Jasmin Stavros preminuo je nakon kratke i teške bolesti u KBC Zagreb, ali njegove pjesme i pojava, ali činjenica da je uvijek satima s pozornice neumorno zabavljao publiku ostat će u vječnom sjećanju. Oni bliži, sjetit će ga se kao izuzetnog bubnjara, ali i velikog humanitarca koji se nije libio pomoći onima s manje sreće u životu.
Novinari će ga se, pak, sjetiti po upečatljivim intervjuima gdje je uvijek otkrio nešto novo o sebi, iako je na sceni proveo više desetljeća. Tako smo i mi 2017. godine upoznali jednu dotad neviđenu stranu omiljenog pjevača kada nam je došao u goste na brod Nautičke patrole Jutarnjeg lista (danas Nautičko jedro). U tom nam je razgovoru, naime, otkrio svoju veliku strast – ribolov! Kada kažemo veliku, onda mislimo na "dizanje u tri ujutro kako bi išao na ribe".
To je pokazao i na dan našeg posjeta, kada je u Prigradicu uplovio na svom petmetarskom "Stakiju" s jutarnjim ulovom. Nagnuo je kašetu, a u njoj krasan ulov lijepe velike oborite ribe: pagar, fratar, šarag, pic... Ulov od dobre tri kile.
- Svako jutro ustajem u tri, spremim se za ribolov. U četiri sam već na barci, odlazim na more, zabacim štap i uživam – kazao nam je tada Stavros i natenane ispričao svoju svakodnevnu rutinu koju donosimo u nastavku.
Ribarenje traje do 9 sati, kada se s ulovom vraća kući u Prigradicu. Zatim si odspava jednu turu do ručka, pa onda baci još jedan pižolot (kratko spavanje poslije ručka), malo se vozi na biciklu, a navečer ispred kuće ponovno zabaci udicu te barem još dva sata lovi ribu. Ovako, rekao je, izgleda njegov savršeni dan na odmoru u Prigradici, a priznao je kako mu je upravo ta opuštenost davala snage da pjeva na koncertu, ako treba i do jutra.
- Nedavno sam imao koncert u Puntu. Do 4 ujutro sam pjevao, a poslije me odmah ulovila želja da odem na barku i zabacim štap – rekao je Stavros.
Njegova ljubav prema ribolovu počela je 1962. godine u Splitu. Svi u njegovoj obitelji su bili ribari. Otac, dida, majka, svi su bacali udice u more, ali njega je ribarenju naučio jedan talijanski susjed imena Bruno Sportelli. On mu je prvi poklonio štap i pokazao kako pecati. Često su skupa znali otići na more, iako šjor Sportelli nije volio male ribe. U početku je i Stavros bacao malu ribu iz svoje barke, ali je kasnije shvatio da mu upravo ona najbolje leži kada je pripremi u frigaduri.
Svoju ribarsku karijeru u Prigradici započeo je 1978. godine. Žena mu je iz tog malog grada na Korčuli, a on je znao svako večer ispred njihove kuće zabaciti svoj štap te uloviti nekoliko krasnih primjeraka za sutrašnji ručak. Naime, u rezidenciji Stavros se preko ljeta svaki dan jela riba. Nije važno bio svetak ili petak, riba je na stolu. Čak i kada su bili u svojoj kući u Jastrebarskom, održavali su tradiciju da se riba jede barem tri puta tjedno. Prije zime je Stavros znao čak naloviti stotinjak riba koje bi potom u desecima smrznutih kilograma uzimao sa sobom na kopno.
Iako mu je godila tišina mora, u ribolov nije nikada išao sam. S njim je često bio njegov prijatelj Andrija Teskera, stari ribar koji je 33 godine radio na velikim ribarskim brodovima, koćama.
- On je jedini čovjek koji me opusti. Odlično poznaje more i uvijek zna što treba napraviti na barci. Uživamo skupa na moru, šalimo se, pričamo. S njim zapravo napunim baterije – kazao je tada Stavros.
Zajedno svako jutro odlazili bi do Pločice, Blaća, a išli su i do Lastova pa čak i Palagruže. Iako je jutra na moru provodio s Andrijom, navečer je pecao sa svojom obitelji. Njegovi sinovi su isto tako veliki ribolovci, a veliku ljubav prema moru dijeli i njegov unuk. Prava su ribarska obitelj, a čak se i snaha okušala u lovu na ribe.
- Napravio sam joj malu udicu, a ona samo zabaci i riba dođe. To je nevjerojatno koliko ribe ima ovdje u Prigradici, iako je prije bilo puno više – govorio je i prisjetio se vremena kada je mogao baciti udicu u samoj luci i uloviti bez problema po pet kilograma ribe.
- Bio sam nedavno u Velom Ižu. Riba je dolazila sama od sebe, nisam stigao tako brzo mijenjati mamce kako su brzo grizle - kazao je Stavros i rekao nam da je tada, nakon skoro 30 godina, odlučio promijeniti svoje lovno područje. Još te godine je planirao kupiti zemljište u Velom Ižu te tamo sagraditi kuću. Nije znao hoće li sa sobom povesti i "Stakija", ali je bio siguran da će tamo ponovno proživjeti svoju "ribarsku" mladost. Nismo ga nikada stigli pitati je li ostvario svoj naum, no nadamo se da mu se ta želja bila ostvarila.