Epidemiološke statistike Hrvatske iz ovog tjedna potvrđuju tezu da je brzina širenja zaraze dosegnula plato, ali to ne znači da je situacija puno jednostavnija, pogotovo ne ona ekonomska.
U Hrvatskoj, kao i u brojnim drugim europskim zemljama, već su se počele osjećati ekonomske posljedice novog vala pandemije covida-19. Ovaj tjedan Savjet Hrvatske narodne banke zaključio je prema visokofrekventnim pokazateljima da je intenzitet oporavka počeo usporavati na kraju trećeg i početku četvrtog kvartala. Kad netko kaže da je oporavak počeo usporavati, to ne zvuči tako strašno. Međutim, ako znamo da smo u drugom kvartalu ove godine upali u duboku ekonomsku rupu iz koje se tek uspinjemo (BDP je za devet mjeseci još 8,3 posto niži nego u istom razdoblju lani), onda su razlozi za brigu vrlo realni. Treba znati da nema indikatora koji bi ulijevali naročiti optimizam. Još nema drame na tržištu rada, ali je omjer zaposlenih i nezaposlenih i dalje puno lošiji nego prije pandemije.
Kretanje cijena ne ukazuje na bilo kakvu živost, prije na letargiju: inflacija potrošačkih cijena, kažu u HNB-u, "povećala" se sa -0,1 posto na 0 posto. Ispravnije bi bilo reći da i uz ekstremno visok osjećaj neizvjesnosti tavorimo u zoni deflacije, pogotovo jer se temeljna inflacija smanjila sa 1,2 na 0,7 posto. Ovi znaci ekonomske anemije začinjeni su činjenicom da je dug opće države dosegnuo 82,5 posto BDP-a, što će prouzročiti više nevolja u financiranju proračunskog manjka.
Srećom, monetarne politike i stanje na europskom tržištu kapitala takvi su da se još ne treba očekivati drama u financiranju potreba države. Državne plaće i mirovine čine se sigurnijima nego što su se činile 2009. godine, više govorimo o pitanju dnevne likvidnosti nego o nekakvom krahu. Treba biti fer i nadalje reći da to što se događa Hrvatskoj nije posljedica lošeg vođenja zemlje. Sličan ekonomski scenarij, pa čak i osjetno lošiji, gledamo i drugdje. Mnogima su pokazatelji lošiji od naših.
Nakon što je Velika Britanija doživjela rekordno brz oporavak u trećem kvartalu od 15,5 posto, još u rujnu je bilo vidljivo da taj veliki otok jako usporava. Još se nisu oporavili od strašne 20-postotne kontrakcije, a ponovo je krenulo nizbrdo. BDP im je 10 posto manji nego krajem 2019. godine. Imaju veći ekonomski potop nego mi u Hrvatskoj, osim ako izuzmemo da je ipak riječ o puno razvijenijoj zemlji. Intenziviranje krize očito je i u Francuskoj. Francuske vlasti spremaju se smanjiti prognozu ovogodišnjeg ekonomskog outputa za golemih 8 posto. Ozbiljnost revizije ekonomskih prognoza stavljena je između vrlo nezgodne dileme; jačanja ili slabljenja epidemioloških mjera.
Većina europskih političara pomalo panično očekuje ovogodišnje božićne blagdane. Što ako će uz produbljivanje ekonomskog pada francuski predsjednik umjesto blagdanske čestitke na televiziji imati izvanredno obraćanje u kojem će predložiti još strože mjere (možda i radikalnije nego u prvom valu epidemije) te priznati da državna blagajna ne može još dugo izdržati programe potpore poslodavcima i zaposlenicima? Francuzima nije baš utješna procjena što će se za vrijeme drugog lockdowna ekonomske aktivnosti, ako ne zaoštre mjere, spustiti "samo" na 85 posto pretpandemijska razine, a ne na 70 posto kao u ožujku. U pojedinim sektorima kriza je toliko brutalna da je potpuno nejasno kad se uopće smije spomenuti riječ oporavak u pravom smislu te riječi.
U Francuskoj je još dobro. U Italiji sada očekuju pad na kraju 2020. godine 10 posto viši nego što se procjenjivao u raznim javnim debatama. Stara zemlja koja je imala bijedne performanse kad je riječ o gospodarskom rastu u posljednjih 20 godina, potpuno je razgolitila talijansku politiku i njezinu nezainteresiranost za ozbiljne reforme. Italija jest drugi najveći proizvođač u EU, ali uz strukturu proizvodnje koja nalikuje repu prošlosti. Jesu li danas kompetitivne prednosti nacije doista u proizvodnji hrane, obradi kože, lijepoj obući, kvalitetnoj mehanici… ili je zbog takve strukture ekonomije razvijena zemlja sve više izložena konkurenciji zemalja u razvoju s puno jeftinijim radnicima? Talijanima će bez obzira na veliku pomoć koju očekuju iz fonda za oporavak EU, biti vrlo teško u godinama koje dolaze.
