Kad se sve zbroji, poduzetnicima bi iz EU do kraja desetljeća trebalo biti dostupno oko 35 milijardi kuna ili pet milijardi eura, kažu u uredu ministrice Nataše Tramišak. Zvuči mnogo. Međutim, kad smo pitali Hrvoja Balena, koordinatora Hrvatske udruge poslodavaca za Nacionalni plan oporavka i otpornosti te višegodišnji financijski okvir 2021. - 2027., je li to ono što su očekivali, odgovorio je da mu je to teško ocijeniti jer je "planiranje alokacija i odobravanje inicijativa bilo do kraja nepoznato, a vrag je uvijek u detaljima".
Trenutno ne zna ni koliko je tu bespovratnih potpora, a koliko kredita i zajmova. Podsjetio je također kako u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti stoji da 54 posto novca ide u gospodarstvo, ali se iza tog pojma smjestila većina projekata javnog sektora.
Stoga, objašnjava Balen, ako je pet milijardi eura ukupni iznos koji će biti na neki način usmjeren prema poduzetnicima iz svih europskih izvora, u što je onda uključen i fond za poljoprivredu i ruralni razvoj, to nije baš ono što su predlagali. HUP je, naime, prije mjesec i pol uredu premijera uputio analizu investicija kojima bi se, smatraju, omogućilo stvaranje novih radnih mjesta te predložio i raspodjelu alokacije za poduzetništvo od oko pet milijardi eura.
To bi bile bespovratne potpore za podizanje konkurentnosti i produktivnosti privatnog sektora, industriju 4.0, digitalizaciju, ulaganje u istraživanje i razvoj, energetsku učinkovitost, kružno gospodarstvo, širokopojasni internet i dekarbonizaciju. Iznos je proizašao iz informacije o tome koliko je investicija potrebno potaknuti da se stvore nova radna mjesta te koliko su poslodavci spremni brzo investirati ako im se pomogne bespovratnim sredstvima EU.
Dosta je ljutnje i nezadovoljstva oko raspodjele novca EU u redovima poslodavaca. Tražite li vi možda previše tih milijardi?
- Kad se govori o milijardama kuna, čovjeku se zavrti u glavi, ali kad uzmete u obzir da je taj novac namijenjen stotinama tisuća poslovnih subjekata, i to u deset godina, onda to nije velik iznos. Ulaganje bi moralo odgovarati Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030., a kad nju pročitate s razumijevanjem, jasno je da podrazumijeva ubrzan rast privatnog sektora i nova radna mjesta. Glavni cilj trebao bi biti kreiranje 60 do 100 tisuća radnih mjesta da bismo imali održiv sustav, od mirovina, preko zdravstva i socijale do obrazovanja.
Pretpostavljam da ih želimo kreirati u privatnom sektoru, zar ne? Računica Svjetske banke kaže da u otvaranje jednog radnog mjesta treba investirati od 700 tisuća do milijun kuna. Generiranjem dodatnih deset do 12 milijardi eura investicija, dominantno u privatnom sektoru, stvorila bi se potrebna radna mjesta.
Ona će pak stvarati pet do devet milijardi kuna za punjenje državnog proračuna godišnje, iz kojih će se onda financirati javne potrebe. Naš je apel da krenemo u tom smjeru i da nešto veći udio sredstava EU usmjerimo u potpore za privatni sektor, koji će na to dodati još dvaput toliko svojeg kapitala. Potpore privatnom sektoru imaju veliki multiplikator koji nemamo u drugim sektorima.
Stotine ljudi sudjelovale su u programiranju VFO-a 2021. - 2027., pa i predstavnici HUP-a. Rezultat?
- Do trenutka ovog razgovora nismo dobili povratnu informaciju o tome što je od iznesenih prijedloga prihvaćeno, a što nije.
Koliko je za poduzetnike bilo europskog novca u razdoblju od 2014. do 2020.?
- Oko 10,5 milijardi kuna. Inače, nedavno je Hrvatska narodna banka prezentirala istraživanje o utjecaju bespovratnih europskih sredstava na razvoj tvrtki. Učinci su fantastični. Kod poduzeća koja su iskoristila ciljane potpore do 35 posto prihoda stvorena je četverostruko brža dinamika rasta poslovnih prihoda i trostruko brža dinamika rasta zaposlenosti, ali dogodila se i iznimno pozitivna promjena u organizaciji poslovanja.
Komisija još ocjenjuje hrvatski NPOO, a prvi nacrti operativnih programa za fondove EU tek su joj poslani. Dok čekamo, kakvu Hrvatsku vidite za deset godina?
- Poslodavce zabrinjava to da će, ako ne povučemo poteze koji su bitno drukčiji od dosadašnjih, druga gospodarstva vjerojatno rasti brže od našeg, bit će atraktivnija i za poslovanje i za život i ljudi će nastaviti odlaziti. Ako se ne osvijestimo, preteći će nas i Bugarska.
Dobar dio novca iz fondova EU Hrvatska mora usmjeriti u, primjerice, sustave vodoopskrbe, kanalizacije, pročišćavanja voda, sustave zbrinjavanja otpada, razvoj željezničke mreže, zaštitu okoliša i druge javne svrhe. Mislite da se u tome pretjeruje?
