Za 2017. bi se moglo bi se reći da je bila sasvim dobra godina za čovječanstvo, štoviše, čak i čudesna kad su u pitanju nove spoznaje ljudskog roda. Znanstvenici su nam tako otkrili da pluća nisu zaslužna samo za disanje nego i za proizvodnju sitnih krvnih stanica, dokazano je da mozak jede samog sebe kad dovoljno ne spava, utvrđeno je da postoji dosad nepoznata vrsta dijabetesa 3c, koja je bila pogrešno dijagnosticirana kao tip 2, izračunato je da je brzina gravitacije prilično slična brzini svjetlosti nakon što je snimljen sudar dviju neutronskih zvijezda, uspostavljena je teško shvatljiva kvantna komunikacija bez transmisije čestica, jedna djevojčica, koja se utopila u bazenu, doslovce je oživljena novom oksidacijskom terapijom mozga, a najviše od svih dosega znanosti iz 2017. ponajviše nekako ipak intrigira to što je navodno matematički dokazana teoretska mogućnost projektiranja vremenske mašine; nevjerojatnog stroja koji nas može vratiti u prošlost.
Zašto to spominjemo? Pa zbog toga što nas ova naša gruba hrvatska realnost upućuje na to da bi se najjednostavnije bilo vratiti u davnu prošlost kako bi se riješili teški problemi naše današnjice i, posljedično, budućnosti. Mi smo dokazano nesposobni rješavati probleme stvorene u prošlosti. Štoviše, skloni smo ih samo pogoršavati. Nama ne mogu pomoći nova otkrića i spoznaje koliko bi to mogao povratak u prošlost i velika sjekira za sječu uzroka na nekom davnom izvorištu.
Na planetu Zemlji, koji sve više karakterizira globalna kompeticija u izvrsnosti, mi smo u RH ovako ionako suočeni s vraćanjem u prošlost, ali ne onim koje bi se temeljilo na fascinantnim matematičkim teorijama ili izračunima, nego na sasvim vulgarnoj svakodnevici; pogotovo ako govorimo o sferi u kojoj bi budućnost trebale krojiti dobre namjere i inicijative hrvatskih policy makera.
Za primjer povratka u prošlost baziranog na dobrim namjerama i pratećoj inicijativi odabrali smo projekt “boljeg” upravljanja državnom imovinom i inače samog po sebi dekadentnog ministra državne imovine Gorana Marića.
Zašto su njegova stremljenja povratak u (lošiju) prošlost jako problematična iako on možda i sasvim iskreno vjeruje u bolju budućnost?
Pa teško je imati išta protiv ideje Gorana Marića da popravi katastrofalno upravljanje državnom imovinom, prije svega nekretninama i kompanijama. Lijepo je to što ministar već godinama zdušno sudjeluje u prokazivanju grotesknih slučajeva zloporabe ili uništavanja državne imovine - razotkrivanje činjenica da je obitelj Todorić bespravno koristila otok Smokvica ili da je cijelo desetljeće država kampovima za korištenje zemljišta naplaćivala gotovo pa ništa (97.000 kuna), svakako treba pohvaliti. Nažalost, to Marićevo zdušno razotkrivanje… možemo ocijeniti kao pohvalnu aktivnost, ali sva ta revnost u prokazivanju nipošto se ne može ocijeniti kao bolje upravljanje državnom imovinom. Upravo suprotno, zasad se čini da će Marićeva “revolucija” u upravljanju državnom imovinom poskupjeti upravljanje državnom imovinom te stoga postoji velika šansa pogoršavanja učinkovitosti korištenja te imovine.
Logika je jednostavna. Ključni problem u Marićevu pristupu upravljanju državnom imovinom leži u tome što on uzroku neučinkovitosti želi dodati još tog istog uzroka. Prilično je, naime, poznato da je značajan dio državne imovine loše iskorišten upravo zbog toga što je državni. O tome najbolje govori Marićev primjer 800 stanova koji se bespravno koriste, kao i 50-ak poslovnih prostora koji se koriste bez ikakve naknade. Misli li itko pri zdravoj pameti da bi bilo tko osim države, a tko, recimo, posjeduje 8, 80 ili 800 stanova dopustio nekom da ih bespravno koristi? I bi li bilo koji privatni vlasnik bez najma prepustio korištenje za 5 ili 50 poslovnih prostora? Treba li uopće odgovarati na ta i slična pitanja?
