Kardinal Josip Bozanić (71), zagrebački nadbiskup i metropolit, nije više član Nadzornoga kardinalskog povjerenstva za Zavod religijskih djela (IOR), po medijima nazivan obično ‘vatikanskom bankom‘. Razriješen jest, ali u izvrsnu društvu, jer je povjerenstvo zajedno s njime napustio i kardinal državni tajnik Pietro Parolin (65), drugi čovjek upravnog ustrojstva univerzalne Katoličke crkve. Razriješen je još jedan: kardinal Thomas Christopher Collins (73), nadbiskup i metropolit torontski.
U sastavu Kardinalskog povjerenstva ostali su španjolski kardinal Santos Abril y Castelló (85!), umirovljeni arhiprezbiter rimske Bazilike Vele Gospe i dugogodišnji nuncij, te austrijski kardinal Christoph Schönborn (75), nadbiskup i metropolit bečki. Novi su članovi filipinski kardinal Luis Antonio Gokim Tagle (63), prefekt Kongregacije za evangelizaciju narodâ (ex Propaganda fide), poljski kardinal Konrad Krajewski (56), apostolski elemozinar, te talijanski kardinal Giuseppe Petrocchi (72), nadbiskup i metropolit L‘Aquile i član Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskoga Grad. Taj sastav IOR obznanjuje na mrežnoj stranici Governance.
Promjene provedene šutke
To je iščeprkao Avvenire, bolognski dnevnik čiji je osnivač Talijanska biskupska konferencija, što ne znači da je pokorno glasilo talijanske Katoličke crkve. Promjene su navodno objavljene 21 rujna na IOR-ovoj mrežnoj stranici (ali ih nema ondje u obznani za novinstvo na koju se poziva Avvenire!). Prošle su u tišini (nije ih objavila ni pouzdana IKA koja ni u lipnju nije propustila navesti to Bozanićevo zaduženje). Uostalom, u službenim biografijama članova Kardinalskog zbora Bozanić je i jučer naveden i dalje kao član Kardinalskog povjerenstva za IOR.
Kardinal Abril je 1996-2000 bio nuncij u (trećoj) Jugoslaviji, a 2003-2005 u Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Makedoniji. U međuvremenu je bio nuncij u Argentini, gdje se sprijateljio s tadašnjim nadbiskupom Buenos Airesa Jorgeom Mariom Bergogliom, sadašnjim papom Franom.
Kad je tadašnji biskup porečki i puljski Ivan Milovan otkazao poslušnost papi Benediktu XVI i odbio provesti presudu u pogledu Dajle, Benedikt je zadužio Abrila da potpiše dokumente, pa ga je Milovanov kancelar vlč. Jakovljević posprdno nazivao „neki biskup Santos“.
Zbunjuje što je donedavni sastav Povjerenstva potvrđen lani, s novim petogodišnjim mandatom, pa nije posve uvjerljivo oficiozno objašnjenje iz Svete Stolice da je posrijedi „uobičajena izmjena na dužnosti“. S druge strane, na prvi pogled se vidi da novi članovi, za razliku od „razvlaštenih“, imaju mnogo veće internu „težinu“ u Kuriji. Tagle je „papabilan“, kako označuju izgledne kandidate za uspon na Petrovu katedru, Krajewski je obraz i desna ruka Papine politike milosrđa. Nisu razbacani po svijetu, što nije nevažno u doba pandemije.
Bozanićev novac u „vatikanskoj banci“
Bozanić je u Vatikanu na glasu kao vrstan crkveni pravnik (nipošto kao govornik), ali njegovu glasu nije pridonio podatak o velikoj količini novca koju ima u svom fondu u IOR-u (kako se u tom Zavodu zovu tekući računi), Obznanjeno je da to nije njegov novac, nego Nadbiskupije zagrebačke, što je sve legalno, ali ne služi politici financijske preglednosti za koju se tuče papa Frane.
