Među prijateljima i pratiteljima je stekao nadimak ‘‘šaptač rajčicama‘‘, a on osobno svoju ljubav prema ovom povrću opisuje uspoređujući je s Hemingwayevim remek djelom ‘‘Starac i more‘‘, pa cijelu ovu priču stavlja pod radni naslov ‘‘Dražen i rajčice‘‘. Osječanin Dražen Karačić-Šoljić, poznat i pod nadimkom Cacan, inače informatičar po struci s uspješnom privatnom poslovnom pričom, već je nekoliko godina frontman pravog malog pokreta ljubitelja rajčica, ne samo u Osijeku, nego diljem Hrvatske, pa i šire. Pokreta koji je krenuo s komada od 200 kvadrata, do tada u visoku travu zarasle, zemlje u osječkom prigradskom naselju Tvrđavica, gdje je posadio svoje prve rajčice i koji danas na Facebook stranici Volim rajčice broji preko 9000 pratitelja.
- Sve je počelo zbog činjenice da obožavam rajčice, a uvijek sam bio nesretan što ih ne mogu jesti kada to poželim, odnosno želio sam imati na stolu rane rajčice koje neće biti ‘‘gumenjaci‘‘ kakvi su nam dostupni u trgovinama. Bilo je to 2013. godine. Kako u biti živim na internetu, upisao sam u tražilicu rane sorte, a Google mi je izbacio na tisuće sorti za koje nisam ni znao da postoje. Do tada sam znao za amerikanca i jabučara, a odjednom su mi se na ekranu pojavile neke ljubičaste, žute, zelene, tigraste... rajčice, cijeli jedan paralelni svijet rajčica kakve nikada nisam vidio i odmah sam ih počeo naručivati. Naravno, prilično neumjereno, kao i štošta što u životu radim (smijeh), pa sam odjednom u stanu imao masu sjemena iz cijeloga svijeta, koje sam odlučio dijeliti – priča nam Dražen, koji je ove subote, nakon dvije godine stanke zbog pandemije ponovno na glavnoj osječkoj tržnici dijelio sjeme rajčice. ‘‘Volim rajčice – podjela sjemena u Osijeku is back in town‘‘ počet će u 9,30, a interes je jako dobar. Kao i u pretpandemijsko vrijeme.
- Dijelio sam sjeme i u protekle dvije godine, ali ne ovako organizirano, jer se nije moglo. Sada se vraćamo fizičkom kontaktu i neizmjerno se tome radujem, jer jako volim s ljudima i popričati, dati im savjet, podijeliti iskustva... Krasan je osjećaj kada vidite da su ljudi spremni stojati u redu po sat-dva na bi li dobili sjeme, jer je to znak da to baš jako žele – veli Dražen, koji se potom vratio na početke bavljenja ovim hobijem koji je to i ostao svih ovih godina, jer ga on nikada nije planirao komercijalizirati.
- Moj jedini cilj i želja je da pomognem ljudima da si na stolove vrate rajčice koje imaju okus i miris kao što je to bilo nekada, da ne jedu ‘‘gumenjake‘‘ – istaknuo je naš sugovornik i nastavio.
- Prve rajčice sam posadio u Tvrđavici, na 200 kvadrata zemlje koju mi je prijatelj dao na korištenje, a koja je bila potpuno zarasla. Angažirao sam jednog susjeda s traktorom koji je to preorao i potanjurao. Tu prvu godinu pamtim kao strahovitu, jer je cijelo ljeto bilo kišovito, a kiša je smrt za rajčice, udarile su i bolesti, komaraca je bilo toliko da sam ih doslovno ‘‘runio‘‘ s ruku, ali ništa me nije sprječavalo da idem svaki dan. Zato je usporedba s romanom Starac i more. Ali, kada su rajčice rodile i kada sam prvu zagrizao sva je muka nestala u trenu. To je drugi svijet, to nije malo, nego totalno drugačije od rajčica koje mi poznajemo, od voćnih nota, slatkih, slatko-kiselih, slanih... Neopisivo – s ogromnim entuzijazmom priča Dražen, koji je u međuvremenu svoj plastenik preselio na drugu lokaciju, gdje održava oko 100 kvadrata zemlje za potrebe svoje obitelji i prijatelja. U međuvremenu se i sam poigrao sa sjemenom, pa je stvorio i nekoliko svojih sorti, od kojih su Green Erika Plum i Green Erika Apple, koje je nazvao po kćeri Eriki, prošle kompletan proces stabilizacije.
