Prvi tekst u "pravim", profesionalnim novinama objavio sam točno na Silvestrovo 1989. godine, točno one jeseni kad se Berlinski zid stropoštao u gomilu šute, kad su pobunjenici Ceausescua skratili za glavu, a Račan na TV Zagreb obećao slobodne izbore.
Tog prosinca '89 bio sam apsolvent, gledao sam svoj potpis u Slobodnoj Dalmaciji ispod neke veleumne i učene književne recenzije, i činilo mi se tada da sam tim potpisom dosegao dostignuće života.
Samo dan nakon što je taj tekst objavljen, ušli smo u devedesete, u tu krvavu dekadu kad ćemo svi skupa opasno živjeti. Prvi profesionalni full time job dobio sam u tada moćnoj Slobodnoj Dalmaciji u lipnju 1991., točno na dan početka slovenskog šestodnevnog rata, i od tada do danas profesionalni sam novinar.
A u vrijeme kad sam počinjao pisati u splitskom dnevniku, ispod njegove glave još uvijek se nalazio podnaslov sa socijalističkom frazetinom koje se sjećam jasno. Ispod glave lista pisalo je "Glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda", a ta fraza je, mislim, bila eufemizam koji je kazivao kako direktora može svrgnuti partijski komitet. Ali, na jednoj drugoj razini ta je titoistička rogobatna fraza bila - paradoksalno - istinita.
U to vrijeme, Slobodna je bila velika novina u malom gradu, ali i novina koju su ljudi doživljavali kao komunalni servis, sličan vodovodu, elektri ili gradskoj farmaciji. U redakciju kulture građani su nazivali telefonom kad nisu mogli pronaći lektirni naslov, kad im je trebalo prezime dirigenta pod devet vodoravno, pa čak i onda kad su imali nedoumice glede kulture ophođenja za stolom. Obično se veli kako bi mediji trebali biti "servis javnosti", a meni se čini kako ta fraza nikad nije imala tako doslovno značenje kao što je imala tada.
Bez trunke sumnje
I ma koliko bilo danas smiješno i tugaljivo sjećanje na to vrijeme, taj implicitni etos "služenja javnosti" na neki je način mene i mnoge ljude moje generacije primamio u medije.
Podsjećam vas opet - prvi sam tekst objavio te finalne jeseni našeg nezadovoljstva, prve sezone nakon pedeset godina povijesti kad ste u novinama doista mogli objaviti doista bilo što. Za moj naraštaj, sloboda govora i pisanja bila je nova igračka, tek izvojštena, sjajna novotarija koje se nismo mogli zasititi. Novinarstvo nam se činilo najvažnijim mogućim poslom na svijetu, a taj zanos je - ironično ali istinito - svojim likom i djelom produžio Franjo Tuđman. Svojom autoritarnom figurom, okoštalim mentalitetom i mesijanskom bahatošću on je za novinarstvo stvorio i metu i razlog opstojanja, a hrvatski je tisak dobio političkog kumira kojeg možete gađati sulicama a da vas ne uhapse. Cijele devedesete za novinarstvo su bile godine muke, rata za prostor, osvajanja slobode - ali i godine kad niste ni na čas sumnjali ima li to što radite smisla.
Danas, to se čini tako daleko.
Desetak godina kasnije, naime, stvari stoje ovako. Gospićki velmoža Joso Mraović pred riječkim sudom na novinare baca goveđu žlundru i kosti. Na splitskoj Rivi, konceptualni umjetnik Siniša Labrović prepjevao je broj Glorije u deseterac i odguslao dogodovštine novih narodnih junaka. U istraživanjima javnog mnijenja ispostavlja se da javnost novinarima vjeruje mnogo manje nego vojski i crkvi, a tek nešto više nego sucima, što stvarno nije neko društvo. Denis Latin napravio je Latinicu kojoj je naslov "Što je ostalo od novinarstva", a u toj Latinici prodefilirale su žrtve medijske bezočnosti: ožalošćeni kojima su novinari silom gurali mikrofon pod nos, žrtve saobraćajki kojima su slike izlazile na tri stupca, žrtve novinarstva - onog žutog, bijelog, crnog, istraživačkog, impresionističkog, paraobavještajnog, tračerskog.
