Iako nismo iz istoga mjesta, bili smo godinu dana u vezi o kakvoj sam oduvijek sanjala. Moj princ iz priče! Meni su 23, a njemu je 25 godina, oboje smo zaposleni. Naša idila imala je, doduše, i drugu stranu medalje, znali bismo se posvađati, onda se on ne bi javljao nekoliko tjedana, ja sam trpjela, a on se na kraju opet vraćao. Za takve jedne svađe otišla sam s društvom na skijanje. Nisam mu ništa kazala kamo ću otići, ali je ipak doznao gdje sam. Slijedili su bezbrojni pozivi telefonom, SMS poruke, izjave kako ne može bez mene. Zaboravila sam sve naše dotadašnje prepirke i prekinula odmor. Proveli smo jedan divan dan i jednu nezaboravnu noć, govorio mi je stvari drage mojem uhu, pričao o našoj ljubavi, razgovarali smo o zajedničkoj budućnosti… Sljedeći dan nazvao me telefonom i rekao da mi ne može pružiti ono što zaslužujem niti uzvratiti moju ljubav koju za njega osjećam, da nije još spreman za zajednički život. Otkud takva promjena pitala sam se očajna. Da, otkud? U čemu sam pogriješila? Zašto?
Zašto mi žene, kad nam nešto krene naopako, odmah pomislimo kako smo mi krive, razglabamo gdje smo pogriješile, pognemo glavu, ili, poput vas, na prvu lijepu riječ dotrčimo natrag u zagrljaj voljenog muškarca, poklonimo mu tijelo i dušu… da bi nas poslije neopisive i nezaboravne noći šutnuo i sutradan ispričao gomilu neprobavljivih gluposti, jer ga potresa strah da ono što je u strasti izgovorio pomislimo kako je stvarnost. Vaš mladić se doista požurio brzinom ekspresnog vlaka od straha da ne pomislite kako je mislio ozbiljno ono o budućnosti, boji se odgovornosti, strahuje od trajne intimnosti koja ga vodi prema oltaru. Vidi, na kraju, u svojoj mašti, gomilu djece, plod njegove nesmotrene žurbe, i “nježnim” riječima se povlači. U ljubavi pobjeđuje onaj koji bježi. I što ga više čekaš i o njemu sanjaš zajedničku budućnost, tim brže će pobjeći. Idealno je ponovno nestati, recimo u Alpama, i, ako je moguće, učiniti ga ljubomornim, kako bi se opet vratio. Je li to strategija koju želite slijediti?