Novi projekt Hanza Medije: Ocjenjujemo prvih 5 godina Hrvatske u EU Pred nama je tek nešto malo više od pola mjeseca do vrlo važne obljetnice – dana kada je Hrvatska prije pet godina postala punopravnom članicom Europske unije. Danas, kada je europska ideja pod posebnim povećalom zbog ekonomskih problema pojedinih članica, pritisaka migranata i značajnog zaokreta u vanjskoj politici Sjedinjenih Država, nakladnička kuća Hanza Media odlučila je pokrenuti seriju analitičkih tekstova u kojima ćemo se kritički osvrnuti na prvih pet godina članstva u EU. Izdanja Jutarnjeg lista i novca.hr postavit će jednostavna pitanja što smo to u Hrvatskoj dobili, a što izgubili članstvom u EU. Pokušat ćemo se voditi objektivnim parametrima, a ne ideoloških procjenama, pogotovo ne onim populističkim, baš kao ni slijepo eurofilskim. Seriju tekstova u projektu „Što nam je donijelo 5 godina članstva u EU“ počinjemo s dvije analize našeg mladog i izvrsnog ekonomiste Ivice Brkljače koji je protresao ključne makro i mikroekonomske pokazatelje od ulaska RH u EU. Nastavljamo s pitanjima postoji li veza između iseljavanja i ulaska u EU, s ocjenama političke pozicije zemlje nakon integriranja u zajednicu europskih država, raspravljat ćemo o tome jesmo li sada bliže prihvaćanju eura nego prije pet godina, analizirat ćemo kako nam je prošla znanost, zaštita okoliša i poljoprivreda i, naravno, razmatrat ćemo gdje smo na rang ljestvici uspješnosti po pitanju iskorištenosti europskih fondova. Prva, makroekonomska analiza I. Brkljače, otkrila nam je kako ključni ekonomski podaci govore da nam je sasvim sigurno bolje otkako smo u Uniji. Teza je to koja se sigurno neće svidjeti euroskepticima ali je njegova statistička logika vrlo robusna. Više je nego uvjerljiva. No, to ne znači da naše sljedeće analize neće otkriti kako tu promjenu na bolje mnogi u Hrvatskoj još nisu osjetili. Gojko Drljača, glavni urednik novca.hr i glavni urednik gospodarskog sadržaja Hanza Media
U prvom dijelu analize o promjenama koje su se dogodile u hrvatskom gospodarstvu u posljednjih pet godina, gledano s makroekonomskog aspekta, naglasak je bio na promjenama poput: i) sve većeg udjela izvoza u hrvatskom BDP-u, ii) platnoj bilanci roba i usluga koja prikazuje transformaciju gospodarstva iz velikih deficita (koje smo „oduvijek“ imali u odnosima s inozemstvom) u suficit; iii) javnim financijama i proračunskom saldu koji je od ogromnih „rupa“ u proračunu koji su dosezali 8% BDP-a prešao u proračunski višak od 0,8% BDP-a itd.
U ovom drugom dijelu riječ će biti o nezaposlenosti, zaposlenosti i emigraciji stanovništva, zatim kretanju plaća, potrošnji kućanstava i medijalnom dohotku, nejednakostima i stopama materijalne deprivacije, kamatnim stopama na kredite stanovništvu te drugim područjima gdje vidimo promjene u odnosu na razdoblje prije ulaska u EU.
Osvrt će biti i na nužne strukturne reforme o kojima se stalno priča – u javnoj upravi, pravosuđu, zdravstvenom i mirovinskom sustavu – koje nikako da dočekamo, a koje ćemo morati prije ili kasnije (u ovom ili onom obliku) provesti.
Nezaposlenost, zaposlenost i emigracija
Početkom 2014. broj nezaposlenih bio je na vrhuncu: preko 384 tisuće ljudi u veljači 2014. bilo je na zavodu za zapošljavanje. Negativni trend koji je trajao od 2008. tada se konačno okreće te počinje kontinuiran i snažan pad broja nezaposlenih koji traje do danas.
Slika 1: Broj nezaposlenih
Izvor: HZZ
Prema podacima Eurostata (ILO metoda) stopa nezaposlenosti u RH pala je sa 17,3% u 2013. i 2014., na 11,2% prošle godine. Još važnije, stopa dugotrajne nezaposlenosti, koja se definira kao broj ljudi koji su nezaposleni 12 mjeseci ili duže, pala je s 11% u 2013. na 4,6% u 2017., što je najniža ikad zabilježena stopa dugotrajne nezaposlenosti u RH.
