Dvije vijesti iz kratkog razdoblja koje je za nama. Prva iz sredine ovog tjedna: za razliku od pulskog Uljanika koji je gurnut u stečaj, riječko brodogradilište 3. maj Vlada je odlučila spasiti. Ministar gospodarstva Darko Horvat najavio je kako će “ključne odluke za 3. maj biti donesene na sjednici Vlade 22. kolovoza”. Druga vijest stigla je iz SAD-a prvog dana kolovoza: financijsko restrukturiranje Agrokora koje je rezultiralo nagodbom vjerovnika i njezinom uspješnom implementacijom ocijenjeno je u SAD-u kao najkvalitetnije proveden postupak restrukturiranja u svijetu. Tim koji je vodio proces, velikim dijelom američki, dobitnik je nagrade TMA Turnaround and Transaction Award u kategoriji međunarodna transakcija godine. Pitanje: jesmo li doista ušli u novo razdoblje velikih državnih intervencija?
Strategija koju razumiju svi
Skok na početak godine. Kada mi je početkom veljače kolega Miodrag Šajatović iz Lidera skrenuo pozornost na tada tek objavljen prijedlog njemačke Nacionalne industrijske strategije za 2030., a zapravo “strateških smjernica za njemačku i europsku industrijsku politiku”, ukazao je na jednu ključnu točku u izradi dokumenta: za razliku od svih dosadašnjih domaćih pokušaja strateškog planiranja - njemački prijedlog vrlo ozbiljne strategije stigao je u javnost napisan tako da ga mogu razumjeti i ekonomski polupismeni ili jedva pismeni političari. Jednako tako taj sadržaj mogao je isprve razumjeti i svaki prosječni građanin.
U to vrijeme (početak veljače 2019.) o toj se strategiji već mnogo pisalo, a kako ima samo 15 stranica, većina recenzenata pročitala ju je cijelu. Već se tada glavna polemika vodila o tome je li riječ o velikom povratku državne intervencije u mainstream globalne ekonomije. Jasno je bilo da Peter Altmaier, njemački ministar gospodarstva i energetike, novim strateškim zaokretom prvenstveno Njemačku, ali i cijelu Europsku uniju želi probuditi iz pobjedničke uspavanosti. Njemačka se desetljećima predstavlja kao lider ne samo europske, nego i globalne industrijski orijentirane ekonomije. Stvarni lideri, upozorio je Altmaier, danas su azijske države (Kina i Južna Koreja) i SAD. Nijedna od tih država nije se tijekom proteklih desetljeća ustručavala intervenirati kada je njezino gospodarstvo zaškripilo.
Hrvatski političari već su jednom dobili na čitanje njemačku industrijsku strategiju, naručenu i napisanu za Hrvatsku. Naručio ju je HDZ u vrijeme Tomislava Karamarka od Ifo instituta, respektabilnog njemačkog think tanka. Strategija je predstavljena u siječnju 2016. kao Plan ekonomskih reformi za Hrvatsku i imala je 331 stranicu teškog, ekonomskim metajezikom napisanog teksta, bila je socijalno neosjetljiva, rigidna, tražila čvrsto nametanje discipline... ukratko, bila je posve nemediteranska, vrlo njemačka. A Hrvatska nije, ne može i ne treba biti Njemačka. Unatoč preciznoj i točnoj dijagnostici i nizu ponuđenih (i primjenjivih) rješenja, strategija Ifo instituta za Hrvatsku zato nikada nije zaživjela u praksi.
Lokalno, kontinentalno
Novi njemački prijedlog strategije nije samo lokalan. To je prijedlog Europskoj uniji da po tom modelu napravi zajedničku europsku industrijsku strategiju kao odgovor na izgubljeni, a sve brži ritam inovacija i na rastući protekcionizam drugih. Apelira se na zaustavljanje deindustrijalizacije u mnogim zemljama EU. Spominje se da u Bruxellesu postoje deseci različitih vijeća, ali ne i vijeće ministara industrije. Mnogo se raspravlja o porezima, a malo o industriji koja ih treba davati. Altmaier je u svojem konciznom prijedlogu smjernica za buduću industrijsku politiku upućenom Bruxellesu na razmatranje bio jasan: “Nijedna mjera neće se nametnuti ako se dovodi u pitanje tržište kao temelj zdrave ekonomije. Državna intervencija dolazi u obzir samo kao iznimka, privremeno i samo u slučajevima suštinske važnosti.”
