Vijest da će nakon A1 i HT izbaciti N1 iz svoje kabelske mreže jako uznemirava. Iako je potpuno jasno da je u pozadini eliminacije N1 iz hrvatskog javnog prostora međusobni obračun krupnih biznisa, nema previše dilema o tome treba li Vlada pronaći način da zaštiti jedan kvalitetan informativni program. Osobno bih se klonio teza da progon N1 iz kabelskih mreža ima bilo kakve veze sa zakulisnim političko-interesnim dogovorima telekoma s hrvatskim vlastima. No, istodobno, vjerujem kako bi u Vladi trebali biti svjesni da su za svaku zemlju, pa tako i Hrvatsku, dobri informativni programi, pogotovo oni koji nisu slizani s nekom od dominantnih političkih opcija, prava dragocjenost.
Odgovornost je Vlade zaštititi N1. Zašto? Pa kao medijski profesionalac s više od četvrt stoljeća raznolikih radnih iskustava u više redakcija moram priznati da na N1 primjećujem onu razinu profesionalnosti, i prije svega radišnosti, koja prilično često nedostaje mnogima koji vole pričati o velikom novinarstvu, ali se nisu baš vrući hladne vode napili. Novinari i pogotovo voditelji na N1 očigledno rade u nesmiljenom ritmu, dobro su pripremljeni i upućeni te izrazito profesionalni. Lome se da budu svagdje gdje se mora biti iako, očigledno, nemaju impresivni broj ljudi i prateću logistiku. Došlo je do toga da se u puno većim i bolje opremljenim redakcijama jednim okom stalno motri N1 kako se nešto ne bi propustilo. I to podjednako u danima kad se ništa ne događa, ali i onda kad se novinari utrkuju za svakom novom informacijom neke velike afere.
N1 je projekt u kojem je očigledno da su ljudi spremni na ogromnu potrošnju vremena i energije te se nekako čini jako nepravedno cipelom ih izbaciti iz kabelskih sustava u vlasništvu dvaju moćnih telekoma. Još je veći žal ako znate da je produkcija informativnog programa vrlo skupa i stoga nezahvalna. A gubitak svakog informativnog medija u ovako ludim pandemijskim vremenima, u kojima nova kriza, nesigurnost i nestabilnost mogu doslovno razvaliti društvo na više različitih načina, velika je opasnost.
Hrvatsko tržište novinarskog rada kao da je u procesu nestajanja. Hrvatski mediji, pogotovo tiskani, u krizi su već desetljećima. Redakcije su sve manje. Novinarske plaće ne rastu, dapače, padaju. Oglašivačko tržište puklo je još za vrijeme financijske krize, a ova kriza dodatno ga je stisnula. Prekobrojni novinarski fakulteti proizvode stotine novih novinara koji nigdje neće naći posao. Kamo sreće za novinare da netko nađe računicu napraviti još triput neki novi N1, ali to jednostavno nije realno. Vrijeme je na hrvatskoj medijskoj sceni sačuvati ono što je ostalo, pogotovo ako govorimo o ozbiljnom novinarstvu, a ne prikrivenim šarlatanstvima različitih predznaka. Uz to, ubijanje bilo kakvog informativnog programa, pogotovo ako je dosegao vrlo značajnu razinu gledanosti, predstavlja svojevrsno zatiranje političkog pluralizma kao jamstva demokratske inkluzivnosti. Da ne bi bilo zabune, reći ću direktno onima koji možda ne razumiju dobro: sputavanje dosega bilo kojem hrvatskom informativnom programu jako je, jako loša vijest.
Zapravo, uopće nije pitanje zašto treba sačuvati N1, odnosno njegov pristup gledateljima. Odgovori su svima malo bolje upućenima očigledni. Kako je uopće došlo do toga da je projekt koji se lijepo razvijao u opasnosti?
Pomalo je apsurdno da se N1 suočio s ozbiljnim problemom zbog toga što, zapravo, ima vrlo jakog vlasnika koji može osigurati vrlo izdašno financiranje. Taj vlasnik je United Media, jedna od najvećih medijskih kompanija jugoistočne Europe. U njezinu je sastavu 45 različitih TV kanala i 2800 zaposlenih koji godišnje proizvedu 20.000 sati sadržaja. Slabije upućenim treba naglasiti da oni drže i Novu TV, kanal Doma, desetak sportskih kanala, Fight Channel, Cinemaniju, Deimasport, KinoNovu, Pikabo, The Voice, više od 27 različitih portala kojima nećemo nabrajati imena, pet radijskih postaja, sedam tiskanih medija, imaju biznis digitalne distribucije, vrlo su krupni u poslu prodaje oglasnog prostora…
Treba, nadalje, znati da je United Media samo dio United Groupa. United je pokrenuo srpski poduzetnik Dragutin Šolak sa švicarskom adresom, s vremenom je vlasnik postao ogromni i supermoćni private equity fond KKR, koji je prije dvije, tri godine prodao većinski paket britanskom investicijskom divu, fondu BC Partners.