Pretpostavili smo 2017 u Jutarnjem listu da kardinal Bozanić (kao i njegovi prethodnici) u IOR-u drži dio gotovine Zagrebačke nadbiskupije, računajući da je ta ustanova sigurna, izvan dosega mjesnih vlasti (i hrvatskih i talijanskih, među inima), i jamac nekih kamata koje barem nadoknađuju inflaciju.
Kardinalsko povjerenstvo bdi da IOR (koji je svojedobno, dok ga je vodio nadbiskup Paul Marcinkus, „prao“ novac za mafiju) bude vjeran statutarnim i moralnim normama. Imenuje o opoziva članove Nadzornog vijeća, te predsjednika i potpredsjednika na prijedlog tog Vijeća. Odobrava odluke Vijeća o imenovanju i opozivu ravnatelja i podravnatelja IOR-a. Najmanje jednom godišnje ovjerava je li svaki član Vijeća odnosno ravnateljstva i dalje kompetentan i častan za svoju dužnost.
Ovo je drugo Franino miješanje karata u Kardinalskom povjerenstvu. Prvi put je to učinio 2014, nedugo pošto je izabran. Tada su u nj imenovani kardinali Abril y Castelló, Collins,
Parolin, Schönborn i Jean-Louis Tauran (tada kamerlengo Apostolske komore, u međuvremenu je umro). Nešto kasnije im je dodao kardinala Bozanića kao šestog člana.
Budući da se u zaključnom računu navodi i ukupan iznos pologa koje u svojim fondovima u IOR-u imaju i članovi Kardinalskog vijeća, doznali smo da i Bozanić ondje drži stanovitu oveću sumu.
Poslovi s mafijom
IOR-ov glavni ravnatelj Gian Franco Mammì izvijestio je da je Zavod i lani „nastavio ulagati u tvrtke koje djeluju u skladu s katoličkom etikom i provode aktivnosti za zaštitu stvorenoga, svetosti života i ljudskog dostojanstva“. Prošlu je godinu zaključio s dobiti od 39 milijuna eura, koju je u cijelosti stavio na raspolaganje Papi
IOR je lani na Silvestrovo imao 14 996 klijenata, od kojih su gotovo polovina vjerski redovi. Među ostalima su i vatikanski uredi, apostolske nuncijature, župe i kler.
IOR je osnovan 1942 kada je papa bio Pio XII, odvjetak bankarske obitelji, da bi „služio globalnoj misiji Crkve“. Njegovu povijest obilježili su skandali, uključivši i pohranu i „pranje“ mafijaškog novca, ne samo „prljavoga“, nego i krvavoga, koji je kroz IOR provlačila sicilijanska mafijaška Cosa nostra. S jedne strane je tadašnji Papa sv. Ivan Pavao II u Agrigentu vikao na mafiju da se pokaje, zbog čega je mafija podmetnula bombu pod papinsku katedralu u Rimu, a s druge strane je vatikanska „banka“, koju je tada vodio nadbiskup Marcinkus, čuvala i „prala“ novac Cose nostre i sudjelovala u upropaštavanju katoličke Ambrozijanske banke, spetljane s mafijom. IOR-u su i 2011 zaplijenjeni novci u Italiji zbog sumnje da su „oprani“.
Nadbiskup Marcinkus, je u rodne Sjedinjene Države Amerike vraćen 1990 nakon 31 godine vatikanske karijere, u kojoj je bio najogovaraniji kurijalni prelat i jedini nadbiskup protiv kojega je Republika Italija izdala uhidbeni nalog. Dotad su ga smatrali paradigmatskim likom vatikanskih financija, čija sjena nije ni do danas iščezla – ali sve se više vjeruje da on nije bio toliko „sotona u sutani“, kako su ga prikazivali, koliko „grešni jarac“ na čija su leđa natovareni grijesi sustava, koji su i te kako nastavljeni i nakon njegove defenestracije i smrti.