Njemačku ekonomiju koja je u proteklu godinu završila s najnižom stopom rasta u kontinuiranom petogodišnjem usporavanju zabrinjavaju strana preuzimanja ključnih tehnoloških kompanija. Strane korporacije, s naglaskom na one kineske, narušavaju proizvodnu bazu na kojoj se gradi veći dio njemačkoga gospodarstva, piše Altmaier. Jedan od ključnih dijelova njegove strategije za Njemačku i EU zato je prijedlog za stvaranje posebnog investicijskog fonda namijenjenog ulaganju u ugrožene kompanije. Tako bi država mogla privremeno preuzeti udjele u kompanijama, ne zato da ih na dulji rok nacionalizira i vodi, nego da spriječi rasprodaju ključnih tehnologija i njihov odlazak iz zemlje. Izravan povod takvom razmišljanju bio je veliki kineski plan “Made in China 2025”, koji potiče razvoj tehnologije u Kini, a kineska država istodobno kupuje tehnološki inovativne kompanije u inozemstvu.
I tu možemo zaključiti da se ne događa ništa novo. Zagrebemo li malo ispod površine, u nedavnoj povijesti, u drugoj polovici prošlog stoljeća, tada se poput današnje Kine ponašao Japan, čija je industrija od “sastavljačke” postala inovacijska, a Japan je od poratne kolonije Zapada u iznenađujuće kratkom roku, učeći kroz kopiranje njemačkih i američkih proizvoda, postao tehnološki najnaprednija zemlja svijeta. Japanski šoping perjanica američke industrije (od automobilske do zabavne - Japan je ulaskom Sonyja u CBS već tijekom osamdesetih zapravo preuzeo Hollywood), ali i nedavno preuzimanje najuglednijeg svjetskog poslovnog medija, londonskog Financial Timesa (Nikkei Inc), jasni su znakovi umora Zapada koji u svojoj arogantnosti nije mogao prepoznati da ga drugi prestižu. Slično se, uostalom, dogodilo i postjugoslavenskim državama čiji su političari (ali i građani) mahom podcjenjivački gledali na početke tranzicije u zemljama europskog istočnog bloka. Osim Slovenije, koja je oduvijek, pa i u bivšoj državi, bila radno najučinkovitija, sve ostale bivše članice Jugoslavije ekonomski danas zaostaju za državama nove Europe.
Altmaier je u svojoj kratkoj strategiji precizan kada se zalaže za opstanak tvrtki kao što su Thyssenkrupp, Siemens, Deutsche Bank i njemačkih proizvođača automobila, i to smatra čvrstim u nacionalnim interesom. Kao favorite Altmaier još izdvaja kemijsku i optičku industriju (Basf, Zeiss…), zelene tehnologije, vojnu i zrakoplovnu industriju, proizvodnju čelika i aluminija, strojno inženjerstvo te trodimenzionalni tisak. Cilj je, kaže, spriječiti da ključne tehnologije napuste zemlju.
Prenesemo li takvo razmišljanje u Hrvatsku - zašto je u nacionalnom interesu bio i ostao Agrokor (Fortenova), a Uljaniku se dopustilo da propadne? Objašnjenje se mnogima neće svidjeti - zato što je Todorić, unatoč financijskim akrobacijama i nevjerojatno zastarjelom modelu upravljanja, radio kompaniju tehnološki pripremljenu za 21. stoljeće. Hrvatska velika brodogradilišta većinom su ostala duboko u 20. stoljeću (kao i nekad izvozno jake tvornice alata, lakih metala...).
Jednako tako ne treba zaboraviti i da njemačka država u svojem portfelju već ima dionice tvrtki poput Deutsche Telekoma, Deutsche Posta i vlasnik je željezničke tvrtke Deutsche Bahn. Strategija koju predlaže Altmaier sada bi joj omogućila da sudjeluje i u novim tehnološkim kompanijama.
