Negdje tamo polovicom devedestih, kad je u Dalmaciji struja bila sporadična pojava, kad su priobalje s dva kraja obrubljivala ratna zgarišta, a tamošnjom ekonomijom operirao stanoviti Miroslav Kutle, tiskom se raširila i poput prstaca za podlogu uhvatila krilatica koja je glasila: što južnije, to tužnije.
Ta rimovana dosjetka dočaravala je ono osjećanje koje je prostor ispod Maslenice uzgajao sam o sebi, a to je bilo osjećanje potpune promašenosti. U to doba, činilo se da od Velebita nadolje stvari ne mogu biti beznadnije. Deindustrijalizacija, krah turizma, ratno nasilje, prometna izolacija, droga, meka granica - just name it: u to se doba činilo da su Dalmaciju zarazila baš sva zla i da iz nje treba pobjeći što prije i bilo kamo. Na sve to nataložio se još i politički ekstremizam. Negdje uoči i nakon mitinga na Rivi medijska i pučka predodžba juga bila je predodžba o mračnoj desničarskoj nedođiji, o prostoru u kojem izbrijani ustaše žive u betonarama iz kojih šikljaju armature, ukratko - o "šovinističkoj palanci". Upravo taj izraz - "šovinistička palanka" - tada je upotrebio predsjednik srpske Prosvete Rade Dragojević, ali je to bilo prije nego što ga je "liberalna" radio stanica linčovala u njegovom vlastitom gradu - dakle, Zagrebu.
Besperspektivnost
Sjećam se kako nam je bilo tada, sjećam se u kakav su me gnjev tjerala šovinistička regionalna podbadanja, političko patroniziranje, te govor mržnje na webu, u pismima čitalaca i u dnevnoj komunikaciji. Sjećam se kako sam se tada osjećao, i zato znam kako danas mora biti ljudima u Slavoniji.
Jer, gospodo i drugovi, u ovoj zemlji dežurni se Pedro promijenio. Prezira vrijedni parija dobio je druge zavičajne boje. Slika Dalmacije danas više nije slika izbrijanih bloketara, nego jednako stereotipna slika, sačinjena od kombinacije Zrća i milijunaškog kupališta Bonj. Ali, zato je Hrvatska dobila novi "zavičaj slučaj", a to su Slavonija i Osijek. Gledam ovih dana stare žene koje padaju u afan dok ratnog velmožu Glavaša nose na portantinu kao monstrancu u procesiji. Gledam mitingaše, upaljene svijeće, zidove napiturane gigantskim grafitima, gledam Antu Đapića kako se pretvara da je tobož gradonačelnik, gledam sve te pronositelje Glavaševa kulta ličnosti u lošim jaknama od skaja, i sjećam se kad smo mi dolje na televiziji tako izgledali. Isto tako znam koliko ima "zlatne mladeži" koja ionako živi u uvjerenju da je sve južno i istočno od Remetinca i Sesveta nešto poput Kosova, gluhi, blatni, krležijanski Vučjak. Istina - kad je o Slavoniji riječ, neće na webu biti toliko mržnje. Slavonija nema Hajduka ni Torcidu, nema tu sportskog rivaliteta, Slavonci nisu bučni ni glasni, ne dovikuju se u studentskoj menzi, ne običavaju Glas Slavonije raširiti posred Jelačić placa. Za pučki fašizam razvijenije Hrvatske Slavonci stoga nisu tako podesni za mržnju kao što su Dalmatinci ili Hercegovci. Ali, vjerujem da će iz ove priče izići jednako prezreni i prezirani kao nekad mi dolje.
A pritom se zaboravlja da ključni problem hrvatskog sjeveroistoka nisu ni Glavaš, ni poklonici njegova kulta, ni nedostatak čistunske političke kulture. Problem panonske Hrvatske je besperspektivnost. Točnije, njezin problem je što nova dioba karata njoj ne donosi ništa dobra.