Uostalom, i kad ga je sv. Ivan Pavao II vratio u rodnu zemlju, nije bilo jasno je li mons. Marcinkus, nekadašnji „bankar dragog Boga“, pokvarenjak koji je smišljeno radio nepodopštine pa napokon dolijao, ili je on možda samo bio istaknut i prilježan izvršilac izvršilac pokvarenog sistema - ili je pak naprosto bio samo jedan u nizu pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu koji su više štete nanijeli Crkvi nego ikome drugome?
Pod trojicom papa – sv. Montinijem, Lucianijem i sv. Wojtyłom - Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Bio je ravnatelj Zavoda za religijska djela i zatim, sve do 1990, guverner vatikanske države (s titulom propredsjednika Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskog Grada).
Tvrdilo se, u sklopu ne baš vjerojatnih konstrukcija, da je 33-dnevni pontifikat pape Ivana Pavla I završen nasilno i da je prste u ubojstvu tog Pape imao nadbiskup Marcinkus. S druge strane nije se moralo tvrditi, jer je bilo tušta i tma očevidaca, da je pozamašni prelat (190 cm i 85 kg u tijelu sportaša) spasio papu sv. Pavla VI Montinija kada ga je u Manili pokušao nožem zaklati neki umobolnik.
Mračni financijski skandali
Pouzdano se zna – pa je stoga Talijanska Republika bila izdala uhidbeni nalog za monsignora Marcinkusa – da se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten u istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti - npr. financijer Sindona i bankar Calvi - likvidirani tako da nije ostalo traga ubojicama ali su preživjeli bili itekako dobro upozoreni da drže jezik za zubima. Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala - u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže „Gladij“ namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji...).
Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana - ali više, teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga Sv. Petra, jer je mogao biti uhićen - nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera, nadređenoga dakle i snagama reda u patuljastoj crkvenoj državi.
Za razliku od nekih drugih protagonista tih mračnih godina, Marcinkus se praktički nije ni pojavljivao u javnosti pošto je skandal izbio. Netom se o Marcinkusu počelo pisati, sv. Ivan Pavao II više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod sv. Pavlom VI. Prvi put je - nakon svega - sam izazvao govor o sebi tek svojom ostavkom koju je motivirao željom da - „kao što su učinili mnogi ostarjeli svećenici“ - ode pomagati nekom župniku u pastoralnim poslovima. Nakon toga neki su se novinari i sažalili nad tada još vitalnim 68-godišnjakom koji je okolo govorio kako s mirom podnosi „sve klevete rečene na njegov račun“, jer vjeruje „da je to neprekidno mučenje način na koji se Bog želi osigurati da ću stupiti nogom u raj“. O kakvu je mučenju riječ definira Marcinkus rekavši drugom prilikom: „Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone“.
Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu emigrantske djece - Talijana Caponea i Litvanca Marcinkusa: obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu Nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine.
Organizator II vatikanskog koncila
Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve „štimalo“, nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca.
Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim - a i za sebe. Nazvana je „Villa Stritch“, u počast njegova velikog zaštitnika.
Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež. Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu sv. Ivana XXIII kao sv. Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski „Holliday Inn“ (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu „Minervu“ i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu, a karijeru je završio kao jedini diplomat koji je bio veleposlanik dvaju različitih subjekata pri Svetoj Stolici: Republike Slovenije, a nakon toga i Malteškog Reda.
Nakon Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) ostao glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti sv. Pavla VI.
Potkraj 1968 taj papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. „Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan“, rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio austro-njemačko-poljski pool, izabravši kardinala Wojtyłu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Jorio (poznat i po tome što mu je netom izabrani sv. Ivan XXIII, još u konklavu kojemu je Di Jorio bio tajnikom, stavio na glavu svoj kardinalski biret). Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina.
Članovi IOR-ova Upravnog odbora još su dugo pamtili kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: „Molim vas da mi oprostite i pomognete, nisam vješt u financijama“. Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati.
