Aluminij je laka kovina, nakon silicija i kisika najraširenije počelo (element) u Zemljinoj kori (zajedno sa silicijem čini kontinentalnu koru koja se prije nazivala “sial”), ali sadržan u glini i stijenama, a ne čist.
Dobro provodi toplinu i električnu struju.
Neke njegove slitine (s bakrom, manganom, silicijem, magnezijem, odnosno cinkom) imaju veliku čvrstoću, a malu gustoću, što ih čini pogodnima za zrakoplove i druga vozila koja moraju biti čvrsta, ali nije dobro da su teška. Ekonomski je nezgodno što je za proizvodnju potrebno prvo iz boksita izlučiti čisti aluminijev oksid (glinicu), pa se zatim iz te glinice, otopljene u rastaljenu kriolitu na temperaturi od oko 1000 Celzijevih stupnjeva, aluminij izlučuje elektrolizom.
Za taj postupak potrebna je velika količina električne energije, koja je skuplja od same sirovine. Stoga ekonomičnost proizvodnje aluminija ovisi i o cijeni energije. Loše kalkulacije učinile su od Tvornice glinice u Obrovcu mitski slučaj promašene “političke” investicije. Aluminij d.d. u Mostaru (utemeljen 1935. pod nazivom Rudnici boksita) nadomjestio je Obrovac u partnerskom odnosu sa šibenskom Tvornicom lakih metala (TLM, nekad “Boris Kidrič”). Aluminij je u hrvatskome internacionalizam, anglizam (“aluminium”), kako su engleski lektori 1812. ispravili naziv “alumium”
koji je novopronađenoj kovini dao britanski kemičar Humphry Davy.
Korijen mu je bila latinska imenica “alumen” (stipsa, a prvotno: grkoslan), u vezi s grčkim pridjevom “alydoimos” (gorak).