Izdvojeno mišljenje

Zna se kako krizu obuzdati, ali je nejasno zašto se na tome ne radi

AUTOR:

OBJAVLJENO:

31.8.2019. u 15:10

AUTOR:

OBJAVLJENO:

31.8.2019. u 15:10

Ray Dalio, founder, co-chief investment officer and co-chairman of Bridgewater Associates, speaks at the 2017 Forbes Under 30 Summit in Boston, Massachusetts, U.S. October 2, 2017. REUTERS/Brian Snyder - RC1BDF3ABBB0
Brian Snyder / REUTERS

Ray Dalio, osnivač i potpredsjednik Bridgewater Associatesa

Kad vam pod ruku dođe knjiga 25. najbogatijeg čovjeka na svijetu, prva predrasuda protiv koje se morate boriti jest da je ta knjiga moguća zbog osobnog bogatstva autora, a ne intelektualnog uzbuđenja koje bi mogla ponuditi čitatelju. No, koliko god vam instinkti govore da je netko s osobnim bogatstvom između 18 i 19 milijardi dolara zapravo udovoljavao svojoj taštini, pa je kupio pozornost globalnog auditorija za svoj autorski rad, u slučaju knjige osnivača jednog od najvećih svjetskih hedge fondova, Bridgewater Associatesa, nakon samo nekoliko stranica shvatit ćete kako bi možda ipak bilo bolje da najimućniji, odnosno najuspješniji češće sjedaju za tipkovnicu ne bi li prenijeli svoja promišljanja čovječanstvu.

U slučaju Raya Dalija i njegove nove knjige “Big Debt Crises” brzo ćete shvatiti da prava vrijednost njegovih poruka proizlazi upravo iz činjenice da može iskoristiti nevjerojatno moćnu analitičku mašinu vlastitog fonda ne samo da povećava vlastito bogatstvo nego i da odgovori na neka od temeljnih pitanja o tome kako upravljati suvremenim društvima, odnosno njihovim ekonomijama. Bez logistike Bridgewater Associatesa, teško bi Ray Dalio kao pametna biološka činjenica prikupio podatke o svim krizama u posljednjih 200 godina, sistematizirao ih, kategorizirao, analizirao, interpretirao te dao ocjene o uzrocima i greškama kreatora politika, kao i preporuke kako bi ih se ubuduće moglo izbjeći.

Knjiga će ponajprije zainteresirati ekonomiste i bolje obrazovane policy-makere. Većini će biti dosadna. Jezik njegove knjige hladan je kao špricer: zaključci mu izlaze iz brojeva i krivulja; on čak ne vjeruje da na pucanje balona i krize značajno utječu psihološki otponci, nego prepoznatljivi trendovi gomilanja duga. U knjizi nema nikakvog trača, pa čak ni živih ljudi, osobnosti. Ipak, knjiga je bomba zdravog financijskog razuma: njegove interpretacije generiranja duga kućanstava, kompanija i država vjerojatno bi imale znatno veću težinu u znanstvenoj zajednici da autor nije bogati osnivač Bridgewater Associatesa.

Primjera jasno obrazloženih teza o tome što je krenulo krivo u ekonomiji u pojedinim kategorijama kriza, u knjizi Raya Dalija naći ćete napretek. Budući da smo nedavno analizirali nužnost redefiniranja ciljeva središnjih banka, ilustracije radi iskoristit ćemo upravo njegovu kritiku centralnog bankarstva za koje smatra da u više vrsta kriza pridonosi rastu dugova, pa tako i tržišnih balona, umjesto da ih sprečava: “Jedan od najvećih problema s većinom politika centralnih banaka je u tome što centralni bankari ciljaju inflaciju ili rast i inflaciju, a ne ciljaju upravljanje balonima”, upozorava Dalio te pojašnjava kako upravo zbog toga središnje banke olako stimuliraju generiranje novih dugova bez adekvatnog realnog rasta ili inflacije. Kad piše Dalio, sve zvuči puno jednostavnije nego kad suvremeni centralni bankari glume velike monetarne gurue.