Dok je njegova metoda žela uspjeh Marcinkus je zaboravljao da je „financijski nevježa“, a vatikanski su ga kolege ogovarali samo iza leđa i vrlo tiho. Očito, nikada nije bilo mnogo simpatija između uvriježeno tihih i neprimjetnih kurijalnih ljudi i pogolemog Chicažanina koji je pušio dvije kutije „marlboroa“ dnevno, volio viski, obožavao tenis i golf. Oni su tiho gunđali da je više bankar nego biskup i više kauboj nego svećenik, a on je jednom istresao svoj jed pred nekim engleskim novinarom: „Pretpostavlja se da je Vatikan mjesto gdje se susreće radost. Ali stavite zajedno bilo koju trojicu ili četvoricu svećenika i oni će odmah početi kritizirati druge osobe. Ovo je, zapravo, selo malih pralja.“
IOR je i prije Marcinkusa – a osobito dok je financijama rukovodio laik Bernardino Nogara (financijski mag Pija XI i Pija XII, bankarskog sina, koji je zajedno s Nogarom 1942. utemeljio IOR reorganizacijom Uprave za vjerska djela koju je 1877. utemeljio Lav XIII) – bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac - i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. - pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, svjetovno rečeno, publicitet.
Upravo je na tome monsignor Marcinkus „zglajzao“, dopustivši da IOR godinama bude u centru ciklona i postane, zajedno sa svojim predsjednikom, jedna od glavnih tema javnog publiciteta. To što nikada nije htio ući u polemiku, što nije htio opovrgnuti ni najočitije laži - nije puno pomoglo. Fama ga je sustigla i zgazila.
Kako financirati antikomunizam?
Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama - željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske banke Roberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR-a bio logičan.
Sva trojica su zaključila da se odlučna bitka između Crkve i komunizma odvija u Latinskoj Americi, presudnoj po više osnova. U prvom redu, trebalo je da u Latinskoj Americi uskoro bude više od polovine svih katolika u svijetu. Nadalje, veliko siromaštvo masa na tom području otvaralo je dobre perspektive ne samo komunistima (uz stalan primjer Kube) nego i ljevičarenju unutar same Crkve (što će pokazati revolucionar don Camillo Torres, pa svećenici sandinisti u Nikaragvi, pa sva teologija oslobođenja...). Rješenje je bilo: ulagati novac u ekonomski razvoj latinskoameričkog kapitalizma, jer će tako nastalo bogatstvo i blagostanje ukinuti ekonomsku osnovu komunizma i ateizma. Tako je suradnju s Marcinkusom i Calvijem opisivao Sindona.
Za to je trebalo mnogo novca, pa je Sindona lako nagovorio šefove da i Ambrozijanska banka i IOR uđu u špekulacije sa zlatom. IOR nije u to smio ući izravno, pa je uložio dodatni novac u Calvijevu banku. Operacije su u početku donosile velik profit, iz kojega je dio otišao u latinskoameričku Crkvu, a nešto i na druge strane. Jedan od korisnika tog novca, tvrdi Domènech u spomenutoj knjizi, bila je i Crkva u Poljskoj, te preko nje i sama „Solidarność“.
Ispostavilo se da je tim novcem, iza kulisa, manipulirala paramasonska loža Propaganda 2 (P2), koju je vodio Licio Gelli, u ta doba savjetnik više diktatorskih (a za Washington i Vatikan: antikomunističkih) režima po Latinskoj Americi, koja je planirala i izmjenu sustava u Italiji (dio njenih planova ostvarili su tadašnji članovi Silvio Berlusconi, pa njegov doglavnik Cicchitto itd.). Gelli je počeo karijeru kao fašist i vojni obavještajac, prvi znatniji pothvat mu je bio da je u Kotoru 1941 oteo veći dio zlatnih rezervi Narodne banke Jugoslavije koje su tako, umjesto u Kairo za kraljem Petrom II i premijerom generalom Simovićem, otišle u Rim, a vjerojatno je barem dio završio u Gellijevim rukama. I to je bio dio ratne štete koji je Italija morala platiti Jugoslaviji, pa je demokršćanski premijer Degasperi 1949. sklonio jugoslavenskog premijera maršala Tita da dio naplati imutkom talijanskih državljana koji su napustili Jugoslaviju. Gelli je kasnije održavao izvanredne veze i s Miloševićevim režimom u Srbiji, gdje su mu tiskana i pjesnička djela. Gelli je istodobno baratao i novcem mafijaške organizacije Cose nostre, te ga je prao kroz banke, jamačno i kroz Ambrozijansku, a možda je i u to bio upleten IOR.