Praktično svuda je zaustavljen brzi oporavak. Posebno je za EU tragično to što su oni koji su se u trećem kvartalu brže oporavljali bili oni koji su u drugom kvartalu više pali. Njemački BDP pao je u 2. kvartalu 9,8 posto te se povećao 8,2 u trećem. Španjolski je pao 17,8 posto u drugom pa je narastao 16,7 u trećem. Pri tome su oni koji su više u drugom kvartalu i nakon bržeg oporavka ostali niže nego oni koji su pali manje u drugom kvartalu. Španjolska je ostala 8,7 posto BDP-a u odnosu na lani, a Njemačka na samo 4,2 posto nižoj razini.
Zaključak je samo jedan: pandemija drastično povećava razliku između uspješnih i neuspješnih u Europi!
Zbog čega sve ovo navođenje brojeva koji većini ljudi ništa ne znače? Upravo zbog toga: većina ljudi ne razumije koliko se iza ovih postotaka krije vrlo stvarnih ljudskih drama koje su se dogodile ili koje će se tek dogoditi. U tim dosadnim brojevima su ljudi koji su ostali ili će ostati bez posla, bez šanse da sami prehrane sebe i obitelj. U tim brojevima je budući pad standarda zdravstvene skrbi te, u mnogim zemljama, i pad mirovina. Tu su izgubljeni razvojni potencijali; besperspektivna mladež, siromašna starost, povećanje broja loše liječenih kroničnih i akutnih bolesti, krah sustava socijalne sigurnosti, rast ekstremizama svih vrsta, politička nestabilnost, produbljivanje netrpeljivosti na nacionalnoj i međudržavnoj razini i sve snažnija dominacija novih velesila nad sve dekadentnijom Europom.
To je spirala problema koji će se međusobno usložnjavati. Pogotovo jer realnost financijskih transfera između uspješnih u Europi prema neuspješnima postaje upitna. Zašto bi financijski uspješnije nacije potpomagale neuspješne te tako sebe izlagale ekstremnom riziku ako neuspješni namjeravaju nastaviti po starom, pa čak i uz više populizma nego dosad? Mislite da uspješni imaju manje izbora od neuspješnih? I kako je uopće došlo do toga da se financijski uspješne naziva škrtima dok se ton zajedničkih javnih politika prepušta neuspješnima?
Europi nikad nije bila potrebnija intelektualna umjesto sveprisutne politikantske mobilizacije. Nadajmo se kako nije grijeh reći da je potrebno sačuvati ekonomiju jer iz nje izviru i svi drugi oblici sigurnosti, pa i one zdravstvene.
Pa ipak, iako u brojnim društvima postoji kritična masa ljudi svjesnih da stanje perpetuirane neizvjesnosti kombinirane s gospodarskom stagnacijom vodi u ponor iz kojeg možda nećemo moći izaći, lakoća jeftinih poteza, panika i histerija opet dominiraju nad državništvom u velikom dijelu Starog kontinenta. Komentatori opet pišu kako se vidi (!) da politika lockdowna ima smisla jer će "sravniti krivulju" i omogućiti čekanje "sigurne" vakcine. U situaciji visoke okuženosti više se ne smije spomenuti kako će upravo visoka okuženost možda biti rješenje prije vakcine.
Vlade uvode policijski sat, potpisuju astronomske ugovore s proizvođačima vakcina koje još nisu dobile dozvolu, ali već prodaju dionice vlastitih kompanija zarađujući stotine milijuna dolara (Moderna, Pfizer) profitirajući na dobrim vijestima prije nego što su uopće počele iole ozbiljniji program javnog cijepljenja. Treba se nadati da jedan virus nije blokirao racionalno razmišljanje i postaviti neka logična pitanja: zašto moćni menadžeri farmaceutskih kompanija cijelu pandemijsku godinu prodaju dionice ako doista vjeruju da će nakon dobivanja dozvole prodati milijarde doza? I je li doista nemoguće vidjeti da je u brojnim epidemijskim europskim hot spotovima zaraza krenula putem pada te ne daj bože pomisliti da to nekim nevjerojatnim slučajem ipak ima veze s maltene zabranjenom riječi - okuženošću?
I zašto mislimo da će vakcine funkcionirati, a okuženost neće? Ako poričemo okuženost kao pojam, zašto mislimo da su cjepiva razvijena u nekoliko mjeseci koja tjeraju stanice u našem tijelu da, primjerice, proizvode vrške proteina virusa što nisu nikad činile, puno bolja nego naš imunološki sistem koji se razvijao tisućama godina? Ako visokookužene zemlje (Češka, Belgija, Nizozemska…) bilježe sve manji broj slučajeva, zašto mi koji ih u razini okuženosti pratimo za 2-3 tjedna ne bismo gajili nadu da ćemo i mi vidjeti sličan scenarij?
U Hrvatskoj je jasno da zbog velikog broja slučajeva imamo problem s opterećenošću dijela zdravstvenog sustava. Zar je moguće da je to problem koji je nemoguće riješiti dobrom organizacijom dok je doista moguće da netko napravi subverziju na najosjetljivijem dijelu električnih instalacija u KB-u Dubrava.