- Svako sjeme ima svoju priču. Do sada sam isprobao 500-tinjak sorti. Ima svega, neke su ukusnije, neke nisu, neke su dobro rodne, neke ne, a na mom webu Volim rajčice može se pronaći dio tih probranih sorti koje sam naručivao iz cijeloga svijeta, ali i dio mojih sorti koje sam dobio križanjem. Dvije koje su potpuno prošle proces stabilizacije su Green Erika Plum i Green Erika Apple. U selekciji imam još 5-6 koje bi kroz par godina mogle biti stabilne sorte. One su iznutra zelene, do blago zeleno-žute, a izvana ih treba pustiti da budu žute. Tada su zrele i najukusnije. Plum ima takve gene da može stajati ubrana do mjesec i pol, a nije GMO. Imaju fantastičnu, egzotičnu voćnu notu. Apple ima malo veće plodove, meso je teksture dinje, slatko, voćno, s jako malo sjemenki. Na jednoj rodnoj grani zna biti i po 20 plodova – opisuje Dražen svoje rajčice u kojima prvenstveno uživa sezonski.
- Jedemo ih dok su svježe, podijelimo obitelji i prijateljima, neki uzmu i za kuhanje, jer svaka od njih se može kuhati, raditi sos... Ima ljudi koji kuhaju i rajčice zelene boje, pa dobiju sjajan zeleni sos. Zanimljivo je kako zelene sorte imaju manje kiseline od crvenih, gotovo minimalno. Supruga i ja sušimo cherry rajčice da ih imamo po zimi, pa ih stavljamo u teglice s maslinovim uljem. Plastenik je sada u mirovanju, ali uskoro kreće sadnja, pri čemu godišnje posadim 200-250 biljaka – kazao je Dražen, koji ističe da sorte, odnosno sjeme koje dijeli nije na tržištu u komercijalnoj prodaji.
- To su stare sorte ili sorte kojima prijeti nestanak, izumiranje i toga me je iskreno strah, pa ih zato dijelim, ali i potičem ljude da ih koriste, da se sjeme razmjenjuje i širi, da ga očuvamo. Treba razmišljati što je racionalno. Znate, kada sam svoje sjeme pokazao bakama na tržnici one su mi rekle da im to ne treba, jer one imaju svoje ‘volovsko srce‘ i to je u redu. Ja ih razumijem, jer je to njihov tradicionalni narativ. Ove rajčice, kada su ih ljudi prvi put vidjeli, svi su govorili da je to GMO, ali to nema veze s time, jer su u ovom slučaju 100 puta manje kontrolirani geni rajčice od onih koje kupujemo u trgovinama. Te rajčice u trgovinama su hibridi nastalih iz vrlo uskog kruga gena, nekad davno selektiranih i organičenih svojstava, a ove koje dijelimo su neke bake na u Ukrajini, Rusiji, Njemačkoj ili Americi godinama čuvale i očuvale. Mi to trebamo nastaviti – naglašava ovaj Osječanin, koji je stava da se rajčica treba uzgajati gdje god i dok god za to postoje klimatološki dobri uvjeti.
- Rajčica je biljka koja se može uzgajati dok god postoje uvjeti za to, odnosno određena temperatura. Danas imamo situaciju u Španjolskoj, u Almeriji, gdje je 40.000 hektara pod plastenicima i oni hrane Europu, jer imaju takve klimatološke uvjete. Netko će reći da su takve rajčice uzgojene zimi bezukusne, ali bezukusnost nije svojstvo ili odlika načina uzgoja ili godišnjeg doba u kojem se uzgaja, nego isključivo gena. U Hrvatskoj imamo sve uvjete za rani proljetni i kasni jesenski uzgoj, gdje bi naši poljoprivrednici mogli na hektaru plastenika rajčice imati mnogostruko veću zaradu nego na hektaru pšenice – ističe i dodaje.
- Konačno, donedavno je najveći proizvođač i izvoznik rajčice bila Nizozemska, zemlja u kojoj 90 posto vremena pada kiša. Oni imaju i bezukusne sorte, jer su ih uzgajali iz bezukusnih hibrida, ali su se u međuvremenu opametili i sada proizvode sjeme hibrida koje je križano sa starim sortama da bi se vratio stari okus kojeg ljudi traže, pa sada imamo u ponudi jako ukusne sorte rajčica. Dosta je novih hibrida kojima je vraćen stari okus, a takve rajčice su iznimno cijenjene i tražene, a proizvođači na njima sjajno zarađuju. Ne možeš dobiti ukusnu rajčicu ako su geni loši. Zato moramo čuvati stare gene, ne smijemo ih ni slučajno istrijebiti – poručio je Dražen, koji je do sada podijelio gotovo 20000 vrećica sjemena, oko čega ima jako puno posla, što mu uz poslovne obveze nije nimalo lako, ali ima i cijeli lanac dobrih ljudi i prijatelja koji mu u tome pomažu, pa i u operaciji pakiranja sjemena u vrećice.
- Kada vidim koliko je ljudima drago kada uzgoje svoje rajčice iz tog sjemena i kakvu to prekretnicu čini u njihovim životima, nije mi žao ni sekunde vremena potrošenog na to. Puno ih je koji su prestali uzgajati tradicionalne sorte i prešli na ove, a to je odličan znak – zaključio je.Osječk