Parlamentarna istraga koju je vodila demokršćanska partizanka Tina Anselmi utvrdila je da je Gellijeva loža bila urotnička i da joj je svrha bila preuzeti vlast, sudjelujući u stvaranju klime nesigurnosti pomoću terorističkih akata.
Obješen o Most crnih fratara
Popis članova P2 otkriven je 1981, a nekoliko mjeseci kasnije se dočulo da se Ambrozijanska banka našla pred stečajem. Taj je skandal 1982. otkrio i udio IOR-a u tome, iako on nikada nije do kraja razjašnjen. Marcinkus je do smrti tvrdio da je on bio namagarčen, da je njegova jedina greška bila što je vjerovao Calviju. Calvi nije mogao suprotstaviti svoje argumente - nestao je iz Milana i nakon nekoliko dana nađen je obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, što su mnogi protumačili kao mafijaški kodificiranu poruku ubojica. Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen Italiji i, prije nego što je stigao reći išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru.
IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu.
Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je Kardinalsko povjerenstvo (iz kojega je otpao kardinal Bozanić), a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema.
Na saslušanju (čiji je zapisnik 2005. objavila rimska la Repubblica) Licio Gelli je tvrdio da nije on naručio ubojstvo bankara Roberta Calvija, koji je 18 lipnja 1982 nađen obješen u Londonu pod Mostom crnih fratara (što se smatralo kodnom porukom), nego da naručitelje „treba tražiti u Poljskoj“. Evo što je rekao Gelli 1982: „Neke sam večeri bio na večeri s Calvijem, bio je mračan u licu, rekao mi je da sljedeći dan mora u Vatikan kod ‘Presvetoga‘ da bi dobio 80 milijuna dolara za račune vezane uz Poljsku i da će sve razbucati.“ Tko je „Presveti“? Navodno Paul Marcinkus. A poslovi u Poljskoj? Opet se ne kaže ništa, ali tko pamti ta doba ne može se ne sjetiti da je IOR novac za Solidarność davao preko kardinala Romana Gulbinowicza (Poljaka iz Litve, odakle se iselio Marcinkusov otac Mykulas).
I poslije Marcinkusa u IOR- je ostalo mnogo novca nejasna i mutna porijekla.
Vijeće Evrope uvodi red
Pape Benedikt XVI pa Frane zahtijevali su transparentnost IOR-ova poslovanja, a to je od njih zahtijevao Moneyval, Odsjek za nadzor novčanog prometa Vijeća Evrope.
Benedikt XVI je promijenio propise omogućivši veću transparentnost poslovanja IOR-a, pod nadzorom AIF-a (Agencije za financijski nadzor) koju je taj Papa osnovao i imenovao. Kardinal Tarcisio Bertone, tadašnji državni tajnik i predsjednik Kardinalskog vijeća za nadzor nad IOR-om, to je promijenio, AIF je stavljen pod ingerenciju Državnog tajništva te se tako „nadzornik našao pod nadzorom nadziranoga“.
Moneyval je tu izmjenu pravila ocijenio kao „korak nazad“, te je međunarodni bankarski sustav tada bio prisiljen prekinuti kontakt s tom „vatikanskom bankom“. Ona je bila izolirana kao okužena virusom korupcije i „pranja“ kriminalno stečena novca. Vatikan je bio odrezan i od kartičnog poslovanja, uz veliku štetu po prihode Vatikanskih muzeja i suvenirnica.