Naravno, među onima koji se samoproglašuju žrtvama medija mnogo je onih koji na taj status mogu pretendirati tek uz mnogo licemjerja. U studiju je Latinice tog dana sjedila i Vlatka Pokos, neodređena vrsta "celebrityja" koja bez podrške istih takvih groznih medija ne bi postojala. Nisu, dakle, baš svi oni koji gunđaju na hrvatske medije prvopričesnice i cvećke, ali problem nije samo u tome što medijima nisu zadovoljni oni: medijima nisu zadovoljni mnogi, uključujući novinare.
Delirij junka
Doista, što je ostalo od novinarstva, ako jest zašto, a ako nije - gdje je nestalo? To pitanje često si postavljaju ljudi koji dijele naš kruh, a u tom pitanju ima i iznevjerenog idealizma i srneće naivnosti. Svi smo skupa jednom davno izabrali kapitalizam, a kad smo birali, morali smo neke stvari znati: morali smo znati da u tom novom vrlom svijetu posao novina nije prosvjetiteljska luč ni nalaženje lektire građanima, nego im je posao da budu prodavane i profitne, i da donose novac.
U to vrijeme, naš je čovo dovoljno putovao i mogao je u životu vidjeti kako izgleda berluskonijevska televizija, kako izgledaju Kronen Zeitung, Daily Mirror, Bild i RTL, te nije bilo teško pretpostaviti kako će Arvati - majstori mimikrije zapadnjaštva - te vrle stečevine usvojiti onako brzo i štreberski kako su osvojili i renesansu, secesiju, team building i šoping centre.
Mi smo danas kultura koja se poput prasaca paca u junku zapadnog konzumizma. Milijuni Hrvata svakog vikenda jurišaju u aseptičke arkade šoping molova koji su posisali u sebe javni život i postali nadomjestak za kina, kavane, trgove, čak za gradska središta. Je li onda presmiono očekivati da se takav delirij junka ne preseli i u Gutenbergovu galaksiju? A opet - smiju li novinari, kako nekad rade, kriviti za sve publiku koja svaki put s većim ushitom prigrli i pograbi svaki put trivijalniju medijsku robu? Ili trebaju poput konobara prihvatiti filozofiju kako je "mušterija uvijek u pravu"? Sve ove dvojbe, naravno, nisu samo naše.
Ona se sumorno nadvijaju nad cijelu profesiju. U zapadnim zemljama, uvjerenje je da papirni tisak kakav držite u ruci neće preživjeti još dekadu. Mediji su i drugdje suočeni s "perfektnom olujom", u kojoj ih poput majušne batane bacakaju promijenjene čitateljske navike, manje naklade i oglašivači. Na koncu konca, međutim, sve to nije važno. Važno mi se čini ovo. Da sad imam 25 godina - kako sam imao tog Silvestrova '89. - bih li i danas mislio da je novinarstvo najuzbudljiviji i najvažniji posao na svijetu? Bih li i danas mislio kako potpis ispod stupca teksta ispunjava cijeli jedan život? Ako je odgovor "ne", onda nam se ne piše dobro.
Jurica Pavičić
Tog prosinca '89 bio sam apsolvent, gledao sam svoj potpis u Slobodnoj Dalmaciji ispod neke veleumne i učene književne recenzije, i činilo mi se tada da sam tim potpisom dosegao dostignuće života.
Samo dan nakon što je taj tekst objavljen, ušli smo u devedesete, u tu krvavu dekadu kad ćemo svi skupa opasno živjeti. Prvi profesionalni full time job dobio sam u tada moćnoj Slobodnoj Dalmaciji u lipnju 1991., točno na dan početka slovenskog šestodnevnog rata, i od tada do danas profesionalni sam novinar.
A u vrijeme kad sam počinjao pisati u splitskom dnevniku, ispod njegove glave još uvijek se nalazio podnaslov sa socijalističkom frazetinom koje se sjećam jasno. Ispod glave lista pisalo je "Glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda", a ta fraza je, mislim, bila eufemizam koji je kazivao kako direktora može svrgnuti partijski komitet. Ali, na jednoj drugoj razini ta je titoistička rogobatna fraza bila - paradoksalno - istinita.
U to vrijeme, Slobodna je bila velika novina u malom gradu, ali i novina koju su ljudi doživljavali kao komunalni servis, sličan vodovodu, elektri ili gradskoj farmaciji. U redakciju kulture građani su nazivali telefonom kad nisu mogli pronaći lektirni naslov, kad im je trebalo prezime dirigenta pod devet vodoravno, pa čak i onda kad su imali nedoumice glede kulture ophođenja za stolom. Obično se veli kako bi mediji trebali biti "servis javnosti", a meni se čini kako ta fraza nikad nije imala tako doslovno značenje kao što je imala tada.
