Mandat je ovlast ili nalog nekoj osobi da za drugu osobu obavi neku zadaću, odnosno da ga zastupa. Taj je pojam iz kasnoantičkoga građanskog prava prenesen u srednjem vijeku u kazneno pravo (mandatima su zvani nalozi za uhidbu, tipa "habeas corpus", odnosno pretres), pa u XVIII. stoljeću u ustavno pravo (na izborima birači daju svome izabraniku mandat da ih zastupa u zakonodavnom tijelu; državni poglavar daje mandat za sastav vlade prvaku najjače stranke; itd.), a u XX. stoljeću i u međunarodno pravo (država dobiva mandat upravljanja tuđim nesuverenim teritorijem).
Pojam "mandat" prenesen je na zastupničko mjesto ("stranka je dobila devet mandata") i na razdoblje trajanja ovlasti ("mandat Sabora je četiri godine"). Mandat zastupniku može biti "predstavnički" ili "slobodan" (bez opoziva), odnosno "imperativni".
"Mandat" je u hrvatskome posuđenica, internacionalni latinizam, od kasnolatinske imenice "mandatum" (zadatak povjeren nekome), pasivni particip glagola "mandare" (povjeriti), složenica vjerojatno od "(in) man(um) dare" (u ruku dati). Kad je glagol "mittere" (poslati) promijenio značenje u "staviti u" (v.: "metnuti"), što se razabire iz Jerolimova prijevoda Evanđelja po Luki (5,37), značenje "poslati" prešlo je na "mandare", ali je prvotno značenje zadržano i u imenici "mandatum", a i u izvedenici "mandatarium" (onaj koji postupa po povjerenu mandatu, mandatar).