Naime, od kraja 2012 pa do 2014 posjetitelji u Vatikanu nisu više mogli plaćati ni kreditnim ni debitnim karticama (osim onih koje izdaje IOR, tj. „vatikanska banka“), jer je emisijska Banka Italije odbila dozvoliti svojim bankama obavljanje tih usluga za Vatikan, zato što Država vatikanskoga Grada (zapravo IOR) još nije poštivala norme Evropske unije protiv „pranja novca“. Te je usluge u Vatikanu dotad godinama pružala Deutsche Bank Italia (dužna poštovati talijanske propise). Ipak, talijanska podružnica te njemačke kuće nije zatražila dopuštenje sve do 2012 – a onda ga nije dobila.
Samo u vatikanskim muzejima su posjetitelji za ulaznice i suvenire platili preko kartica oko 100 milijuna eura. Udarac je bio gadan. Ansa je tada objavila da su joj iz Banke Italije rekli da Vatikan može imati sve bankomatske usluge koje želi, ali ne preko talijanskih banaka, jer – u skladu s normativom protiv „pranja novca“ – Banka Italija ne može nadzirati operacije u stranoj zemlji koja nije članica Unije.
Odluka o blokiranju e-plaćanja bila je ozbiljna mjera, utoliko prije što je izvoru elektronskog novca lakše ući u trag nego gotovini. Stoga se po Rimu i svijetu nagađalo da je Banka Italije imala jamačno važnih razloga, ne samo da kazni bezobrazluk Deutsche Bank koja nije pravodobno iskala dozvolu.
Vatikan je 2012 prvi put bio podvrgnut Moneyvalovu ispitivanju, pa je test o „pranju novca“ u eventualnu korist terorista i organiziranog kriminala „položio“ za dlaku, pa i zato što je Banka Italije „propustila“ dostaviti neke dokumente o IOR-ovim prekršajima evropskih normi.
U izvijesti, objavljenoj na Moneyalovu websiteu, pisalo je ono što se i prije šuškalo: od 16 zahtjeva koje je za sav svijet formulirala Radna skupina za financijsku akciju protiv pranja novca (FATF ili GAFI, međunarodna vladina organizacija koju je inicirala G7), Vatikan udovoljava devetorima, a ne udovoljava sedmorima. Rezultat bi bio 8:8, a ocjena negativna po Vatikan, da Italija nije uskratila obrazloženje za negativnu izvijest emisijske Banke Italije o poslovanju IOR-a, pa je tako rezultat pretvoren u definitivnih 9:7, tj. prolaz kroz iglene uši. Riječ je, na primjer, o novcu anonimnih ulagača, koji je IOR položio u neke talijanske banke.
Rezultat je još lošiji ako se među preporukama, koje FATF/GAFI daje za sve države u svijetu, uzme u obzir 45 primjenjivih u ovom slučaju. Sveta Stolica je 2012 primjenjivala u potpunosti odnosno uglavnom njih 22 (49 posto), a nije primjenjivala ili je samo djelomice primjenjivala njih 23 (51 posto), pisalo je u Moneyvalovoj izvijesti.
U tekstualnom dijelu izvijesti rečeno je da je Vatikan postigao velik napredak u kratko vrijeme, ali da još mnogo mora napraviti. Moneyval je zahtijeva da IOR čim prije bude podvrgnut nadzoru neovisnog supervizora (tada ga je nadziralo samo Kardinalsko vijeće koje imenuje Papa). Trebalo je također ojačati zakonski temelj nadzora protiv „pranja“ novca. Nadalje, kazali su, nedovoljno je jasna uloga koju ima vatikanska Uprava za financijsku informaciju (AIF), koju je Benedikt XVI osnovao potkraj prosinca 2010 kao neovisnu državnu knjigovodstvenu službu ovlaštenu za nadzor nad svim financijskim transakcijama organa Svete Stolice i Države Vatikanskog Grada. Moneyval je tada ocijenio da nije jasno koje su ovlasti i koje odgovornosti te Uprave, niti kolika joj je neovisnost. U tom sklopu je osobito naglašeno da AIF nije obavila niti jednu inspekciju u samom IOR-u niti je provjerila ikakav uzorak računâ IOR-ovih klijenata. Stoga je 2013 promijenjen zakon i uvedena obaveza neovisne supervizije, a lani je taj zakon znatno pooštren.