U relativno kratko vrijeme prešli smo put od toga da nezaposlenost bude broj jedan problem u Hrvatskoj, do toga da danas pričamo o nedostatku radne snage u Hrvatskoj. Glavni uzrok takvom padu nezaposlenosti je, dakako, emigracija.
Sa sigurnošću se ne može utvrditi koliko je ljudi iselilo iz Hrvatske od ulaska u EU. Službeni podaci DZS govore kako je u razdoblju 2013.-2016. (za prošlu godinu se uskoro očekuju podaci) iz Hrvatske iselilo 102 tisuće ljudi, a doselilo 46 tisuća, što nam daje negativnu neto migraciju od 55.500 u navedenom četverogodišnjem periodu.
Zbog poznatih metodoloških ograničenja, službeni podaci zasigurno podcjenjuju stvarnu emigraciju. Zrcalni podaci statističkih ureda iz zemalja u koje Hrvati najviše emigriraju sugeriraju da je taj broj značajno veći. No ti podaci – zbog također poznatih metodoloških ograničenja – precjenjuju stvarni broj iseljenih, stoga ćemo pravu brojku/informaciju o broju iseljenih imati tek s novim popisom stanovništva.
Ipak, nije se broj nezaposlenih smanjio samo zbog emigracije, već je došlo i do rasta zaposlenosti. Na slici 2 može se vidjeti kako trend rasta broja zaposlenih traje od 2014. No, ostaje činjenica da je broj zaposlenih i dalje osjetno niži od vrhunca dostignutog 2008.
Slika 2: Broj zaposlenih
*Prema ILO metodi (15+)
Izvor: Eurostat
Rast plaća
Oporavak gospodarstva – koji generira potrebu za novim zapošljavanjem – u kombinaciji s izraženom emigracijom stanovništva, stubokom su promijenili odnose na tržištu rada. Od situacije da se na jedan oglas za posao javi stotine kvalificiranih ljudi, došli smo u situaciju da brojna poduzeća imaju stalno otvorene natječaje jer ne uspijevaju zaposliti nove kadrove u roku kojem bi htjeli.
Visoka nezaposlenost značila je da je pregovaračka moć na strani poslodavaca („Ako nećeš ti raditi, ima tko hoće!“), no relativno naglo od ulaska u EU pregovaračka se moć okrenula u korist radnika koji sada mogu pregovarati bolje uvjete i više plaće. Najvidljivija posljedica prethodnog je realni rast plaća koji traje od 2014.
Slika 3: Realni rast plaća (godišnja stopa promjena)
Izvor: DZS
Na slici 3 još možemo vidjeti kako su 2015. i 2017. neto plaće rasle nešto brže od bruto, što je rezultat poreznog rasterećenja plaća u dva navrata (Lalovac 2015. i Marić 2017.). Trend rasta plaća se nastavlja te je prosječna neto plaća isplaćena u ožujku ove godine, prema podacima DZS, iznosila 6.253 kune.
Na slici 4 možemo vidjeti kretanje neto plaće samo u realnom sektoru (bez financijskog i bez javnog sektora). Prosječna neto plaća od ulaska u EU porasla je za oko 600 kn ili 12,5%.
Slika 4: Rast plaća u realnom sektoru
Napomena: Plaće kod poduzetnika obveznika poreza na dobit (bez banaka, osiguravajućih društava i drugih financijskih institucija)
Izvor: FINA
Dohodak kućanstava, nejednakosti i siromaštvo
Rast zaposlenosti i rast plaća, a zasigurno i rast doznaka iz inozemstva, rezultirali su porastom dohotka kućanstava. Prema Anketi o dohotku koju provodi DZS, prosječni ekvivalentni dohodak kućanstava porastao je za 10,3%, a medijalni dohodak za 14,1% od 2013. do 2016.
Slika 5: Prosječni i medijalni ekvivalentni dohodak kućanstava, 2013.-2016.
Izvor: DZS
Napomena: Ekvivalentni dohodak računa se tako da se ukupan dohodak kućanstva podijeli s ekvivalentnom veličinom kućanstva izračunanom prema modificiranoj OECD-ovoj ljestvici, prema kojoj se nositelju kućanstva dodjeljuje koeficijent 1, svakoj drugoj odrasloj osobi u kućanstvu od 14 godina i starijoj osobi koeficijent 0,5, a djeci mlađoj od 14 godina koeficijent 0,3. Postupak se primjenjuje zbog određivanja ravnomjernijeg udjela svakog člana kućanstva u stjecanju zajedničkog prihoda.
