Ne tako davno, prije samo četiri do pet mjeseci završavali smo uspješne poslovne godine izrađujući planove za 2020. s velikim optimizmom i one dugoročne, za sljedećih barem pet godina. Iako se najavljivalo da nas čeka polako usporavanje gospodarstva, početak 2020. ulijevao je optimizam zbog još jedne uspješne godine.
Danas, samo dva mjeseca kasnije, kao da smo u nekom drugom, nestvarnom svijetu i više ništa nije isto. Neka nevidljiva ruka poremetila je cijeli svijet, a svima nama donijela nemirne snove. Još jednom se potvrđuje teza da je čovjek poput najsnažnije životinje koja je spremna brzo se adaptirati na nove okolnosti. Ista pravila vrijede i u poslovnom okruženju. Dok, na žalost, veliki dio gospodarstva nije u funkciji, ostali su napravili nikad bržu transformaciju svojeg poslovanja i poslovnih procesa, za što bi im u normalnim okolnostima trebale godine.
Empatija i solidarnost
Ovo je razdoblje kad vrijeme ne upravlja nama, često zastanemo i preispitujemo se. Što su to prave vrijednosti čovjeka, društva, nacije, zajednice, svijeta. Empatija nam je puno izraženija, solidarnost sve veća. Zbijamo redove uvijek kad je teško, kad osjetimo opasnost ili kad ostvarujemo sportske snove. Kao Hrvati, po tome smo možda i posebni, ali ljudske vrijednosti dolaze do izražaja.
I zato danas, nakon gotovo 25 godina, ponovo se preispitujemo je li ovo trenutak za neki novi početak, pravedniji, zdraviji i društveno i nacionalno prihvatljiviji. Nismo mi ništa drugačiji od ostatka svijeta i svih zemalja koji se susreću se globalnom pandemijom te velikom ekonomskom krizom kao posljedicom. Ovo je vrijeme kada zagovornici samoregulirajućeg tržišta i apsolutne slobode kretanja tržišnih odnosa odlaze u dubok zimski san, a kejnzijanci i njihovi zagovornici su pod svijetlima pozornice. Tako je i u životu; kad ti ide dobro, imaš tisuće prijatelja, a kad padneš, ostaneš na obitelji i možda pokojem pravom prijatelju. Ista nam je sudbina i u gospodarstvu - kad je dobro, tražiš od države niže poreze i obveze, želiš maksimizaciju svojih poduzetničkih ideja i napora da ti se oplode i vjeruješ da će to trajati vječno. Ne razmišljamo o široj svojoj socijalnoj, društvenoj i nacionalnoj ulozi. Nismo svjesni koliko u Hrvatskoj vrijedi besplatno ili gotovo besplatno obrazovanje i zdravstvo. A do jučer nismo bili svjesni ni uloge javnog zdravstva i što ono uopće radi. Za javno zdravstvo priznajem da sam i ja bio jedan od njih jer u obiteljskom okruženju imam njihove predstavnike, pa sam ih često propitivao koja je njihova uloga. Tek sam sada shvatio.
Zato svi gospodarski i poduzetnički lideri moraju biti svjesni i odgovorni da im nije jedina uloga voditi brigu o svojem poduzeću nego i o zajednici, odnosno naciji u kojoj posluju. Ne može se tražiti pomoć od države samo kad ti je teško, a da u ostalom svojem društvenopoduzetničkom vremenu vlada osobni egoizam i isključivo profit.
Najglasniji
Ovo je vrijeme kada su najglasniji i najagresivniji imali veći utjecaj od društveno korisnih. Kako se javno voli javno isticati da svi mi punimo proračun, ali kada treba posegnuti u banku pomoći zvanu država, tada su prvi u redu. Stoga se postavljaju pitanja pravednih kriterija za uzimanje pomoći od strane države. Kako ih posložiti da iz ovoga izađemo kao pravednije društvo. Za male poduzetnike koji se bore za svoj opstanak i koji jedva čekaju da vrijedno zarade svoje plaće, nitko u društvu ne postavlja upitnost pomoći kako bi opstali.