Anonimni korisnici IOR-ovih fondova
„Koliko znamo, na računima u Institutu mogu biti novci Bin Ladena ili Riine. Nikada nam nisu predočili podatke.“ Institut o kojemu je riječ je IOR („vatikanska banka“). Bin Laden je ubijeni terorist, Riina je zatvoreni šef mafije. Rečenica je strašna. Izrekao ju je 2013 jedan od civilnih bankara na dužnosti u IOR-u, ali bez uvida u račune.
Prenosi je, štiteći njegovo ime, Concita De Gregorio u drugom nastavku eksplozivnog serijala o odreknuću Benedikta XVI, koji je rimska la Repubblica objavila nedugo nakon toga senzacionalnog događaja.
Ta je talijanska novinarka bila uvjerena da je Benedikta na odstup natjerala sramota koja je pukla kad je Banka Italije s Novom godinom blokirala bankomate u Vatikanu. Bila je to posljednja kap u čašu već prepunu pošto je kardinalsko povjerenstvo o aferi Vatileaks tjedan ranije, na Badnji dan, dostavilo Benediktu XVI izvijest o istrazi među kardinalima i prelatima. Novinarka smatra i tvrdi da vremešni Papa nije imao nikakvo efikasno oružje protiv lopova, osim sama sebe: odrekavši se dužnosti nadao se pokrenuti lavinu.
Kako funkcionira IOR? U njemu račun (ne zove se tako, nego „fond“) može otvoriti samo svećenik ili prelat – ali može ovlastiti bilo koga da njime barata, ulaže i podiže. Tako je u „fond“ župnika don Salvatorea Palumba 151.000 eura kao „obol za popravak samostana“ uplatila Giulia Timarco (osuđivana za prevare na štetu osiguravajućih društava), a njoj je novac dao Simone Fazzari (ortak Ernesta Diotallevija, svojedobno upletenoga u ubojstvo „božjeg bankara“ Guida Calvija i pobočnika tadašnjeg šefa Cose nostre Pippa Calòa). Fazzari je tu svotu prevarom dobio od osiguravajućeg društva Ina, simulirajući karambol nekoga trkaćeg „ferrarija“. To je jedan od četiri „sitna slučaja“ – „kokošarska“ – koje su na sastanku kod kardinala državnog tajnika Tarcisija Bertonea, 13 ožujka 2012, htjeli dobaciti kao kost talijanskim istražiteljima koji su zaplijenili 23 milijuna eura IOR-ova novca u Italiji, na računu „na donositelja“.
Nisu posrijedi samo milijuni oprani kroz IOR (i tako desetljećima). Posrijedi su i deficiti pojedinih biskupa, koji imaju svoje zaštitnike u Kuriji. Gdje se „lijevi“ i „desni“ mogu gložiti, ali stavljaju sve glave vani, kao ovnovi, kada im se čačka po novcu (pa se svakoga tko čačka etiketira kao „vanjskog neprijatelja“ Svete Rimske Crkve). Uostalom, maknuti su i oni iznutra koji su puno pitali, čak i kardinal Attilio Nicora, na čelu AIF-a, kontrolnog organa koji je Benedikt XVI inaugurirao u velikoj pompi. De Gregorio tvrdi da je svakoga tko je čačkao otjerao Bertone, čiji su ljudi (k tome i „zemljaci“) držali tada IOR.
Tako je i IOR ostao veoma vreo krumpir koji je naslijedio papa Bergoglio. Njegova politika „čistih ruku“ u vatikanskim financijama procjenjivana je i kroz IOR, koji se pokazao pretvrdim orahom za njegova prethodnika Benedikta XVI.
Naporno pranje decenijskih svinjarija
Za Benedikta XVI IOR je doživio i preživio jednu turu generalnog čišćenja, potjerani su klijenti koji formalno nisu imali ništa s Vatikanom, ali se ipak pazilo da njihovi sumnjivi kapitali bez smetnji odlepršaju u porezne rajeve, a ni Italija nije – kako je prijetila – postavila carinike na Vrata Sv. Ane, pa su milijuni mogli mirno i onuda u poslovnim tašnama iz Vatikana u Italiju. I tako je IOR ostao sit a lupeži na broju.