Izvor: DZS
Rezultati Ankete također pokazuju trend smanjenja dohodovne nejednakosti. Na slici 6 možemo vidjeti trend najpoznatije mjere nejednakosti raspodjele dohotka (Ginijevog koeficijenta) u Hrvatskoj i u EU u periodu 2010.-2016.
Slika 6: Ginijev koeficijent u Hrvatskoj i EU
Napomena: Ginijev koeficijent je mjera nejednakosti raspodjele dohotka, a iskazuje se u intervalu od 0% do 100%. Što je vrijednost bliža 100%, to je dohodovna nejednakost veća.
Izvor: Eurostat
Što se tiče siromaštva, ono se najčešće mjeri stopama materijalne deprivacije. Stopa materijalne deprivacije prikazuje postotak osoba koje žive u kućanstvima koja ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalne deprivacije propisanih metodologijom Eurostata za EU-SILC istraživanja. Stopa teške materijalne deprivacije prikazuje postotak osoba u ukupnoj populaciji koja si ne mogu priuštiti najmanje četiri od devet stavki materijalne deprivacije.
I ovdje je trend opadajući: stopa materijalne deprivacije pala je s 34,6% u 2013. na 30,1% u 2016., a stopa teške materijalne deprivacije s 14,7% na 12,5%. Iako je trend ohrabrujući, to su i dalje, nažalost, dvostruko više stope materijalne deprivacije od prosjeka EU-27 (15,6% i 6,6%).
Slika 7: Stope materijalne deprivacije
Izvor: Eurostat
Slike 6 i 7 kazuju nam kako je u Hrvatskoj potrebnija borba protiv siromaštva od one protiv dohodovne nejednakosti.
Potrošnja kućanstva uz paralelno razduživanje
Rast plaća i rast zaposlenosti rezultirali su time da već 44 mjeseca zaredom raste realni promet u trgovini na malo, što je uvjerljivo najduži neprekinuti trend rasta potrošnje od kad se prikupljaju ovi podaci.
Slika 8: Realni promet trgovine na malo (godišnja stopa promjene, kalendarski prilagođeno)
Izvor: DZS
No, ono što je najzanimljivije je da se rast potrošnje ne događa kao rezultat kreditne ekspanzije (što je bio slučaj prije krize), već upravo suprotno. Kućanstva se kontinuirano razdužuju od 2012., a tek se prošle godine dug kućanstava blago povećao (prema podacima HNB-a, u 2017. dug se nominalno povećao za 0,9%, a efektivno za 3,5%).
Štednja kućanstava u bankama također nastavlja rasti, a najvidljivija promjena je da dolazi do pada oročenih depozita u korist rasta depozitnog novca (vjerojatno kao posljedica niskih kamatnih stopa na oročenja).
Dakle, potrošnja stanovništva gotovo 4 godine neprekinuto raste uz paralelni rast štednje, a bez povećanja duga prema bankama. Istovremeno dolazi do pada kamatnih stopa na nove kredite te su danas nekoliko postotnih bodova niže u odnosu na razdoblje prije ulaska u EU.
Slika 9: Efektivne kamatne stope na kredite stanovništvu (novi poslovi)
Izvor: HNB
Da će se pozitivni trendovi u gospodarstvu nastaviti sugeriraju nam pokazatelji poslovnog i potrošačkog optimizma (slika 10.) koji se nalaze znatno iznad dugoročnog prosjeka.
Slika 10. Pokazatelji poslovnog optimizma (standardizirane desezonirane vrijednosti)
Izvor: Bilten HNB-a
Ono što se nije promijenilo
Pažljiviji čitatelji mogli su primijetiti da je gotovo sve do sada prikazano, uključujući pokazatelje nabrojane u prvom dijelu analize, rezultat prilagodbe privatnog sektora na nove okolnosti, prilike i povoljno vanjsko okruženje.
Zasluge vlada (a promijenilo ih se nekoliko od ulaska u EU) u svemu tome su minimalne, čak i kad je riječ, primjerice, o sređivanju stanja u javnim financijama (jer je do istih prvenstveno došlo zbog porasta prihoda, a ne zbog smanjivanja rashodne strane proračuna).