Taj United Group počeo je kao mala kabelska kompanija u Srbiji te je s godinama preuzeo niz tvrtki - SBB, Telemach Slovenija, Telemach BiH, niz kabelskih operatera, pružatelje usluga fiksne i mobilne telefonije… U 2016. su osnovali i United Cloud - kuću za razvoj visokih tehnologija i softvera za digitalne usluge budućnosti.
Za našu je priču najvažnije to što je lani taj United Group preuzeo hrvatski Tele2 te najavio investiranje u njegov rast. U tom je trenutku United Group, sasvim je sigurno, prepoznat od A1 i HT-a kao novi opasni konkurent u malom hrvatskom dvorištu. Kad ti na tržište uđe netko iza kojeg stoji jedan od najvećih britanskih investicijskih fondova, onda se u kompanijskim glavama aktivira procedura paranoične zaštite tržišnih pozicija. U osnovi, sve se u menadžerskim glavama svodi na politiku "ni zrna žita neprijatelju". Deutsche Telekom kao vlasnik HT-a ne želi, naravno, da mu netko uzima bilo što u zemlji gdje se osjeća siguran i dominantan, pogotovo zato što je konstantno u potrazi za novim poslovnim modelima kao dodatnim izvorima prihoda. Identičnu logiku ima i A1, koji u svojoj vlasničkoj strukturi u pozadini ima meksičkog milijardera Carlosa Slima, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu.
I tako se na leđima N1 lome interesi ogromnog Deutsche Telekoma, Carlosa Slima i britanskog BC Partnersa. Zašto bi se oni brinuli o stanju hrvatske medijske scene? Oni se brinu za svoje profite. I to je sve potpuno logično, nema tu nekakve urote.
Upravo zbog toga na hrvatskim je vlastima da inventivnim zakonskim rješenjima zaštite kontinuitet i dostupnost jednog dobrog informativnog programa. Deutsche Telekom, Carlos Slim i BC Partners imaju brda novca na računima. Nitko od njih sasvim sigurno neće pretrpjeti težak udarac ako N1 u Hrvatskoj preživi ili umre, ali od njih ne možemo i ne trebamo očekivati visoku razinu razumijevanja za stanje hrvatskog javnog prostora. Dobri mediji su hrvatsko javno dobro. Nacionalni resurs. Narodno bogatstvo. Uopće ne moraju biti u državnom vlasništvu da bi ih se štitilo, mazilo i pazilo. Iako su u vlasništvu Uniteda, N1 bogatstvo je hrvatskog društva i tako ga treba tretirati. Kad bi netko pred hrvatskom granicom skrenuo neku rijeku koja prolazi Lijepom našom, nastala bi opća konsternacija. No, ako dođe do zatvaranja kanala kojima vijesti dolaze do građana, ne zbiva se ništa posebno. Nije li to čudno u dobu koje nazivamo informacijskim?
Pripadam onoj generaciji medijskih profesionalaca koji su pratili višegodišnja naricanja nad, prvo, odumiranjem, a potom i kolapsom Vjesnika. Iako je Vjesnik što se tiče isporuke kvalitetnog informativnog sadržaja daleko od kvalitete onoga što danas radi N1, Vjesnik je bio simbol. I to je bio razlog zašto ga se na razne načine, s više ili manje volje, s više ili manje novca, pokušavalo spasiti. Tom Vjesniku "priuštio" se ogromni utjecaj politike, tako da napori spašavanja zapravo nisu imali nekog naročitog smisla kad je u pitanju značaj tog medija mjeren utjecajem na kvalitetno informiranje ili polemiziranje u javnom prostoru. Bez obzira na sve, moramo se zapitati jesmo li kroz godine izgubili onaj osjećaj gubitka vrijednosti u društvu ako izgubimo medij u javnom prostoru, pa makar to bio Vjesnik?
Nekako se bojim da je to bolna istina. Portali, televizije, kabelski TV kanali… svuda su oko nas. Živimo vrijeme u kojem je lako pomisliti da je bogatstvo medijskog sadržaja toliko da se ne treba brinuti za medije. No, objektivno, doista kvalitetnog i profesionalno napravljenog informativnog sadržaja zapravo je vrlo malo. Jeste li se ikada uhvatili da listate svojih stotinjak kabelskih programa i pitate se čemu sve to, pa onda stanete na nekoj britkoj domaćoj političko-ekonomskoj poslastici u nekoj od domaćih informativnih emisija? Isto vrijedi i za digitalna izdanja. Onaj aha-efekt, koji imate kad vas na nekom od portala zaintrigira neki članak koji, što se kaže, razvaljuje, čak i ako se ne slažete s njegovim temeljnim tezama, upravo je ono što trebamo osjećati kao naše. Kao ono što štiti neistomišljenika od neistomišljenika.
Pa nije na nama da branimo dosege Googlea ili Facebooka. Oni će, bojim se, biti tu čak i ako propadnu svi hrvatski mediji.