Stipe Mesić sasvim je sigurno odigrao vrlo važnu i pozitivnu ulogu u ovih sedam godina, otkako je izabran za predsjednika Republike.
Na unutarnjem planu Mesić je odmah postao simbol detuđmanizacije, dakle procesa koji je Hrvatskoj bio neophodno potreban, i koji u mnogočemu još nije dovršen.
Na međunarodnom području, Mesić je simbolizirao atnifašističku i demokratsku Hrvatsku. Njegove zasluge za skidanje ustaške stigme ili barem sumnje s hrvatskih vlasti iznimno su velike.
Brojne pogreške koje je Mesić učinio u svom dosadašnjem mandatu neusporedivo su manje važne od ove dvije povijesno značajne zasluge.
Pa je tako ustvari irelevantan i eksces što ga je predsjednik izazvao ovih dana, kada je napao novinare HTV-a, čemu se hrvatska javnost odjednom čudi i zbog čega Hrvatsko novinarsko društvo pomalo zbunjeno prosvjeduje.
Ovdje prije svega valja reći kako nije riječ o prvom takvom predsjednikovu ekscesu: Mesić je znao izgovarati i znatno gore stvari o medijima, primjerice baš o Jutarnjem listu, kada je bio pogođen našim pisanjem o njemu osobno, ili o djelatnostima Ureda predsjednika.
Neobična naivnost
Takvo Mesićevo ponašanje prema medijima nije neobično; riječ je, ipak, o političaru vrlo starog tipa, koji je formiran prvo u komunističkim, a zatim u tuđmanovskim političkim i vrijednosnim modelima, i koji, neovisno od otklona od svoje političke prošlosti, naprosto ne može razumjeti bitne elemente demokracije, pa tako ni slobodu tiska (neobično je jedino što su mnogi u Hrvatskoj dosad vjerovali da se Mesić uistinu zalaže za slobodu tiska).
U krajnjoj liniji, i predsjednik Republike, kao i bilo tko drugi, ima puno pravo reći što misli o pojedinim medijima, a stvar je javnosti kako će prihvatiti takvo mišljenje.
Puno je znakovitije i važnije da je najnoviji Mesićev incident s medijima zapravo posljedica predsjednikove možda nepromišljene intervencije u jedno od osjetljivijih pitanja dnevne, operativne politike, dakle u slučaj Vladimira Zagorca, kojem je predsjednik poslao svog savjetnika za nacionalnu sigurnost.
U proteklih sedam godina predsjednik Republike počinio je, nažalost, čitav niz sličnih pogrešaka, od kojih su neke uistinu mogle imati teže međunarodne posljedice.
Najvažnija takva pogreška bila je opsežna medijsko-obavještajna akcija kojom se pokušalo nagovoriti generala Gotovinu da se preda, i u kojoj je sudjelovala čak i američka diplomacija. Ta je akcija pokazala neobičnu naivnost svih njenih aktera, na čelu s predsjednikom Republike, te je na kraju duboko kompromitirala hrvatske vlasti, jer je ostavila dojam da Hrvatska ne želi uhapsiti i izručiti Gotovinu, nego da ga pokušava zaštititi.
Drugo, predsjednik Mesić izazvao je određeni kaos u funkcioniranju sigurnosnog sustava kada je, još u vrijeme premijerskog mandata pokojnog Ivice Račana, inzistirao na dovođenju svojih ljudi na čelna mjesta u tajnim službama, što Račan godinu dana, sve do uoči parlamentarnih izbora 2003. godine, nije želio supotpisati, pa smo tako na čelu tajnih službi imali stanoviti provizorij. Tek pošto su Mesićevi kandidati početkom 2004. godine izazvali javni skandal, proglasivši pojedine hrvatske novinare stranim špijunima, Mesić je morao pristati na smjene u obavještajnom sustavu.