Velikih strukturnih reformi koje su u direktnoj nadležnosti Vlade RH i koje se neće riješiti same od sebe, nema niti na vidiku. Pravosuđe je i dalje sporo i bolno neefikasno, javna uprava preskupa i prevelika u usporedbi s onima u drugim zemljama EU, a ni kod upravljanja državnim poduzećima velikog napretka nema.
Mirovinski i zdravstveni sustav, kao najveći konzumenti proračunskog novca, u sustavnom su deficitu. Za isplatu mirovina godišnje nedostaje oko 17 milijardi kuna koje se moraju podmiriti iz drugih vrsta poreza, a zdravstveni je sustav od posljednje velike sanacije 2013. nagomilao 8 milijardi kuna duga.
Državni „zagriz“ (porezni i ostali državni prihodi iskazani kao udio u BDP-u) je unatoč posljednjem poreznom rasterećenju i dalje prevelik za ovu razinu razvoja.
Direktnih stranih investicija – kao važne karike koja pridonosi transferu tehnologija, znanja i vještina u proizvodne procese – ima relativno malo. Investicijska klima je i dalje nepovoljna, relativni povrati na ulaganja niži su nego u usporedivim zemljama, a sukladno tome najavljenih greenfield investicijskih projekata je i dalje relativno malo.
Slika 11: Vrijednost najavljenih greenfield investicijskih projekata
Izvor: HNB
Da je investicijska klima u RH loša i slabo se popravlja, pokazuju nam i brojne svjetske ljestvice konkurentnosti zemalja, od Doing Business pa nadalje: iako različitih metodologija, sve svrstavaju Hrvatsku u skupinu nekonkurentnih i ekonomski neslobodnih zemalja.
Neprovedene reforme za posljedicu imaju relativno slabi gospodarski rast u odnosu na nove članice EU, a kao najnovija članica trebali bismo imati jednu od najviših stopa rasta u ovom trenutku. Pristup jedinstvenom tržištu i priključak u globalne lance vrijednosti bio je generator oporavka hrvatskog gospodarstva, no bez krupnih reformi (p)ostat ćemo najnerazvijenija zemlja u EU.
Zaključno
Analiza je jasno pokazala nesumnjive pozitivne ekonomske efekte ulaska Hrvatske u EU. To ne znači da je baš svaki prikazani pozitivni razvoj događaja direktni utjecaj članstva RH u EU: razumno je pretpostaviti da bi se sličan scenarij kod nekih od ovih pokazatelja dijelom ostvario i da nismo postali nova članica (zbog ekonomskog ciklusa u kojem se nalazimo tj. globalne ekspanzije). Ipak, većina ih je u uskoj vezi s činjenicom da smo dobili slobodan pristup tržištu od pola milijarde ljudi čiji su standard i kupovna moć značajno veći od hrvatskog.
Zato ne samo da su teze (koje možemo čuti od lidera nekih parlamentarnih stranaka) o malim i/ili nikakvim koristima hrvatskog članstva u EU promašene (i posljedično zagovaranje izlaska iz EU), već bi Hrvatskoj kud i kamo korisnije bile analize i rasprave o oportunitetnim troškovima kasnog ulaska u EU kao značajnog objašnjavajućeg faktora u relativnom zaostajanju RH za zemljama Nove Europe.
Ipak, ekonomski dio priče kao vjerojatno najvažniji, svakako nije i jedini bitan. Način ulaska u EU (plašenje građana od strane tadašnjih članova Vlade kako „neće biti za mirovine ukoliko ne uđemo u EU“, izmjena zakona u posljednji tren kojim se promijenila odredba da je dovoljno da ZA glasuje više od polovice ljudi koji iziđu na referendum, umjesto polovice svih registriranih birača i sl.), zatim gubitak dijela državnog suvereniteta, obveza uvođenja eura, demokratski deficit u EU strukturama, briselska birokracija, zabrinutost o smjeru kojim ide EU te ostala ideološka pitanja svakako su legitimne teme o kojima se može raspravljati povodom ove mini obljetnice.
Tabu tema ne smije biti, svaka artikulirana rasprava (pa i ona ideološka) je dobrodošla, no u cilju što kvalitetnije i intelektualno poštenije rasprave, poželjno bi se bilo držati činjenica. Koliko god je to moguće.