Komentar poduzetnika

Zašto radnike u svojoj tvrtki zapošljavam na određeno vrijeme

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.5.2018. u 9:20

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.5.2018. u 9:20

Portrait Of A Mature Accountant Working In Office, Image: 353585951, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Panthermedia
Profimedia, Panthermedia

Ilustracija

Kao i velika većina hrvatskih poslodavaca i ja nove zaposlenike zapošljavam na određeno vrijeme. U sadašnjem okviru radnog prava ne vidim kako bi moglo biti drugačije.

Možda ste uočili analizu rada na određeno vrijeme koja se posljednjih mjeseci pojavljuje u različitim medijima i koja pokazuje da nešto više od dvadeset posto zaposlenika u Hrvatskoj radi na određeno vrijeme i da je po tome Hrvatska među vodećima u Europi. Točan podatak iz Eurostata je 17,5 posto u 2017. godini. Veći postotak imaju samo Portugal, Poljska i Španjolska koja je rekorder sa 22,1%. U svim ostalim zemljama postotak je znatno niži, tako da je prosjek EU 11,3 posto. U baltičkim zemljama je oko 2,5 posto, a u Rumunjskoj uvjerljivo najmanjih 0,9 posto.

Kada su postoci tako različiti i očito nepovezani s gospodarskim stanjem u navedenim zemljama, tada vjerojatno nešto nije u redu s brojkama ili se radi o velikom poremećaju društvenih odnosa. U nedavnoj anketi Ipsosa 23 posto ispitanika ustvrdilo je da ima ugovor na određeno pa je i to potvrdilo točnost Eurostatovih podataka, barem što se tiče Hrvatske. Naše odstupanje od prosjeka je toliko veliko da ga se vidi i s Pantovčaka pa je predsjednica rješavanje problema rada na određeno uvrstila u svoje četiri mjere za demografsku obnovu koje će predstaviti u sinergiji s Vladom. Sve do te najave za mene su analize rada na određeno bile interesantne, ali ne previše važne. Međutim, kada političari počnu pričati o nečemu što oni smatraju problemom, to može vrlo brzo završiti u nekim zakonskim promjenama koje će znatno utjecati na poslovanje hrvatskih tvrtki. Najčešće negativno.

Ugovor o radu na određeno vrijeme prvenstveno bi se trebao sklapati za poslove čija je dužina određena vremenom ili nekim rezultatom. Rezultat je obično završetak nekog projekta ili posla, ali takva se vrsta ugovora koristi relativno rijetko, i to najčešće u projektno orijentiranim djelatnostima kao što su građevina ili informatika. Mnogo se češće ugovori sklapaju na određeno vrijeme zbog potrebe da se privremeno popuni neko radno mjesto, recimo za sezonske poslove u turizmu ili da se zamijeni neki djelatnik, najčešće zbog porodiljnog dopusta. Ali zašto je onda više od 90 % novozaposlenih radnika zaposleno na ugovor na određeno vrijeme? Uključujući i sve koje sam ja zaposlio? Zbog Zakona o radu, naravno. I sudske prakse.

Prema Zakonu o radu, poslodavac s više od dvadeset zaposlenika praktički ne može otpustiti radnika koji je lijen, spor, neljubazan ili ima neku drugu osobinu koja sprječava kvalitetnu suradnju s kolegama ili nije u skladu s prihvaćenim načinom ponašanja, a nije objektivno dokaziva. Čak i kada postoji objektivno dokaziva osobina, poslodavac je dužan prvo poduzeti sve što može kako bi tu osobinu popravio edukacijama ili mentoriranjem, a ako ni to ne uspije, mora radnika prekvalificirati za neko drugo radno mjesto, prilagoditi radno vrijeme, promijeniti organizaciju rada… Tek nakon što je sve to napravio može dati osobno uvjetovani otkaz i nadati se da ga sud neće poništiti.

Za razliku od većine ostalih poslovnih ugovora gdje je uobičajeno provjeriti bonitet druge strane, precizno definirati opseg posla, dogovoriti načine osiguranja izvršenja ugovora i načine raskida ugovora, ugovor o radu se sklapa praktički na slijepo. Niti radnik zna kako je to u stvari raditi kod tog poslodavca, niti poslodavac zna koga zapošljava. Radnik možda može provjeriti financijska izvješća poslodavca, koja su uglavnom stara barem pola godine, ili se raspitati kod ljudi koji tamo već rade. Poslodavac može organizirati testiranja, razgovore i pitati prošle poslodavce. Ali kako će suradnja stvarno teći ne mogu znati niti jedan niti drugi. Ta neizvjesnost u kombinaciji s praktičkom neraskidivošću ugovora dovodi do sklapanja ugovora na određeno vrijeme!

Moje iskustvo je da su Hrvati vrijedni, savjesni i pametni radnici, tako da gotovo svaki ugovor na određeno nakon isteka mijenjam u ugovor na neodređeno. Eurostat kaže da nisam jedini. Svake godine se u Hrvatskoj više od 32% ugovora na određeno mijenja u ugovore na neodređeno. Za razliku od svih mogućih statistika u kojima smo na začelju ovdje znatno nadmašujemo prosjek Europske unije koji je 24%, a nadmašujemo i sve ostale zemlje u kojima je udio ugovora na određeno visok.

Ako želite da sklapam ugovore na neodređeno vrijeme s novim zaposlenicima, dopustite mi da ih na normalan način raskidam. Nemojte me pitati zašto ih raskidam ako radnik radi manje od pet godina, ako mu je omogućen otkazni rok i otpremnina u skladu sa zakonom. Prestanite se brinuti za moje suradnike. Mi se brinemo jedni za druge jer si samo zajedno možemo osigurati egzistenciju i ići naprijed.