Dalio predlaže da središnje banke prate održivost rasta dugova u odnosu na rast prihoda, koji treba biti dovoljno visok da bi osigurao održivost rasta dugova. Ako centralne banke vode politiku emisije novca i kredita koja može dovesti do prenapuhanih balona u pojedinim segmentima ekonomije, onda će nakon pucanja tih balona financijske i socijalne štete biti puno veće nego da su usporile rast zaduženosti. Dalio pritom upozorava kako ne treba pojednostavljivati praćenje rasta zaduženosti. To treba raditi na razini pojedinih dijelova ekonomije, sektorski, pa i mikroekonomski.

U Dalijevoj se knjizi mogu naći i natruhe metrike uz koju bi centralni bankari mogli određivati raste li zaduženost prebrzo iako statistike promjena tijekom rasta ekonomskih balona autor nije tako ambiciozno prezentirao. Pa ipak, ako iz njegove knjige naučite da su tijekom rasta balona dugovi u prosjeku rasli 40 posto brže nego prihodi ili da su dionička tržišta u prosjeku napuhana 48 posto dok su se krivulje prinosa stanjivale 1,4 posto, onda imate bolju sliku o tome što se točno zbivalo i kada su bankari trebali reagirati. Pritom treba voditi računa da je Dalio dao i preciznije razdiobe: tijekom rasta balona zaduženost je, u prosjeku, rasla rapidno - 32 posto, a u slučaju dobrog rasta prihoda koji ipak nije mogao pratiti rast dugova, rasla je 13 posto.

Mehanizam koji bi pratio metriku duga valjda bi mogli složiti i pametni ljudi u svim tim velikim središnjim bankama umjesto daljnjeg guranja svijeta na nepoznati teritorij negativnih kamata, i to zbog toga što političari ne provode reforme.

Dalio je dao i niz natuknica za prepoznavanje stvaranja balona koje bi također mogle poslužiti centralnim bankarima. Pokušat ćemo ih vjerno prenijeti:

1) Cijene su visoke u odnosu na tradicionalne mjere, 2) cijene diskontiraju buduće rapidne aprecijacije s tih visokih razina, 3) postoji široki bikovski sentiment, 4) kupovina se financira kroz visoko zaduživanje, 5) kupci ulaze u spekulativne buduće kupovine (inventar, ugovori s dobavljačima…) kako bi se zaštitili od budućeg rasta cijena, 6.) novi kupci koji nisu prije sudjelovali na tržištu ulaze na tržište, 7) stimulativna monetarna politika prijeti da će napuhati dodatno balon, a stezanje monetarne politike uzrokovat će njegovo pucanje.

Iz ovih sedam prepoznatljivih karakteristika brojnih kriza Dalio je predložio i sedam pitanja koje bi si mogli postaviti centralni bankari. Zvuči dovoljno jednostavno i zdravorazumski. Uz to je i jako važno, iako čak zvuči prozaično onima koji su dobro ekonomski obrazovani.

Uskoro će u fotelju šefice Europske centralne banke sjesti Christine Lagarde, žena koja je do sada vodila Međunarodni monetarni fond. U Fondu joj je najvažniji potez bio spašavanje Argentine sa 58 milijardi dolara, a sada Argentina traži izbavljenje od 101 milijarde duga. Rastu šanse da će 58 MMF-ovih milijardi nestati. U tom kontekstu zanimljivo je kako Lagarde prije dolaska u ECB poručuje da bi trebalo olabaviti fiskalna pravila EU te dati veći manevarski prostor pojedinim državama. To se može prevesti jedino kao davanje dodatne komocije državama koje ionako imaju problem sa stanjem duga da se dodatno zaduže. Je li to mudar recept?

Nekako je dojam da gospođa Lagarde hitno mora pročitati “Big Debt Crises” Raya Dalija.