Piše Gojko Drljača

Zašto nova ekonomska kriza može biti dulja i teža od posljednjih?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

7.9.2019. u 12:59

AUTOR:

OBJAVLJENO:

7.9.2019. u 12:59

A person pushes themselves in a wheel chair as tents and tarps erected by homeless people are shown along sidewalks in the skid row area of downtown Los Angeles, California, U.S., June 28, 2019. REUTERS/Patrick T. Fallon - RC17BA4B47A0
Patrick T. Fallon / REUTERS

Ilustracija

Sve češće se govori o mogućoj svjetskoj recesiji iako zapravo nema ni globalnih ekonomskih pokazatelja niti onih po velikim nacionalnim ekonomijama koji bi prema tradicionalnim metrikama ukazali da kriza neumoljivo dolazi. Prije bi se moglo reći da se najave recesije više izvode iz osjećaja kako je nešto ozbiljno krenulo krivim smjerom zbog neobičnih fenomena s kojima se susrećemo na globalnim financijskim tržištima, koji su u značajnoj mjeri prouzročeni hiper poticajnim monetarnim politikama značajnih centralnih banaka. Iz tog osjećaja pak proizlazi strah da će sljedeća velika kriza korjenito promijeniti socijalno-ekonomski model na kojem počiva većina zapadnih demokracija. I doista, promjene bi mogle biti vrlo radikalne.

“Najuvjerljiviji” signal krize pojava je tzv. izvrnute krivulje prinosa, odnosno situacije kada prinosi na kratkoročnije instrumente zaduživanja nadrastu prinose na dugoročnije. To iskrivljavanje krivulje prinosa dosad se događalo prije svih značajnijih gospodarskih padova u zadnjih pedesetak godina. No, veći dio poslovne i akademske zajednice, koji drži do profesionalnog kredibiliteta, lako će se složiti s tezom da je recesiju ekstremno teško predvidjeti. Posebno su teška vremena za zloguke proroke u ekonomiji jer su se krize prorijedile, dok su se razdoblja kontinuiranog rasta produljila. Ako ste doomsayer, vaša reputacija sigurno je u ovom desetljeću pod puno većim upitnikom nego što bi to bila prije 30-ak godina.

U 35 godina nakon Drugoga svjetskog rata Sjedinjene Države imale su osam recesija, a u sljedećih 35 samo četiri. U prvih 35 godina nakon Drugoga svjetskog rata mogli ste svake godine najaviti krizu te biti dosta uspješan prorok jer je bila vrlo velika vjerojatnost da će se ona zaista dogoditi najkasnije za 2-3 godine. Sada kad su se recesije prorijedile i kada Sjedinjene Države bilježe najdulje razdoblje ekonomskog rasta u povijesti koje traje pomalo nevjerojatnih 122 mjeseca, stvarno je nezgodno riskirati reputaciju i najavljivati krizu. Pogotovo jer su dva prethodna razdoblja rasta također bila izrazito duga. Deset godina rasta gledali smo i između 1990. i 2000. godine. Ipak, ponovit ćemo, svima su puna usta recesije, iako bi rast mogao umrijeti, recimo, tako prirodnom smrću - od starosti.

Razlog bojažljivog upozoravanja na recesiju, kao što smo istaknuli u prvom pasusu, treba potražiti u psihologiji: ako se jako bojite nečega što bi se moglo dogoditi jasno je da ćete o tome više govoriti te upozoravati na mogući dolazak nevolje. Isto vrijedi za recesiju.

Biznismenima, ekonomistima pa i običnim građanima prateći zbivanja na političkoj-ekonomskoj sceni teško je intuitivno zaključiti kako bi nova recesija mogla biti ne samo gora i dulja nego ranije te da postoji vrlo velika vjerojatnost da će novi financijski slom sa sobom donijeti ozbiljnije promjene nego što su donosile krize sve od Velike depresije.

