Posljednji put kad se Europa nalazila u gospodarskoj krizi poput ove u kojoj se nalazi danas, kontinentalni bolesnik bila je Grčka, a nad stanjem grčkih javnih financija zabrinuto su bdjele sve države eurozone. Danas, deset godina kasnije, u ovdašnjoj javnosti uglavnom se pamte osnovni podaci o situaciji: kako je Grčka bila zatrpana dugom koji je uslijed globalne financijske krize postao neodrživ te kako im je međunarodna zajednica u zamjenu za financijsku pomoć nametnula drakonske mjere štednje koje su u konačnici uništile ekonomiju i zemlju gurnule u dužničku spiralu.
Ipak, ono što se manje pamti jesu detalji koji su doveli do takvog scenarija. Naime, još početkom prve polovice kobne 2010. Grčka je relativno uspješno prodavala svoje obveznice - u siječnju i ožujku na tržište su plasirali dvije tranše uz četiri puta veći interes ulagača od ponuđenog iznosa.
Događaj koji je promijenio sentiment kreditora i započeo financijsko urušavanje države bila je objava nacionalnog statističkog ureda iz travnja koji je temeljem novih, ranije nepoznatih dugova revidirao ranije objavljene makroekonomske podatke. Pojednostavljeno rečeno, Grčka nije propala zbog duga, već zbog potpunog gubitka povjerenja koji je na tržištu zavladao nakon što je otkriveno da država ima - uz niz drugih dubioza - i oko 6,3 milijardi eura ranije neprijavljenih dugova u zdravstvenom sustavu.
Taj dug se akumulirao u bilancama raznih paradržavnih i lokalnih zdravstvenih institucija više od deset godina - još od vremena kad je Grčka ganjala stroge fiskalne kriterije Maastrichtskog sporazuma potrebne da bi pristupila Europskoj uniji. Taj skriveni dug daleko od očiju javnosti i evidencije Eurostata je dalje rastao, a bilo kakva inicijativa njegove postupne sanacije bila je osujećena, ponajviše zbog straha da bi takav proces doveo do smanjenja prava korisnika zdravstvenog sustava i konzekventne politike štete za bilo koju opciju koja bi takav proces provela. Ipak, takva politika pokazala se kratkovidnom.
Kad je akumulirani dug zdravstva Grčku gurnuo u recesiju, a strani kreditori preuzeli krojenje javnih financija, upravo je sustav javnog zdravstva pretrpio najoštrije rezove. Na vrhuncu krize, 2015., budžeti grčkih državnih bolnica bili su smanjeni za 50 posto, a oko 2,5 milijuna Grka je - zbog promjena u radnom zakonodavstvu - uz gubitak posla ostalo i bez zdravstvenog osiguranja.
Grčki primjer poučan je u kontekstu drame koja se ovih dana događa u Hrvatskoj na relaciji javnih zdravstvenih institucija i veledrogerija. Potonje su najavile da će krenuti s uvjetnom isporukom lijekova zbog ukupnog državnog duga koji je premašio šest milijardi kuna. Resorni ministar Vili Beroš, pak, na to je odgovorio da se radi o nekorektnim navodima, jer dospjeli dug iznosi 3,5 milijarde. Koja je suštinska razlika između te dvije brojke nejasno je. Činjenice su sljedeće: Republika Hrvatska - kroz svoj solidarni javnozdravstveni sustav - u ovom trenutku nije sposobna poštivati vlastite zakonske rokove plaćanja.
Nadalje, ta nesposobnost nije posljedica neke - računovodstvenim rječnikom rečeno - jednokratne stavke, već se radi o temeljnom načelu na kojem je sustav nabave lijekova ustrojen.
Da je tome tako svjedoči činjenica da je taj sustav centraliziran kroz nekoliko velikih entiteta - veledrogerija - ali i činjenica da je nabavni proces organiziran na takav način da isporučitelji lijekova od naručitelja nemaju pravo tražiti uobičajena sredstva osiguranja naplate (poput zadužnica), pa tako i nemaju mogućnost prisilne naplate u slučaju neplaćanja. Kao treće, taj problem, odnosno deficit, nastajao bi čak i kad bi upravljanje sustavom bilo savršeno, samom činjenicom da iskustva razvijenih zemalja pokazuju da trošak terapije u zdravstvenim sustavima raste otprilike po prosječnoj stopi od šest posto godišnje.
Dakle, da danas saniramo cjelokupni dug zdravstva, a ne povećamo proračun za sljedeću godinu za 6 posto, dobre su šanse da bi zdravstvo sljedeće godine opet bilo u dugu. No, taj dug bio bi konsolidiran u bilancama veledrogerija i drugih dobavljača, sve dok opet ne bi dosegnuo razinu koja zahtijeva izvanrednu sanaciju. Taj model zapravo je beskrajna spirala. Poput legendarnih "sell-and-lease-back" Agrokorovih aranžmana u eri Ivice Todorića i koncept prebacivanja dugova na dobavljače u zdravstvu je način osiguranja kratkoročne likvidnosti kroz dugoročni dug, uz stvaranje ekonomski nezdravog simbiotičkog odnosa kupca i dobavljača.
Njegov deklarativni cilj jest zaštita razine zdravstvene skrbi građana, no realni rezultat je tek to da zamućuje svijest šire javnosti o financijskim ograničenjima trenutačnog zdravstvenog modela, te tako smanjuje javnu podršku za nužne reforme. Sa svakom sanacijom sustave se resetira i kreće ispočetka na isti način.
Upravo zato, taj ciklus valja prekinuti i pokušati s uspostavom održivog sustava financiranja. Dakako, to podrazumijeva i preuzimanje znatnog financijskog tereta u vremenima kad Hrvatska - kao Grčka onomad - ganja kriterije za uvođenje eura, no kao što nam grčki primjer zorno ukazuje, cijena koju će društvo platiti za pokrivanje tog deficita danas znatno je manja od cijene koja bi mogla biti u budućnosti.