Bez trunke sumnje
I ma koliko bilo danas smiješno i tugaljivo sjećanje na to vrijeme, taj implicitni etos "služenja javnosti" na neki je način mene i mnoge ljude moje generacije primamio u medije.
| Morali smo znati da u novom vrlom svijetu posao novina nije prosvjetiteljska luč |
Danas, to se čini tako daleko.
Desetak godina kasnije, naime, stvari stoje ovako. Gospićki velmoža Joso Mraović pred riječkim sudom na novinare baca goveđu žlundru i kosti. Na splitskoj Rivi, konceptualni umjetnik Siniša Labrović prepjevao je broj Glorije u deseterac i odguslao dogodovštine novih narodnih junaka. U istraživanjima javnog mnijenja ispostavlja se da javnost novinarima vjeruje mnogo manje nego vojski i crkvi, a tek nešto više nego sucima, što stvarno nije neko društvo. Denis Latin napravio je Latinicu kojoj je naslov "Što je ostalo od novinarstva", a u toj Latinici prodefilirale su žrtve medijske bezočnosti: ožalošćeni kojima su novinari silom gurali mikrofon pod nos, žrtve saobraćajki kojima su slike izlazile na tri stupca, žrtve novinarstva - onog žutog, bijelog, crnog, istraživačkog, impresionističkog, paraobavještajnog, tračerskog.
Naravno, među onima koji se samoproglašuju žrtvama medija mnogo je onih koji na taj status mogu pretendirati tek uz mnogo licemjerja. U studiju je Latinice tog dana sjedila i Vlatka Pokos, neodređena vrsta "celebrityja" koja bez podrške istih takvih groznih medija ne bi postojala. Nisu, dakle, baš svi oni koji gunđaju na hrvatske medije prvopričesnice i cvećke, ali problem nije samo u tome što medijima nisu zadovoljni oni: medijima nisu zadovoljni mnogi, uključujući novinare.
Delirij junka
Doista, što je ostalo od novinarstva, ako jest zašto, a ako nije - gdje je nestalo? To pitanje često si postavljaju ljudi koji dijele naš kruh, a u tom pitanju ima i iznevjerenog idealizma i srneće naivnosti. Svi smo skupa jednom davno izabrali kapitalizam, a kad smo birali, morali smo neke stvari znati: morali smo znati da u tom novom vrlom svijetu posao novina nije prosvjetiteljska luč ni nalaženje lektire građanima, nego im je posao da budu prodavane i profitne, i da donose novac.
U to vrijeme, naš je čovo dovoljno putovao i mogao je u životu vidjeti kako izgleda berluskonijevska televizija, kako izgledaju Kronen Zeitung, Daily Mirror, Bild i RTL, te nije bilo teško pretpostaviti kako će Arvati - majstori mimikrije zapadnjaštva - te vrle stečevine usvojiti onako brzo i štreberski kako su osvojili i renesansu, secesiju, team building i šoping centre.
Mi smo danas kultura koja se poput prasaca paca u junku zapadnog konzumizma. Milijuni Hrvata svakog vikenda jurišaju u aseptičke arkade šoping molova koji su posisali u sebe javni život i postali nadomjestak za kina, kavane, trgove, čak za gradska središta. Je li onda presmiono očekivati da se takav delirij junka ne preseli i u Gutenbergovu galaksiju? A opet - smiju li novinari, kako nekad rade, kriviti za sve publiku koja svaki put s većim ushitom prigrli i pograbi svaki put trivijalniju medijsku robu? Ili trebaju poput konobara prihvatiti filozofiju kako je "mušterija uvijek u pravu"? Sve ove dvojbe, naravno, nisu samo naše.
Ona se sumorno nadvijaju nad cijelu profesiju. U zapadnim zemljama, uvjerenje je da papirni tisak kakav držite u ruci neće preživjeti još dekadu. Mediji su i drugdje suočeni s "perfektnom olujom", u kojoj ih poput majušne batane bacakaju promijenjene čitateljske navike, manje naklade i oglašivači. Na koncu konca, međutim, sve to nije važno. Važno mi se čini ovo. Da sad imam 25 godina - kako sam imao tog Silvestrova '89. - bih li i danas mislio da je novinarstvo najuzbudljiviji i najvažniji posao na svijetu? Bih li i danas mislio kako potpis ispod stupca teksta ispunjava cijeli jedan život? Ako je odgovor "ne", onda nam se ne piše dobro.
Jurica Pavičić