Izdvojeno mišljenje

Zapadna Europa je zabrinuta. Zašto smo mi tako opušteni?!

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.3.2019. u 14:35

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.3.2019. u 14:35

Public service workers protest for higher wages in Berlin, Germany, February 13, 2019. REUTERS/Hannibal Hanschke
Hannibal Hanschke / REUTERS

Njemački radnici prosvjeduju u Berlinu

Hrvatska ekonomska budućnost u velikoj mjeri ovisit će o tome što će se u sljedećih godinu-dvije dogoditi u eurozoni, a posebno je bitno hoće li naši ključni trgovinski partneri iz te eurozone, Italija i Njemačka, uspjeti zaustaviti izrazito negativne ekonomske trendove te izbjeći stagnaciju ili čak recesiju. U opuštenijoj Hrvatskoj i vjerojatno još opuštenijoj Europi ne postoji baš izgrađena svijest o tome koliko su problemi Italije i Njemačke složeni i međusobno povezani.I slabije upućenima jasno je da je Italija prezadužena nacija koja će jako teško održavati izrazito visok standard najstarije europske populacije. S obzirom na to da su na vlasti u Italiji populisti te da nema naznaka jačanja snaga koje bi mogle osigurati pametnoresponsivnu funkciju države s primarnim ciljem dugoročnog stabiliziranja javnih financija, pretežiti dio ekonomske i šire poslovne javnosti jednostavno zna da Italija hoda po rubu ekonomske provalije, a u koju će pasti već u slučaju umjerenog rasta kamatnih stopa od, recimo, samo 1-2 postotna poena. I pri tome čine puno toga da im kreditori u strahu od rastućih rizika počinju zaračunavati - više kamate.

Pri tome je puno slabije primijećeno da se kroz eurozonu i njezinu zajedničku monetarnu politiku Njemačka i te kako uvezala u vrlo prozaične talijanske probleme te u značajnoj mjeri dijeli rizike kolapsa talijanskih javnih financija.

Šef Europske središnje banke Mario Draghi pokrenuo je europski program quantitative easing (QE), koji je uz forsiranje politike što niže kamatne stope poremetio temeljne zakonitosti financijskih tržišta, pa i općenito funkcioniranja ekonomskog sustava. Neću ulaziti u objašnjavanje kompleksnosti te problematike, nego samo upozoriti kako je, pogotovo od 2015., takva politika ECB-a snažno pojačala međuovisnost financija velikih europskih nacija poput talijanske, španjolske, njemačke… Bundesbanka je od te godine počela otkupljivati obveznice na tržištu. Istodobno je talijanska centralna banka bila ovisna o ECB-u kod kupovine talijanskih državnih obveznica. Njemački su pak investitori morali razmjenjivati te obveznice u Italiji za eure te transferirati novac kroz Target 2 u njemačke banke. I tako sad lijepo imamo situaciju u kojoj Nijemci moraju strepiti od same pomisli da, recimo, Španjolci ili, ne daj bože, Talijani napuste eurozonu. Nijemci bi u tom slučaju ostali vlasnici bezvrijednih papira. Ukupni talijanski dug narastao je do 2,3 bilijuna eura, a obveze Talijana samo po Targetu 2 su još lani dosegnule 481 milijardu eura (oko 330 milijardi više nego u 2015.) Sve skupa de facto Banca d’Italia duguje Bundesbanci oko pola bilijuna eura. Drugim riječima, u njemačkim rukama u slučaju daljnjeg pogoršanja u Italiji mogao bi ostati samo golemi nenaplativi ček.

S obzirom na ogromna brda lošeg korporativnog duga, čiji je rast također omogućila ekstravagantna politika QE, nije čudo da su svi u Europi nervozni te da je Draghi opet dobio zeleno svjetlo za održavanje “relaksirajuće” odnosno “poticajne” monetarne politike iz koje, izgleda, više neće biti moguć izlaz bez nekog biblijskog financijskog potopa. U prijevodu: kamate moraju ostati ekstremno niske, a centralne banke moraju nastaviti s perverznim otkupom vrijednosnica, jednostavno zbog toga da bi europska zombi-ekonomija nastavila s kakvim takvim kretanjem. No, kako ne treba vjerovati u instant-perpetummobilna rješenja, nekako treba razmišljati i o kraju te priče. Koji bi mogao biti jako ružan.

U situaciji kad unatrag nekoliko godina europske kompanije jedva dospijevaju na listu 50 najvećih tehnoloških tvrtki kojom dominiraju američki i kineski biznisi, teško je očekivati da će ekonomija Europe izvući nekakav joker iz rukava. Upravo suprotno.

Sve u svemu, ako je ta Zapadna Europa sve krhkija i integrirana kroz probleme, onda trenutačna hrvatska perspektiva apsolutne nezabrinutosti izgleda poprilično apsurdno. Mi nemamo baš nikakav argument za opuštenost.

Ako se do kraja godine realiziraju opasnosti vezane uz euro, njegovo slabljenje vjerojatno će značiti jači dolar. I što ako se američki Fed tada strateški odluči za novo miješanje karata kroz dizanje kamata? Pa nekako se može predvidjeti nova kriza tzv. tržišta u nastajanju zbog koje će patiti i razvijeni dio planeta dok će u procesu globalnog razduživanja najviše stradati oni poput Hrvatske koji su financijsku zimu odlučili dočekati odjeveni u kratke hlače i potkošulju jer nisu shvatili da se godišnja doba, čak i kad su financije u pitanju, eto mijenjaju.

U Hrvatskoj moramo prekinuti s praksom u kojoj se događaju samo bezbolne PR reforme te odraditi sistemske promjene u sustavu zdravstvenog, mirovinskog i socijalnog osiguranja, koje treba spariti s dramatičnom promjenom administrativnog i poreznog ustroja zemlje.

Bez toga neće biti dobro.