Možda je istina da dobre stvari ponekad počinju lošim idejama, no neosporno je točno da loše ideje žive vječno. Najnoviji dokaz toj tvrdnji činjenica je da se diskurs kampanje za nadolazeće izbore u Zagrebu opet fokusira na pitanje prireza i obećanja kandidata o njegovu smanjivanju. Nova je to reinkarnacija već viđene rasprave.
Na izborima 2013. godine tadašnji SDP-ov kandidat za gradonačelnika Rajko Ostojić obećavao je inicijalno smanjivanje tog nameta sa 18 na 15 posto, samo da bi mu se vječni šef zagrebačkih gradskih financija Slavko Kojić rugao kako bi takvim fiskalnim zahvatom Zagrepčanin s prosječnom plaćom mjesečno imao 12 kuna više u novčaniku, taman dovoljno da "kupi trač-magazin".
Ostojić je izbore izgubio, prirez je ostao na maksimalnih 18 posto, no već na sljedećim izborima opet je smanjenje na 15 posto obećavala glavna Bandićeva protukandidatkinja Anka Mrak Taritaš. Opet bez uspjeha. Prošle su četiri godine, Bandić je preminuo, a na sceni se pojavio novi "ubojica prireza" Davor Nađi iz stranke Fokus.
Prijedlog je ovaj put znatno radikalniji. Nađi obećava potpuno ukidanje prireza te nudi - za hrvatske političke prilike - relativno detaljan plan proračunskih racionalizacija kojima bi se pokrio konzekventni pad gradskih prihoda. Nađi, k tome, u kontekstu ukidanja prireza ima i određeni ugled - kao dogradonačelnik bio je na čelu sličnog takvog projekta u Svetoj Nedelji.
Logično je stoga u kontekstu političkog marketinga da svoju kampanju temelji upravo na takvom jednostavnom i svima razumljivom apelu. No, problem je u tome što je ukidanje prireza mjera koja barem polovici Zagrepčana neće donijeti korist, nego će ih vjerojatno indirektno i u konačnici oštetiti. U čemu je kvaka?
Prirez je davanje koje se - a Nađi to sasvim sigurno zna - obračunava tako da mu je osnovica porez na dohodak. Ako osoba ne plaća porez na dohodak, ne plaća ni prirez. A zbog poreznih reformi koje je posljednjih šest godina provodio ministar financija Zdravko Marić povećavanjem neoporezive osnovice i drugih promjena u porezu na dohodak, broj takvih građana u Hrvatskoj znatno se povećao.
Prema Marićevim tvrdnjama uoči posljednjeg kruga reforme koja je stupila na snagu početkom ove godine, oko dvije trećine poreznih obveznika u Hrvatskoj ne plaća porez na dohodak jer njihova primanja nisu dovoljna da bi ih zahvatile porezne škare. Ugrubo, od oko 2,8 milijuna poreznih obveznika, prirez ni teoretski ne može plaćati njih 1,8 milijuna.
Ta promjena uvelike je bila i razlog zašto smo posljednjih godina diljem naše zemlje vidjeli trend smanjivanja ili ukidanja prireza. Kako su proračunski prihodi padali na temelju te stavke, a gradovi od države po toj osnovi dobivali određenu financijsku nadoknadu, lokalni političari pragmatično su prepoznali da se ukidanjem prireza može ostvariti znatna politička korist, uz relativno prihvatljiv trošak na javne financije.
Točna statistika za Zagreb nije javno dostupna, ali se pretpostavlja da je u glavnom gradu zbog više razine primanja taj udjel manji nego na nacionalnoj razini. Ipak, čak i da se pretpostavi da je umjesto nacionalnih 65 posto u Zagrebu oko četvrtina manje onih koji zarađuju premalo da bi plaćali prirez, opet ispada da 50 posto "najsiromašnijih" zagrebačkih poreznih obveznika (i njihovih uzdržavanih osoba) od ukidanja prireza nema nikakve koristi. A vjerojatno je za daljnjih 10 do 15 posto korist na razini Kojićeve famozne kupnje "trač-magazina".
Već ove spoznaje - a riječ je o matematičkim činjenicama - ukazuju da je ukidanje prireza iznimno diskriminatorna mjera čiji se efekti teško mogu okarakterizirati kao opći interes, ili barem kao rješenje koje će dovesti do rasta životnog standarda svih građana Zagreba.
U potrazi za takvim rješenjem, puno logičnije bi bilo okrenuti se prema idejama koje bi dovele do smanjenja cijene gradskih komunalnih usluga - troška koji opterećuje sve stanovnike grada, a razmjerno više (zbog tarifnih modela koji uključuju znatne fiksne elemente) one koji imaju manja primanja.
Primjerice, poznato je kako Zagrepčani u relativnom omjeru sa svojim primanjima plaćaju jednu od najskupljih cijena vode u Europi, uvelike i zbog činjenice da su veliki gubici vodoopskrbnog sustava. Visoka su izdvajanja i za trošak zbrinjavanja otpada, kao i za brojna druga direktna i indirektna davanja.
Dodatni problem je to što mnoga od njih imaju tendenciju kratkoročnog rasta - gubici u vodovodu neće se smanjiti bez rekonstrukcije cijevi, učinkovitiji sustav gospodarenja otpadom nije moguć bez ulaganja u gradnju spalionice ili neke druge infrastrukture... Financiranje tih investicija moguće je ili iz gradskog proračuna ili povećanjem cijene usluge.
Ako se financijski potencijal Zagreba otključan rezovima i uvođenjem efikasnosti u upravljanju potroši na financiranje ukidanja prireza, nije teško zaključiti koji će izvori financiranja preostati za nužne projekte. No, "manji prirez i skuplje komunalije" nije slogan koji dobro izgleda na predizbornim plakatima.