Ono što je sada postala glavna javna, društvena i medijska inicijativa je kako restartati Hrvatsku da bude pravednija, bolja, uspješnija i bogatija zemlja i pritom se svatko ponaosob treba preispitati koja je njegova uloga u tome. Kada gledamo TV spotove, svi su nabijeni emocijama društvene i nacionalne odgovornosti, brigom za malog čovjeka i radnika. A je li to zaista tako i gradimo li na tome samo svoj PR ili stvarno živimo i ponašamo se tako? Odmah ću vam reći da nisam siguran u to. Poznavajući sve te odnose i tržišnu utakmicu, dosta je nevjerodostojnosti u tome, do granice dobrog ukusa i prihvatljivosti. Svi u svojim kampanjama sada veličaju domaće lokalne proizvode i proizvođače, tako da se u javnom eteru stječe dojam da je, kad uđeš u bilo koju trgovinu, u njoj 90 posto domaćih proizvoda.
Stoga je moja glavna inicijativa da uvedemo jasne kriterije kad već želimo nešto takvo promicati. Predlažem da, kad se takve stvari promoviraju i na njima se gradi imidž i tržišna preferencija, ustrojimo agenciju kojoj će se dostavljati sljedeći podaci: ukupan broj artikala koji prodajete; broj artikala domaćih proizvođača (ne dobavljača) u odnosu na ukupni asortiman (za mene su svi globalni brendovi koji se proizvode u Hrvatskoj domaći proizvođači); ukupna vrijednost nabave domaćih proizvođača; ukupno ostvaren uvoz trgovačkog poduzeća. Iz navedenih se informacija može jasno definirati kriterij i rang po kojima bi se vidjelo koji trgovački lanac uistinu preferira domaće dobavljače i proizvode, a koji ih koristi samo u promotivne svrhe.
Poticaj da budu bolji
Istu inicijativu predlažem za cijelo naše gospodarstvo - neka ovo bude moment kojim želimo definirati kriterije da Hrvatsku u budućnosti učinimo uspješnijom, prosperitetnijom, bogatijom i sretnijom. Svatko od nas u gospodarstvu trebao bi imati i takvu ulogu. Hrvatska nije nepresušno eksploatacijsko polje s kojeg ćemo dovijeka crpiti svoj profit, a vraćati joj mrvice. Trebamo snažnu i kontinuiranu promociju domaće proizvodnje roba i usluga, pogotovo izvozno orijentiranih poduzeća, i dati im poticaj da upravo oni budu predvodnici nove i bolje Hrvatske. Osim Hrvatskih izvoznika i Liderova kluba izvoznika, nemamo instituciju koja bi bila snažan nacionalni i državni autoritet u promociji i borbi za bolju i bogatiju Hrvatsku. I da se razumijemo - nemam ništa protiv poduzeća i poslovnih modela koji se dominantno bave uvozom jer smo otvoreno i tržišno gospodarstvo, ali zasigurno takvi poslovni modeli i njihovi predstavnici ne bi trebali biti društveni i ekonomski autoriteti koji će dominirati gospodarskim institucijama i medijskim prostorom u kreiranju sutrašnje bolje Hrvatske.
Neka svatko poduzeće napravi svoju vanjskotrgovinsku bilancu za posljednjih pet, deset i 20 godina. Neka imamo javan i transparentan uvid u to koliko je tko dao, a koliko uzeo iz hrvatskog eksploatacijskog polja. I neka onda s takvim, jasnim kriterijima idu pred Vladu tražiti beneficije i dodatne privilegije. Ustrojimo najprestižnije društvene nagrade za one koji više daju nego što crpe iz njega. Potičimo njih da budu još uspješniji, veći, da nam budu primjer za to gdje će naša djeca sutra raditi i gdje ćemo ih na isti način odgajati te im ugraditi iste vrijednosti da ne zalutaju kao što smo mi lutali posljednjih 25 godina zapostavljajući domaću proizvodnju i izvozno orijentirana poduzeća, a promovirajući otiraj - dotiraj poslovne uspjehe.