Ako se u ove četiri godine priča o "što južnijem, to tužnijem" pretvorila u makar mlaku priču o zamecima uspjeha, to se nije dogodilo po Duhu svetom niti zato što su Dalmatinci postali bolji. Njima je, naime, naprosto postalo bolje. Par dobrih turističkih sezona popravilo je budžet stanovništva malih mista. Stigla je cesta i izbila iz glava ljudi osjećaj insularne zabačenosti. Ojačala su sveučilišta, te (barem u Splitu) prvi put preuzimaju ulogu think tanka i korektiva koji artikulira civilne inicijative. Prema obali su se prelile milijunske investicije koje su po opsegu i kakvoći tako nekontrolirane da bi mogle uroditi užasom, ali barem zasad ostavljaju (opasni) privid progresa. Dalmacija, čini se, prestaje misliti o prošlosti i intenzivno razmišlja o onom što dolazi, bilo s nadom ili pak s (često opravdanim) strahovima. Upravo je to ono što se ne događa u Slavoniji, a ne događa se ne zato što su tamo ljudi zatucani ili glupi, nego zato što uopće nije jasno što bi to trebala biti njihova budućnost. U novoj, hongkongiziranoj, globaliziranoj Hrvatskoj diobe su uloga, naime, sasvim jasne. Zagreb je upraviteljski centar sa sto tisuća bijelih ovratnika koji funkcioniraju kao kolonijalni namjesnici velikih korporacija, koji diktiraju ukuse i mode, te konstituiraju novu srednju klasu. Obali je namijenjene uloga neprekinutog vikendaškog naselja za Europljane, Ryanairovog vikend odredišta, a ionako polumrtve tradicijske djelatnosti tu su tek kao demonstracijske aktivnosti u tematskom parku. Obalnom stanovništu buduće je mjesto u iznajmljivanju ručnika i ležaljki. Dinarski pojas, etnički miješan, uvijek opasan i kulturno suspektan, ionako se ispraznio uslijed emigracija i etničkih čišćenja, a ovo nešto staraca što tamo živi taman su dobrodošli da prave med, rakiju, pršut i rukotvorine. Svima su tu uloge podijeljene, osim jednima: urbanom, panonskom sjever(oistok)u.
Car Lazar
U ovoj diobi karata nema Osijeka, nema Broda, Vinkovaca, Vukovara, Siska, Kutine. To su gradovi načičkani dimnjacima koji truju zrak i gomilaju gubitke, pa bismo ih se najradije nekako otarasili. Tamo su neki seljaci koji vise na budžetu, mnogo nas koštaju, a poma je brajko poma i kad je španjolska. Tamo nema mora, pa ne mogu onda ti ljudi iznajmljivati ležaljke. Opet, nekako ih je preveć i ne mogu živjeti od meda, travarice i pletenja demižonki. Sutra kad priđemo Europi uplest će nas u tu kašetu brokava zvanu agrar, a sjećamo se mi onog Josea Bovea, hladnjača koje blokiraju granicu, pamtimo da je u Europi sve što se sela tiče nekako zapetljano i usijano od strasti.
Tu nažalost počinje i završava cijela priča o "slučaju Glavaš" ili "slučaju Slavonija". Kad čovjek danas gleda grafite, svijeće i izbezumljene starice što dodiruju Glavaševa nosila kao da su kosti cara Lazara, mora nažalost stalno na umu imati o čemu se tu stvarno radi. Prošlost je tema onima koji nemaju budućnost, ili barem misle da je nemaju.
Jurica Pavičić
Ta rimovana dosjetka dočaravala je ono osjećanje koje je prostor ispod Maslenice uzgajao sam o sebi, a to je bilo osjećanje potpune promašenosti. U to doba, činilo se da od Velebita nadolje stvari ne mogu biti beznadnije. Deindustrijalizacija, krah turizma, ratno nasilje, prometna izolacija, droga, meka granica - just name it: u to se doba činilo da su Dalmaciju zarazila baš sva zla i da iz nje treba pobjeći što prije i bilo kamo. Na sve to nataložio se još i politički ekstremizam. Negdje uoči i nakon mitinga na Rivi medijska i pučka predodžba juga bila je predodžba o mračnoj desničarskoj nedođiji, o prostoru u kojem izbrijani ustaše žive u betonarama iz kojih šikljaju armature, ukratko - o "šovinističkoj palanci". Upravo taj izraz - "šovinistička palanka" - tada je upotrebio predsjednik srpske Prosvete Rade Dragojević, ali je to bilo prije nego što ga je "liberalna" radio stanica linčovala u njegovom vlastitom gradu - dakle, Zagrebu.
