Ikea odustaje od izdavanja svog kultnog kataloga. S jedne strane, pandemija je Ikeu konačno natjerala da prihvati online kupovinu kao ravnopravni dio svog biznisa, što su dosad u impresivno tvrdoglavoj pozi odbijali, djelomično zato što, činilo se, švedski gigant prodaje cjenovno dostupnog namještaja nije znao što bi točno s tim, a djelomično zato što su upravo ogromne hale na rubovima gradova u koje smo išli na obiteljske izlete i prve ozbiljne dejtove koji bi nas promovirali od "ljudi koji se zabavljaju" do "ozbiljne veze" bile ključni dio njihova identiteta, baš kao i taj slavni katalog, koji je jednom BBC-jev dokumentarac proglasio popularnijim od Biblije i Kurana.
Ikein je katalog odavno dio popkulturalne i lifestyle ikonografije "načina na koji živimo", pa je odustajanje od publiciranja istog zapravo klečeće priznanje jednog diva - Ikee - drugom divu- digitalizaciji života. Ikea u ovom prizoru iz suvremene bajke o našim životima predstavlja Prošlost, majku koju moramo ubiti da bismo se osamostalili, ili, koja se (nadam se, jer zbilja volim Ikeu) u manje krvavom scenariju no što psihologija braće Grimm pruža, mora prilagoditi potrebama moderne obitelji, a Digitalizacija, naravno, Budućnost, odnosno, sve ono što nam je, dobro ili loše, donijela velika revolucija zvana internet.
Zanimljivo je kako je jedan katalog postao praktički must have mjesto svakog doma koji je htio reći da prihvaća lijep, minimalistički dizajn skandinavskih korijena, ali odbacuje i ono što je, prije Ikee, bila oznaka "dobrostojeće obitelji" - namještaj koji se unosi mišićavom radnom snagom, nasljeđuje mirazom, i traje zauvijek, htjela to nova snajka u obitelji ili ne. Ikea je dopustila da namještaj postane potrošan, sezonski, kao da je prepoznala da i obitelj više ne mora - ako nam se ne sviđa - biti nezamjenjiva i nepromjenjiva. Zanimljivo je i izaziva topline oko srca i to kako su dizajnom samog kataloga Ikeini velemajstori tadašnjeg marketinga ljestvicu postavili toliko daleko da je jedan običan katalog postao "coffee table book", ali i znak da u tom domu ne žive hohštapleri.
Kad je Ikea dolazila u Hrvatsku, dobivanje kataloga na kvakama značilo je, iako s odgodom od nekoliko desetljeća, da smo konačno dio modernog načina života. Međutim, kao i tog slavnog prošlog stoljeća, tako i sada, ove užasne 2020. Ikea točno prepoznaje da je kraj, i da je Budućnost, okrutni mastodont koji u sebi skriva i blaga i prokletstva čije snage još ne možemo ni nazrijeti, Sadašnjost. Prepoznaju, i odlaze sa stilom, kao što su oduvijek vodili svoj biznis. Poklanjaju se i govore: više ne živimo tako da listamo debeli tisak, svakome je dostupno skrolanje, a zanimanje onih koji će nam prste zgrčene od istih liječiti tijekom nadolazećih godina još nema ime, ali ćemo i njih uskoro zaposliti u našem novom digitalnom odsjeku.
Kad je Ikea doživjela lavinu kritika jer su na njihovim uputama za slaganje namještaja ljudi prikazani kako buše i slažu nacrtani kao osobe stereotipno muških obilježja, i kad je Ikea povukla svoje upute te printala nove, nije to bio samo znak njihove osjetljivosti na ljudska prava (po čemu je, nije naodmet spomenuti, Ikea izuzetno poznata), već i znak prepoznavanja promjene u svijetu onih koji imaju platežnu moć i kojima se Ikea obraća. Tako je i ova odluka vrlo znakovita.
Možda ne govori da je zauvijek gotovo s tiskom, ali odlukom da "best of" dosadašnjih kataloga izda u knjizi svakako prepoznaju tisak u budućnosti kao luksuznu nišu za one koji žele znati više. Ili pak one koji žele hommage načinu na koji smo živjeli, vremenu kad je pred ulazna vrata svakog doma stigao besplatan katalog svakome dostupnog lijepog i modernog namještaja. Način na koji živimo se promijenio, da ne kažemo i mjesto, jer, uz pomoć pandemije, ali i prije nje, virtualno postaje naš prostor življenja svakim danom sve više. Mi smo se promijenili. Pa mora i Ikea.