Kada je, pak, riječ o stanju u vojsci, ne možemo ne podsjetiti da je na jednu od najviših dužnosti u Glavnom stožeru relativno nedavno imenovan čovjek kojeg se dosta utemeljeno optužuje za dugogodišnje nasilničko ponašanje.
Kada je riječ o vanjskoj politici, doista je teško objasniti što je predsjednik Republike lani radio na Castrovoj Kubi; to nije bio jedini Mesićev neobičan međunarodni potez, koji je odskakao od službene državne vanjske politike.
Predsjednik Mesić za sve je nabrojane poteze imao ustavno pokriće: on je suodgovoran za sigurnosni sustav, on je suodgovoran za kreiranje i provedbu vanjske politike, on je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske.
Kada se, dakle, danas analizira Mesićevo ponašanje u slučaju Zagorec, ili u slučaju Gotovina, ili prijeporne predsjednikove odluke o vodećim ljudima HV-a, ili pojedini aspekti predsjednikove vanjske politike, ne radi se uopće o tome da predsjednik Republike krši Ustav, nego o tome da predsjednik Republike i dalje ima razmjerno velike ustavne ovlasti.
U prvoj godini mandata Ivice Račana (koji je za detuđmanizaciju Hrvatske u stvarnosti ipak značajniji od Stipe Mesića), između Markova trga i Pantovčaka vladala je velika napetost baš zbog procesa smanjivanja ovlasti predsjednika Republike.
Argument za jake ovlasti
Od tada datira Mesićeva famozna, tipično simplificirana i populistička izjava, da on ne želi biti fikus.
I doista, predsjednik Republike ne da nije postao fikus, nego je na Pantovčaku ponovo stvorio drugi važan centar moći u Hrvatskoj, koji funkcionira kroz institucionalne, ali i kroz izvaninstitucionalne kanale.
Mesićeve uvjerljive pobjede na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. godine pokazuju da su građani željeli bipolarnu vlast, te da su ulogu predsjednika Republike prije svega doživjeli kao ulogu kontrolora bilo koje vlade: 2000. godine radilo se o SDP-ovoj, a 2005. o HDZ-ovoj vladi.
Uistinu, s obzirom na nepovjerenje građana prema političarima i političkim institucijama, bipolarnost i ravnoteža vlasti mogu funkcionirati kao snažan argument za i dalje veliku ulogu predsjednika Republike u našem političkom sustavu.
No, ako s vremenom Hrvatska postane "normalnija" zemlja, u kojoj se uz pojam političkog posla neće nužno vezati negativne konotacije, ako se, dakle, uspostavi povjerenje u politički sustav, bilo bi logično postaviti pitanje treba li nam predsjednik Republike s realno još uvijek vrlo velikim ustavnim ovlastima.
Treba li nam, dakle, predsjednik Republike sa statusom koji od Ureda predsjednika čini drugi, paralelni centar stvarne političke moći u zemlji?
Ponovimo, sve problematične točke u Mesićevu predsjedničkom mandatu nastale su kao posljedica realne moći, kojom je predsjednik Republike nastavio raspolagati nakon ustavnih promjena početkom ovog tisućljeća. Mesić je katkad, kao u slučaju famoznog pučističkog pisma dvanaestorice generala HV-a, predsjedničke ovlasti upotrebljavao vrlo efikasno, na opću korist.
Međutim, kako se Hrvatska politički stabilizira, kako postaje uređena demokracija, i kako blijede sjećanja na Tuđmanov autokratski sustav vladanja (koji se u sadašnjim okolnostima više ne može obnoviti), uistinu poostaje nejasno zašto bi Hrvatskoj trebala dva središta operativne političke moći, koja su nužno u konkurentskom odnosu, što opet može dovesti do neefikasnosti u funkcioniranju nekih od najosjetljivijih dijelova državnog aparata, kao i do nejasnosti i kontradikcija u definiranju i provođenju državne politike.
