Ravnatelj Osnovne škole Milana Langa (Bregana) Igor Matijašić u svojoj je novoj kolumni objavljenoj u Školskim novinama secirao aktualan problem upisa prvašića u osnovne škole. Matijašić otvara pitanje s kojim se susreću u nizu škola, a ono glasi: čemu gubljenje vremena stručnjaka koji procjenjuju djetetovu spremnost za polazak u školu ako u konačnici svaki roditelj može odlučiti hoće li njegovo dijete krenuti na nastavu ove ili sljedeće jeseni?
Kolumnu Igora Matijašića objavljenu pod naslovom „Za školu (ne)spremni“ prenosimo uz njegovo dopuštenje:
Kao i obično u ovo doba godine u osnovnim školama, predstojeći dani bit će u znaku organizacijskih priprema za upis učenika u prve razrede u narednoj školskoj godini. Redoslijed aktivnosti već je općepoznat – nekako s početkom kalendarske godine na adresu škole stiže popis djece u preglednoj excelici iz koje je jasno vidljivo kako je kojoj školi „grah pao“ te razlikuje li se broj prvašića od predviđenog i očekivanog. Zbraja se potom i oduzima, važe i preslaguje, označavaju različitim bojama oni koji po upisnom području pripadaju matičnoj školi te oni koji su na svojevrsnom zajedničkom upisnom području sa susjednom školom, pridodaju prošlogodišnji učenici kojima je bila odobrena odgoda upisa, zdvaja nad sve manjim brojem djece u područnim školama kojima prijeti zatvaranje…
Slijedi dopis nadležnog odjela u kojem se svi detaljno obavještavaju o datumu upisa djece, utvrđivanju psihofizičkog stanja budućih školaraca (iliti pregledu kod liječnika), upućuje se roditelje na mogućnost korištenja digitalnih resursa i kvačica u aplikacijama, a redom su, naravno, pobrojani i svi važni obrasci te dokumenti koje treba dostaviti ili ih tek treba ispuniti.
Kad je sve spremno za level up, slijedi dogovor za testiranje djeteta u samoj školi. Pedagozi, psiholozi, defektolozi i ini -olozi provode mnogobrojne sate razgovarajući s djecom i roditeljima, pomažu u rješavanju određenih zadataka, muče se zajednički s analizom i sintezom, objašnjavaju procedure, zaokružuju odabir izbornih predmeta i mogućnost korištenja produženog boravka.
Naposljetku, kad je stručni tim odradio svoje i kad su liječnici pregledali sve potencijalne školarce, slijedi njihova razmjena mišljenja koja su, u pravilu, identična. Struka kaže svoje, jasni su zaključci koje dijete jest emocionalno i na sve druge načine zrelo za ulazak u učionicu, a kojima bi svakako trebalo odgoditi upis te ih ostaviti još jednu godinu kod kuće kako bi sljedeće godine jednostavnije, spremnije i sretnije krenuli ususret svim školskim izazovima.
Naravno da uvijek postoji jedan veliki ALI koji se brine da svi pomno navedeni koraci iz prethodnih stupaca vrlo jednostavno padnu u vodu. Roditelj koji čvrsto odluči da njegovo dijete ipak krene u školu - bez obzira na sve savjete i preporuke stručnih ljudi iz prethodnih rečenica - sjedne za tipkovnicu, napiše nekoliko (ne)suvislih rečenica i uputi ih na pravu adresu, a odluka uvijek (gle čuda!) ide u korist djeteta i roditelja (što god to značilo). Kakva je dobrobit sve ostale djece da se primjerice, neki potencijalni agresivac, umjesto na daljnju obradu odmah uputi u razred, spada tek u domenu retoričkih pitanja.
Za kraj postavljam pitanje koje nipošto nije retoričko i ne treba nikakav ‘ali‘ – čemu onda toliko gubljenja vremena visokoobrazovanih ljudi iz zbornica, pregleda i testiranja od strane kvalificiranih liječnika ako u konačnici svaki roditelj može odlučiti hoće li njegovo dijete krenuti na nastavu ove ili sljedeće jeseni?
I to ne #pitamzaprijatelja nego za sve nas koji radimo u školama...