Besperspektivnost
Sjećam se kako nam je bilo tada, sjećam se u kakav su me gnjev tjerala šovinistička regionalna podbadanja, političko patroniziranje, te govor mržnje na webu, u pismima čitalaca i u dnevnoj komunikaciji. Sjećam se kako sam se tada osjećao, i zato znam kako danas mora biti ljudima u Slavoniji.
Jer, gospodo i drugovi, u ovoj zemlji dežurni se Pedro promijenio. Prezira vrijedni parija dobio je druge zavičajne boje. Slika Dalmacije danas više nije slika izbrijanih bloketara, nego jednako stereotipna slika, sačinjena od kombinacije Zrća i milijunaškog kupališta Bonj. Ali, zato je Hrvatska dobila novi "zavičaj slučaj", a to su Slavonija i Osijek. Gledam ovih dana stare žene koje padaju u afan dok ratnog velmožu Glavaša nose na portantinu kao monstrancu u procesiji. Gledam mitingaše, upaljene svijeće, zidove napiturane gigantskim grafitima, gledam Antu Đapića kako se pretvara da je tobož gradonačelnik, gledam sve te pronositelje Glavaševa kulta ličnosti u lošim jaknama od skaja, i sjećam se kad smo mi dolje na televiziji tako izgledali. Isto tako znam koliko ima "zlatne mladeži" koja ionako živi u uvjerenju da je sve južno i istočno od Remetinca i Sesveta nešto poput Kosova, gluhi, blatni, krležijanski Vučjak. Istina - kad je o Slavoniji riječ, neće na webu biti toliko mržnje. Slavonija nema Hajduka ni Torcidu, nema tu sportskog rivaliteta, Slavonci nisu bučni ni glasni, ne dovikuju se u studentskoj menzi, ne običavaju Glas Slavonije raširiti posred Jelačić placa. Za pučki fašizam razvijenije Hrvatske Slavonci stoga nisu tako podesni za mržnju kao što su Dalmatinci ili Hercegovci. Ali, vjerujem da će iz ove priče izići jednako prezreni i prezirani kao nekad mi dolje.
A pritom se zaboravlja da ključni problem hrvatskog sjeveroistoka nisu ni Glavaš, ni poklonici njegova kulta, ni nedostatak čistunske političke kulture. Problem panonske Hrvatske je besperspektivnost. Točnije, njezin problem je što nova dioba karata njoj ne donosi ništa dobra.
| Prošlost je tema onima koji misle da nemaju budućnosti |
Car Lazar
U ovoj diobi karata nema Osijeka, nema Broda, Vinkovaca, Vukovara, Siska, Kutine. To su gradovi načičkani dimnjacima koji truju zrak i gomilaju gubitke, pa bismo ih se najradije nekako otarasili. Tamo su neki seljaci koji vise na budžetu, mnogo nas koštaju, a poma je brajko poma i kad je španjolska. Tamo nema mora, pa ne mogu onda ti ljudi iznajmljivati ležaljke. Opet, nekako ih je preveć i ne mogu živjeti od meda, travarice i pletenja demižonki. Sutra kad priđemo Europi uplest će nas u tu kašetu brokava zvanu agrar, a sjećamo se mi onog Josea Bovea, hladnjača koje blokiraju granicu, pamtimo da je u Europi sve što se sela tiče nekako zapetljano i usijano od strasti.
Tu nažalost počinje i završava cijela priča o "slučaju Glavaš" ili "slučaju Slavonija". Kad čovjek danas gleda grafite, svijeće i izbezumljene starice što dodiruju Glavaševa nosila kao da su kosti cara Lazara, mora nažalost stalno na umu imati o čemu se tu stvarno radi. Prošlost je tema onima koji nemaju budućnost, ili barem misle da je nemaju.
Jurica Pavičić