- Svaka država raspolaže novcem kako sama odredi ako je to u skladu s određenim krovnim europskim ciljevima. Postavio bih pitanje ovako: je li čovjeku primarno imati kvalitetno radno mjesto ili supermodernu kanalizaciju? Treba vidjeti što su prioriteti.
Htio bih pritom naglasiti još nešto: europska sredstva iz NPOO-a i iz novog višegodišnjeg financijskog okvira, koji će sada biti dostupan, zajedno iznose oko 160-170 milijardi kuna, a u razdoblju do 2030. godine hrvatska će Vlada imati na raspolaganju još 1800 milijardi iz nacionalnog proračuna, a lokalni proračuni još nekoliko stotina milijardi kuna. Zašto onda toliko novca planiramo za takve komunalne projekte baš iz izvora EU, što je razvojni novac? Čemu nam služe nacionalni proračun, lokalni proračuni, čemu služe komunalni doprinosi?
Ne bi li se, s druge strane, moglo reći da bi privatna poduzeća trebala u svoje projekte ulagati bez da uvelike ovise o javnim potporama? To bi bilo u skladu s tržišnom ekonomijom.
- Da smo u nekom drugom razdoblju, a ne u situaciji jedne od najvećih ekonomskih kriza, što je izazvala pandemija, i u situaciji kad se hrvatsko gospodarstvo evidentno sporije razvija od drugih, onda o potporama zaista ne bismo niti razgovarali. Pritom, sve što smo predlagali Vladi da se usmjeri u privatne investicije odgovara europskim pravilima o davanju državnih potpora, a također smo ponudili i pomoć naših eksperata za državne potpore u programiranju. Također, nemojmo zaboraviti da gotovo sve članice EU podupiru svoje kompanije i time zapravo utječu na tržišnu utakmicu.
Jeste li uspoređivali koliko se subvencioniraju tvrtke u drugim članicama?
- Za višegodišnji financijski okvir nismo radili usporedbe, ali što se tiče NPOO-a, bilo je zemalja koje su bile izdašnije. Ponovno ću se vratiti na ciljeve naše Nacionalne razvojne strategije 2030. Primjerice, BDP po stanovniku treba dosegnuti 75 posto europskog prosjeka, trebaju rasti izdaci za istraživanje i razvoj, ali i izvoz. Ako ih želimo ispuniti, bilo bi logično da izbalansiramo ulaganja u projekte koji imaju užasno dug povrat investicije i da u sljedeće tri godine jačamo kompanije koje će dati održivost i u 2030.
Može li se naš rast temeljiti na kanalizacijskim sustavima ili zgradama javne uprave? Hoće li time porasti produktivnost? Kad se puno novca ubaci u takve investicije, BDP poraste, ali kratkoročno i na krivim temeljima. Iz onoga što smo vidjeli, alokacije iz europskih fondova ne odgovaraju postavljenim ciljevima u strategiji i neće se postići ubrzanje tranzicije hrvatskoga gospodarstva. Konkretnije, nema novca za istraživanje i razvoj u velikim kompanijama, a za digitalnu tranziciju tvrtki su predviđeni su mali iznosi.
Iz nacrta OP-a Konkurentnost i kohezija te Integrirani teritorijalni program, koji su zajedno teški oko 50 milijardi kuna, poduzetnicima je namijenjeno, kažu u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, oko 13,4 milijarde kuna.
- Pitanje je što sve pripada u to, a iz razgovora s predstavnicima tog ministarstva znam da uključuje i niz investicija koje zapravo nisu za poduzetnike, nego za potpornu javnu infrastrukturu. Na žalost, nismo dobili povratnu informaciju o sadržaju nacrta tih operativnih programa prije nego što su ih poslali u Europsku komisiju. Kada smo pokušavali pregovarati o Nacionalnom planu oporavka, poslodavcima je obećano da će svoje prijedloge bolje adresirati kroz VFO, ali naš je dojam da nismo blizu toga.
Programi će biti u javnom savjetovanju.
- Pozdravljamo tu razinu transparentnosti, no ima li smisla s poslodavcima, koji su direktni i socijalni partner Vladi, komunicirati preko javnog savjetovanja? Cilj je, valjda, da se što prije dođe do konsenzusa u konstruktivnom dijalogu. A ako se u kratkom roku hoćemo transformirati, ako hoćemo izaći iz ove krize drugačiji, onda moramo raditi stvari drugačije nego u dosadašnjih 30 godina i ne kopirati način na koji smo programirali fondove EU u razdoblju od 2014. do 2020.
A što smo naučili iz dosadašnjeg korištenja fondova EU?
- Prvo, da u velike infrastrukturne projekte treba ići oprezno, jer lako uđemo u probleme s provedbom i isplatama, pa onda ti projekti moraju ići u 'faziranje', to jest neće biti realizirani u roku i dovodimo se opasnost da sredstva EU 'propadnu'. Druga je pouka da se načini provedbe tih projekata, njihova pravila, moraju promijeniti jer naša ugovorna tijela neće moći podnijeti taj pritisak. Treće, privatni sektor je pokazao da je spremniji od javnog sektora za iskorištavanje novca Europske unije.