Kredit je obično isto što i zajam - ali ta tuđica sadrži ponešto čega nema u hrvatskom terminu. Kredit je, kažu rječnici, “novac koji se nekome pozajmljuje pod ugovornim uvjetima (kratkoročni kredit; beskamatni kredit)“, odnosno “davanje robe ili novca na dug pod određenim uvjetima i uz garancije (dati na kredit)“ (postoji i još jedno knjigovodstveno značenje).
I “uzajmiti“ (od nekoga) i “pozajmiti“ (nekome) imaju u sebi onaj čuveni glagol sadržan i u pouci “tko je jamio, jamio je“ (imaju ga u osnovi ne samo “ujam“, “zajam“, “najam“ i sl., nego i “pojam“, “dojam“ itd.). Ugovorom ili dogovorom o kreditu uspostavlja se dužničko-vjerovnički odnos u kojemu vjerovnik, kreditor, zajmodavac, vjeruje da će mu ono što je dao biti vraćeno u dogovorenim uvjetima. Latinski “credere“ znači upravo to: vjerovati.
Ipak, malokad je za kredit važno vjerovanje, odnosno povjerenje.
Da jest, ne bi postojali instrumenti osiguranja naplate (jamac, hipoteka, zalog...), svi na štetu dužnika, koji mora pristati i na te instrumente, uz stale uvjete.
Kredit je, naime, uvijek prodaja kapitala, pri čemu kamate čine zaradu onoga tko kapital ima, odnosno njime raspolaže.
Stoga, kad pitamo u prijatelja, reći ćemo: “pozajmi mi“.
Ako u nekoga pitamo kredit, vjerojatno nam nije prijatelj, a još je vjerojatnije da to neće biti pošto nam odredi uvjete.