Tko god bude osvojio vlast na parlamentarnim izborima u studenom, trebao bi razmišljati o promjeni ustavnog statusa predsjednika Republike.
Ne čini nam se da postoji mnogo dobrih razloga da Mesićevi nasljednici imaju jednaku ulogu u hrvatskom političkom životu, kao što je sada zauzima Stjepan Mesić.
Davor Butković
Na unutarnjem planu Mesić je odmah postao simbol detuđmanizacije, dakle procesa koji je Hrvatskoj bio neophodno potreban, i koji u mnogočemu još nije dovršen.
Na međunarodnom području, Mesić je simbolizirao atnifašističku i demokratsku Hrvatsku. Njegove zasluge za skidanje ustaške stigme ili barem sumnje s hrvatskih vlasti iznimno su velike.
Brojne pogreške koje je Mesić učinio u svom dosadašnjem mandatu neusporedivo su manje važne od ove dvije povijesno značajne zasluge.
Pa je tako ustvari irelevantan i eksces što ga je predsjednik izazvao ovih dana, kada je napao novinare HTV-a, čemu se hrvatska javnost odjednom čudi i zbog čega Hrvatsko novinarsko društvo pomalo zbunjeno prosvjeduje.
Ovdje prije svega valja reći kako nije riječ o prvom takvom predsjednikovu ekscesu: Mesić je znao izgovarati i znatno gore stvari o medijima, primjerice baš o Jutarnjem listu, kada je bio pogođen našim pisanjem o njemu osobno, ili o djelatnostima Ureda predsjednika.
Neobična naivnost
Takvo Mesićevo ponašanje prema medijima nije neobično; riječ je, ipak, o političaru vrlo starog tipa, koji je formiran prvo u komunističkim, a zatim u tuđmanovskim političkim i vrijednosnim modelima, i koji, neovisno od otklona od svoje političke prošlosti, naprosto ne može razumjeti bitne elemente demokracije, pa tako ni slobodu tiska (neobično je jedino što su mnogi u Hrvatskoj dosad vjerovali da se Mesić uistinu zalaže za slobodu tiska).
U krajnjoj liniji, i predsjednik Republike, kao i bilo tko drugi, ima puno pravo reći što misli o pojedinim medijima, a stvar je javnosti kako će prihvatiti takvo mišljenje.
Puno je znakovitije i važnije da je najnoviji Mesićev incident s medijima zapravo posljedica predsjednikove možda nepromišljene intervencije u jedno od osjetljivijih pitanja dnevne, operativne politike, dakle u slučaj Vladimira Zagorca, kojem je predsjednik poslao svog savjetnika za nacionalnu sigurnost.
U proteklih sedam godina predsjednik Republike počinio je, nažalost, čitav niz sličnih pogrešaka, od kojih su neke uistinu mogle imati teže međunarodne posljedice.
Najvažnija takva pogreška bila je opsežna medijsko-obavještajna akcija kojom se pokušalo nagovoriti generala Gotovinu da se preda, i u kojoj je sudjelovala čak i američka diplomacija. Ta je akcija pokazala neobičnu naivnost svih njenih aktera, na čelu s predsjednikom Republike, te je na kraju duboko kompromitirala hrvatske vlasti, jer je ostavila dojam da Hrvatska ne želi uhapsiti i izručiti Gotovinu, nego da ga pokušava zaštititi.
| Predsjednik Republike, kao, i bilo tko drugi, ima puno pravo reći što misli o pojednim medijima |
Kada je, pak, riječ o stanju u vojsci, ne možemo ne podsjetiti da je na jednu od najviših dužnosti u Glavnom stožeru relativno nedavno imenovan čovjek kojeg se dosta utemeljeno optužuje za dugogodišnje nasilničko ponašanje.
Kada je riječ o vanjskoj politici, doista je teško objasniti što je predsjednik Republike lani radio na Castrovoj Kubi; to nije bio jedini Mesićev neobičan međunarodni potez, koji je odskakao od službene državne vanjske politike.