Papa Frane je 2014 spasio IOR u istom obliku u kojemu je i dotad funkcionirao. Njegove je dužnosnike plašio mjesecima, doveo ih je jednoga jutra na misu u Dom svete Marte da bi im u homiliji rekao kako Crkva može i bez te ustanove. Nakon toga je kardinal Georgeu Pell, tek nedavno razriješeni prvi prefekt Tajništva za ekonomiju, koji je uveo sadašnji Papa, dovršio proces „čišćenja“,
Papa hoće da se IOR vrati prvotnoj svojoj namjeni: da bude samo tehnička financijska usluga akcijama evangelizacije (što ne znači odbacivanje profita, Bože sačuvaj, ali profit ostaje kao usputni rezon, a glavni bi ipak bila religija, radi koje se „banka“ i zove: Institut za religijska djela).
Tako je 2016 iznudio ostavke koje su u Upravnom odboru IOR-a podnijeli Clemens Börsig i Carlo Salvatori. Oni su se, naime, zauzimali da IOR postane investicijska banka na međunarodnom tržištu i tako iskoristi kapital Svete Stolice za riskantnije ali eventualno unosnije financiranje. Tu je liniju zastupao i Jean Baptiste de Franssu, imenovan IOR-ovim predsjednikom u srpnju 2014 (pošto ni Gottijev nasljednik Ernst von Freyberg nije izdržao dulje od dvije godine). U njegovu planu bilo je osnivanje investicijskog društva s promjenljivim kapitalom u Luksemburgu, kojemu je bilo namijenjeno investiranje vatikanskog kapitala radi stjecanja profita. Franssu se povinovao Papi, pa je i danas predsjednik.
Te ideje – sasvim logične u ideologiji bankarske tvrtke, ali ne baš spojive s evangelizatorskom ulogom Katoličke crkve, pogotovu eventualno „siromašne za siromašne“ – zapriječio je papa Frane. U jednom trenutku je čak zaprijetio likvidiranjem IOR-a i prenošenjem imovine kojom on upravlja na Upravu imutka Apostolske Stolice (APSA), ali se pokazalo da mu je bio dovoljan i utjecaj koji je ostvario preko Kardinalskog vijeća za nadzor nad IOR-om.
Biskupije daleko bogatije od Vatikana
Dijecezanski biskupi (dakle i Bozanić) polažu u IOR-u (ili drugdje, po svom nahođenju) dio imutka svoje dijeceze. Naime, kanon 381 Zakonika kanonskog prava kaže da „dijecezanskom biskupu u biskupiji koja mu je povjerena pripada sva redovita, vlastita i neposredna vlast koja se traži za vršenje njegove pastoralne službe“. To znači da je biskup u biskupiji monarh, dakle i da raspolaže svom njenom imovinom.
Neki to čine u tajnosti, neki javno. Kölnska nadbiskupija obznanila je 2017 da posjeduje kapital u iznosu od 3,35 milijardi eura – što je čini bogatijom od Vatikana (i to kada se zbroje i Sveta Stolica i Država Vatikanskoga Grada – ali ne računajući u to i neprocjenjivo i neotuđivo vatikansko umjetničko blago). Više puta smo pisali da ima katoličkih dijeceza, pogotovo u Njemačkoj, bogatijih od Svete Stolice – ali tek odnedavna se zna i koliko bogatijih. Naime, njemačke (nad)biskupije su i prije objavljivale podatke o svome godišnjem poslovanju, ali od 2016 objavljuju kompletnu konsolidiranu bilancu, kao da su dionička poduzeća. Zagrebačka nadbiskupija to ne čini. Njezina stvar, ukoliko ne krši državne zakone. A ugovor sa Svetom Stolicom je Katoličku crkvu u Hrvatskoj izuzeo od mnogih obaveza i nadzora.