Bojazan da bi kriza mogla biti teža i dulja nego posljednjih nekoliko proizlazi iz činjenice da većina ozbiljnih ljudi ne vidi značajne potencijale fiskalnih i monetarnih politika da amortiziraju novi veliki pad. Malo zemalja ima održive fiskalne putanje, a monetarne politike već su dovele kamatne stope na vrlo nisku razinu ili ih čak uvele u negativan teritorij, pa nuklearna opcija monetarne intervencije više i ne postoji. Guverneri centralnih banaka ekonomijama daju adrenalinske injekcije cijelo desetljeće. Neki i dulje. Stoga u ovom trenutku na globalnom obvezničkom tržištu imamo golemu crnu rupu negativnih prinosa koja je dosegnula razmjere 17 bilijuna dolara, i raste. Više od četvrtine tržišta ne nosi prinose investitorima. To teško može biti održivo, pogotovo jer su sve uvjerljivije teorije da su monetarne politike kao uzročnik takvih financijskih malformacija uspjele prije svega pridonijeti nevjerojatnom rastu nejednakosti te su podigle umjesto da su ublažile socijalne tenzije.

No, puno je važniji strah koji dolazi od potencijalnih (geo)političkih promjena koje mogu doći kao prirodna pratilja nove, velike krize. Oči rastu ne samo zbog širenja populizama raznih vrsta nego i zbog sve očiglednije nemoći mainstream političkih opcija da na očigledne probleme društava koji generiraju opasne populizme odgovore adekvatnim javnim politikama.

Mainstream stranke sve češće na izazove odgovaraju vlastitim populizmima. Najbolji primjer jest ono što je britanskoj demokraciji zbog osobnog političkog probitka pokušao učiniti bivši osrednji novinar, ne baš naročiti urednik i popularni londonski gradonačelnik koji je postao premijer nakon što se kao ministar vanjskih poslova više brinuo o svojim poenima nego o britanskim državnim interesima. Radi se, naravno, o Borisu Johnsonu kojeg je Michael O’Sullivan u fenomenalnoj knjizi “The Leveling” opisao kao jeftinog populističkog šarlatana prije nego što je imao priliku pratiti epizodu s pokušajem diktatorskog zaobilaženja britanskog parlamenta kod izvođenja Brexita bez dogovora s EU. A pravi problem britanskog društva u tome je što je najjači politički odgovor borisima johnsonima također poprilično populistički te dolazi u liku lidera britanske oporbe Jeremyja Corbyna. Nije baš neki naročiti izbor.

Tako je jedan dan The Financial Times u najboljoj nepotpisanoj uredničkoj kolumni u povijesti zatražio od parlamenta hitnu smjenu Borisa Johnsona jer je pokušao potirati demokraciju, a već sljedeći dan objavili su više članaka o tome što Britaniji sprema učiniti Jeremy Corbyn dođe li na vlast. Time je inače ozbiljni FT unaprijed spašavao Johnsonove konzervativce od njih samih. Njihov strah od Corbyna jest logičan. Corbynova alternativa u mnogočemu je prevratnička te, uz to, poprilično iracionalna i vrlo skupa.

Corbyn predlaže konfiscirati 300 milijardi funti vrijedne dionice 7000 britanskih kompanija te ih podijeliti radnicima koji će stoga godišnje primati 500 milijuna funti dividende. Sprema široku akciju deprivatizacije i nacionalizacije. Državi će vratiti željeznicu i Royal Mail, uzet će 48 milijardi funti od 5 posto najbogatijih, 250 milijardi funti u 10 godina potrošiti na javne radove, povećati stopu poreza na korporacije na 26 posto sa sadašnjih 19, preokrenuti porez o nasljeđivanju, uvesti univerzalnu plaću, promijeniti osnove korporativnog upravljanja i industrijske politike te, naravno, riješiti sve probleme zdravstvenog i mirovinskog sustava. Mnogima to zvuči super, ali “mali problem” Corbynova eksperimenta jest to što se u njemu ne vidi neka naročita matematika, a kamoli ona dokazano najbolja konzervativna fiskalna održivost.

Bilo kako bilo, nije li se logično bojati možebitne krize ako ste između Johnsonovih konzervativnih populista i ekstravagantnog corbynizma? Da ne bi bilo zabune reći ću direktno: imate.

U Britaniji danas ne postoje leveleri na koje je oduševljeno upozorio O’Sullivan u svojoj knjizi. Radi se o političkom pokretu iz 17. stoljeća koji je bio karakterističan po racionalnim i konstruktivnim zahtjevima za promjene koje su mogle pokrenuti britansko društvo i učiniti ga ravnopravnijim, ali se nisu baš razmahali.

Vrijedi uzeti enciklopediju u ruke i prisjetiti se tih levelera. Dobro bi nam došli i između HDZ-a i SDP-a.