Za razliku od tog uspješnog njemačkog modela, Hrvatske željeznice možda su najbolji primjer kolosalnog neuspjeha države u dijelu infrastrukture koji joj po prirodi pripada (jer zadržava i neprofitne linije). Croatia Airlines, unatoč turističkom bumu, samo preživljava, kao i Jadrolinija. Koje bi nove tehnološke kompanije mogla i trebala preuzeti hrvatska država kako bi ih zaštitila od preuzimanja? Rimac automobile? Infobip? Gideon Brothers? Kakvu je razvojnu korist od državnog suvlasništva dosad imao Končar? Je li veliku Inu bratstvo s državom spasilo ili učinilo manje učinkovitom?
Altmaierov prijedlog pomoći ključnim njemačkim, a potencijalno i europskim (EU) gospodarskim sektorima uključuje jeftiniju energiju, konkurentni porezni sustav i ublažavanje monopolskih zakona kako bi se njemačkim (europskim) tvrtkama olakšalo spajanje i postajanje “nacionalnim prvacima”. Tu se, i to Altmaier priznaje, Njemačka nastoji približiti Francuskoj, koja odavno pokušava zaštititi svoje nacionalne kompanije iako se u tome nije uvijek pokazala uspješnom. Francuski ministar gospodarstva Bruno Le Maire nedavno je također pozvao na reviziju pravila tržišnog natjecanja u Europskoj uniji, s ciljem da se okrupnjavanjem EU uspješnije suprotstavi rastućim tehnološkim divovima iz Azije i SAD-a.
Pišući o njemačkoj strategiji na svojem analitičkom blogu Infolab, Velimir Šonje ukazao je na problem da na globalnoj razini ne postoje jednaka pravila igre te se “državna intervencija opravdava kako intervencije drugih zemalja ne bi natjerale jaka poduzeća da odu s tržišta”. Time se pokušava opravdati mogućnost privremenih državnih potpora inovativnim industrijama, ako je to u interesu konkurentnosti nacionalne ekonomije. Također, zagovaraju se aktivnosti protiv dampinga i zloporabe tržišnih položaja, ali i poticanje okrupnjavanja kompanija kada je to nužno. Premda se to izričito ne spominje, jasno se ukazuje na problem kineskih nepoštenih trgovačkih i ekonomskih praksi.
Što je to vlast?
Od prvog dana rasprave o njemačkoj strategiji 2030. postavlja se pitanje opravdanosti državne intervencije. Korijen rasprave je vječno pitanje što je i čija je država, je li to vlast ili servis građana? Odgovor je dramatično različit u Njemačkoj, Kini, Rusiji i SAD-u. Jednako tako razlikuju se i državne intervencije u Kini, Rusiji, SAD-u i Njemačkoj ili Francuskoj, gdje se odavno štite tradicionalne perjanice domaće ekonomije. Kina pretpostavlja kolektiv pojedincu, SAD je izgrađen kao izrazito individualističko liberalno društvo, Europa se ponosi svojim stoljeće građenim socijalno osviještenim liberalizmom.
Ako među političkim strankama u Hrvatskoj ima onih koje bi radile ozbiljne programe, bilo bi im pametno s razumijevanjem pročitati njemačku industrijsku strategiju, napisao je Šajatović u svojoj kolumni u Lideru kada je prvi put objavljena ova njemačka strategija. U pravu je samo u jednom, treba je pročitati, svaka dalja usporedba Hrvatske i Njemačke u pravilu je besmislena i može dovesti samo do pogrešnih rezultata. Tržište od 4 milijuna temelji se na drukčijim postulatima od 80-milijunskog njemačkog ili 67-milijunskog francuskog. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći.
Nijedna strategija ne može Hrvatsku učiniti konkurencijom Kini, Njemačkoj, Koreji ili Americi. Dobro usmjerena nacionalna strategija, usklađena sa europskom industrijskom politikom, svakoj dobroj hrvatskoj kompaniji može pomoći da pronađe svoje mjesto u europskom i svjetskom vrhu.