Sad mi je 61 godina. Cijeli život mi je muka i, rekla bih, promašaj. Otac me seksualno zlostavljao od devete do sedamnaeste godine, majka nije znala jer me otac ucijenio da ću ići u popravni dom. Sa strahom sam se udala za prvog muškarca odmah nakon škole i rodila sina, nadajući se da ću biti sigurna i sretna, ali muž me varao i tukao. Ostavila sam ga nakon dvije godine i uzela sina sa sobom.
Vratila sam se roditeljima, otac je uskoro umro, tako da sam lijepo živjela s mamom i brinula se o djetetu. No, iako zgodna, školovana i vrijedna, nisam uspjela ostvariti kvalitetnu vezu, možda zato što su mi partneri uglavnom bili mlađi od mene, možda i zato što sam se užasavala starijih muškaraca zbog oca. Ni sa sinom nisam ostvarila kvalitetan odnos: iako živi blizu, nema vremena za mene, niti pita kako sam i treba li mi što.
Početkom rata umrla mi je majka i tada sam se posve zatvorila u sebe. Od tada zapravo vegetiram. Ne bavim se više kreativnim radom. Prije sam slikala i pisala za novine. Sve mi je postalo besmisleno. Uglavnom spavam i gledam TV. Dosađujem se, ništa me ne zanima, osim što me usrećuje da pomažem drugima, no s ljudima sam se opekla, a sa životinjama nisam. Voljela bih nešto raditi i zaraditi za napuštene životinje kojih je sve više, ali ne uspijevam naći ništa odgovarajuće. Nadala sam se da će mi barem jesen života donijeti smiraj i veselje duše, ali ne. U glavi uvijek iste misli i praznina. Željela bih to promijeniti, ali ne znam kako.
Ne prijateljujem ni s kim osim što se ponekad čujem s jednom meni sličnom ženom. Ne zanimaju me nikakvi razgovori s ljudima… I tako sam od jedne plahe, dobrodušne i moralne osobe postala tužna i ljutita ruina. Kamo i kako da se okrenem da kvalitetnije proživim tih nekoliko zadnjih godina života?
Bescilje
Ne, vas život nije mazio. Bio je turbulentan, pokazao se nemirnim i okrutnim i to vas je dovelo do prekida braka. Vratili ste se kući, otac je umro i sve ružne uspomene s njime, ali one nisu bile zaboravljene, priječile su vas da se okrenete muškarcima mlađima od sebe, očeva sjena neprekidno je lebdjela nad vašim životom, a time i muškarci mnogo stariji od vas kojih ste se gadili.
Sin vas je izdao, majka je umrla, zatvorili ste se u sebe i prestali raditi ono što ste voljeli. Utopili ste se u nirvanu, ljudi su vas izdali, jedino životinje nisu.
Kakav poraz! Jesen života u koju ste se nadali nije vam donijela smirenje duše, uvijek vas muče iste misli i ista praznina u kojoj plivate. Vaš memento: od jedne plahe, dobrodušne osobe, pretvorili ste se u ljutito stvorenje. Ruševina! Kako da kvalitetnije proživite tih nekoliko zadnjih godina života?
Vaš život sveo se na vegetiranje. S razlogom, sve vas je tuklo, oduzelo vam, opeklo vas.
Ali još imate snage da razmišljate o kvalitetnijem životu nego što ga vodite i takvo razmišljanje nosi u sebi pozitivnu energiju. Počinjete razmišljati racionalno, što znači razmišljanje o tome što da se učini, a ne da se prepusti nostalgiji. Svi smo se u životu opekli i nosimo ožiljke, pa ipak idemo dalje iako nas boli, iako više nismo mladi.
Pokušajte se sa svojim sinom zbližiti, uzmite kistove i slikajte, pišite, ne buljite cijeli dan u televizor, ne plačite nad svojim životom, premalo ste mu poklonili, previše prepustili. Volite životinje, ali zašto ne biste malo više od njih voljeli ljude? Nisu dobri, ali možda ste ih udaljili od sebe pa zaziru od vas. Vratite se u život, to je jedina nada da se pošto-poto živi, da se živi kako se najbolje može i kako smo najbolje sposobni u svojim godinama.
Godine? One su još dobre, samo morate nešto učiniti s njima. One vegetiraju i čekaju.