Umjesto toga, zapitajmo se uopće zbog čega to država “voli” imati što više stanova, tvornica, poljoprivrednih parcela… te stoga i što više zaposlenih koji će se onda brinuti o svoj toj imovini. Odgovor je prilično prozaičan: država nije ta koja nešto želi; za taj voljni element zaslužni su ljudi, odnosno političari koji vode državu. Ti političari, pak, mogu biti vizionari koji žele koristiti državne resurse za realizaciju svojih političkih ciljeva, a mogu biti i obični mutikaše koji koriste državnu imovinu za promicanje nekih svojih osobnih interesa kroz razne oblike korupcije, klijentelizma ili crony kapitalizma. Bez obzira radi li se o prvom ili drugom soju političara, gorljivim vizionarima ili običnim štetočinama, svi oblici upravljanja državnom imovinom iznikli iz socijalizma ili bilo kojeg drugog totalitarizma pokazali su se krajnje neuspješnima.
Ako empirija govori da je država jako loš upravljač, onda je pak nejasno zbog čega to ministar Marić želi riješiti problem imobilizacije imovine proistekao iz same činjenice da je to državna imovina s još više etatizma, s više države.
Valja pritom primijetiti da za samo bavljenje neučinkovitom državnom imovinom ministar Marić ne predlaže rješenja, nego traži nove resurse, i to one najdragocjenije; ljude i vrijeme. Samo da bi mu ionako upitno Ministarstvo, kako sam kaže, u potpunosti funkcioniralo, treba zaposliti dvostruko više ljudi, još 150 do 200 novih državnih činovnika koji će ubuduće za Marića okapati zapuštene gredice državne imovine.
Toj otužnoj viziji, koja se svodi na povećanje broja birokrata, Marić je pridodao jednu posebnu dimenziju misterioznosti. Na pitanje zar ćemo morati zaposliti 150 ljudi samo kako bi popisali državnu imovinu, odgovorio je u duhu prvog mistika etatizma: “Ne, to nije samo da popišu. Ne može se popisivati, nije to popis stanovništva. Državna imovina je toliko komplicirana, imovinsko-pravni odnosi. Tu su potrebne najstručnije osobe da bi rješavale toliko dugo godina neriješene imovinsko-pravne odnose. Nije to popis imovine koja postoji, to je i suvlasništvo, neraščišćeni odnosi u pretvorbi i privatizaciji, turističko zemljište...” Ukratko, brojanje komada državne imovine i raspetljavanje relativno jednostavnih imovinsko-pravnih odnosa, za ministra Marića neka je vrsta kvantne fizike. I to u zemlji gdje je sasvim sigurno imamo više nego dovoljno činovnika koji su već stotine i stotine puta mogli lako prebrojati što to točno država posjeduje. Što mislite, u kojem bi roku takvu imovinsku inventuru provela privatna korporacija? Zaboravimo to što u privatnoj korporaciji vrlo vjerojatno niti ne bi bilo moguće da se nebriga toliko otrgne kontroli da čak i ne postoje temeljne evidencije imovine.
Bitno je primijetiti da se u svakom privatnom pravnom entitetu upravljanje imovinom ne bi mistificiralo i pretvaralo u biznis koji je sam sebi svrhom.
Nije ministar Marić kriv što na postojeći problem (državu) dodaje isti problem (još države). On je samo jedan od mnogih koji budi populističke nade u Veliku Državu u kojoj konkurencija i privatna inicijativa zbog velikih državnih neimara moraju hodati pognute glave. U toj Velikoj Državi država će postajati sve veća, a mali čovjek i njegova plaća sve manji.
Ministar Marić je, što bi se reklo, danas trendy. U prijevodu to znači efemeran, površan, snishodljiv… u dodvoravanju svim krucijalnim zabludama populističkog etatizma. Ne može ministar Marić pomoći sam sebi. Uostalom, on je neka vrsta slučajnog ministra; on upravlja državnom imovinom jer je trendy. Da je Marić nekim slučajem netko drugi, vjerojatno bi se morao prilagoditi jačajućem etatizacije.
Eto, zbog toga se čini da je matematički izračun koji je navodno dokazao mogućnost konstruiranja vremenske mašine naša najveća nada: eh, kada bi se samo mogli vratiti u prošlost i zaustaviti gomilanje te silne državne imovine koja će kasnije propadati.