Predsjednik Mesić za sve je nabrojane poteze imao ustavno pokriće: on je suodgovoran za sigurnosni sustav, on je suodgovoran za kreiranje i provedbu vanjske politike, on je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske.
Kada se, dakle, danas analizira Mesićevo ponašanje u slučaju Zagorec, ili u slučaju Gotovina, ili prijeporne predsjednikove odluke o vodećim ljudima HV-a, ili pojedini aspekti predsjednikove vanjske politike, ne radi se uopće o tome da predsjednik Republike krši Ustav, nego o tome da predsjednik Republike i dalje ima razmjerno velike ustavne ovlasti.
U prvoj godini mandata Ivice Račana (koji je za detuđmanizaciju Hrvatske u stvarnosti ipak značajniji od Stipe Mesića), između Markova trga i Pantovčaka vladala je velika napetost baš zbog procesa smanjivanja ovlasti predsjednika Republike.
Argument za jake ovlasti
Od tada datira Mesićeva famozna, tipično simplificirana i populistička izjava, da on ne želi biti fikus.
I doista, predsjednik Republike ne da nije postao fikus, nego je na Pantovčaku ponovo stvorio drugi važan centar moći u Hrvatskoj, koji funkcionira kroz institucionalne, ali i kroz izvaninstitucionalne kanale.
Mesićeve uvjerljive pobjede na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. godine pokazuju da su građani željeli bipolarnu vlast, te da su ulogu predsjednika Republike prije svega doživjeli kao ulogu kontrolora bilo koje vlade: 2000. godine radilo se o SDP-ovoj, a 2005. o HDZ-ovoj vladi.
Uistinu, s obzirom na nepovjerenje građana prema političarima i političkim institucijama, bipolarnost i ravnoteža vlasti mogu funkcionirati kao snažan argument za i dalje veliku ulogu predsjednika Republike u našem političkom sustavu.
No, ako s vremenom Hrvatska postane "normalnija" zemlja, u kojoj se uz pojam političkog posla neće nužno vezati negativne konotacije, ako se, dakle, uspostavi povjerenje u politički sustav, bilo bi logično postaviti pitanje treba li nam predsjednik Republike s realno još uvijek vrlo velikim ustavnim ovlastima.
Treba li nam, dakle, predsjednik Republike sa statusom koji od Ureda predsjednika čini drugi, paralelni centar stvarne političke moći u zemlji?
Ponovimo, sve problematične točke u Mesićevu predsjedničkom mandatu nastale su kao posljedica realne moći, kojom je predsjednik Republike nastavio raspolagati nakon ustavnih promjena početkom ovog tisućljeća. Mesić je katkad, kao u slučaju famoznog pučističkog pisma dvanaestorice generala HV-a, predsjedničke ovlasti upotrebljavao vrlo efikasno, na opću korist.
Međutim, kako se Hrvatska politički stabilizira, kako postaje uređena demokracija, i kako blijede sjećanja na Tuđmanov autokratski sustav vladanja (koji se u sadašnjim okolnostima više ne može obnoviti), uistinu poostaje nejasno zašto bi Hrvatskoj trebala dva središta operativne političke moći, koja su nužno u konkurentskom odnosu, što opet može dovesti do neefikasnosti u funkcioniranju nekih od najosjetljivijih dijelova državnog aparata, kao i do nejasnosti i kontradikcija u definiranju i provođenju državne politike.
Tko god bude osvojio vlast na parlamentarnim izborima u studenom, trebao bi razmišljati o promjeni ustavnog statusa predsjednika Republike.
Ne čini nam se da postoji mnogo dobrih razloga da Mesićevi nasljednici imaju jednaku ulogu u hrvatskom političkom životu, kao što je sada zauzima Stjepan Mesić.
Davor Butković