uvijek formalno školuju - ostaje nam zapravo veoma mali prostor za povećanje stope aktivnosti, a posljedično i zaposlenosti. Naše istraživanje je također pokazalo da su oni koji su trenutno izvan tržišta rada, a u usporedbi sa zaposlenima, češće ženskog spola, u pravilu slabije obrazovani, češće žive u ruralnim područjima te u kućanstvima s većim brojem djece - kaže Tomić.
No, ona smatra kako ipak nije nemoguće preokrenuti ove niske stope aktivnosti na hrvatskom tržištu rada.
Nova radna mjesta
- Svakako je jedna od mogućnosti da se oni koji se formalno školuju više uključe u svijet tržišta rada. Osim produživanja zakonske dobi za odlazak u mirovinu moguće je već postojećim, relativno mladim, umirovljenicima pružiti određeni poticaj da se barem djelomično uključe na tržište rada. Naravno, za ove posebno izdvojene ranjive skupine potrebno je omogućiti veću dostupnost vrtića i sličnih ustanova na području cijele države, ali i pružiti mogućnost dodatnog obrazovanja i/ili prekvalifikacija. Neke od ovih stvari dosta koštaju, no dio sredstava koji trenutno odlazi na izravnu pomoć nekima od ovih skupina bi se moglo preusmjeriti kako bi se ljudi aktivirali na tržištu rada. Ipak, sve je to prilično uzaludno dok se gospodarstvo ne oporavi i ne počnu otvarati nova radna mjesta - zaključuje Iva Tomić.