Piše Viktor Vresnik

Vrati li se u rujnu Todorić, kako ćemo ga dočekati?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.8.2018. u 11:17

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.8.2018. u 11:17

FILE PHOTO: AgrokorÄôs owner Ivica Todoric, leaves Westminster Magistrates Court in London, Britain November 7, 2017. REUTERS/Simon Dawson/File Photo
REUTERS

Visoki sud u Londonu Ivici Todoriću odbio je žalbu na odluku o izručenju, čeka ga još jedno saslušanje u rujnu, nakon toga bit će vjerojatno prepraćen u Hrvatsku. Međutim, prije nego što se to dogodi, treba smiriti duhove u domovini.

Todorić je nedvojbeni krivac za Agrokorovu krizu, ali moraju mu se priznati dvije stvari - prvo da je tijekom nekoliko desetljeća izgradio koncern sastavljen od niza prvoklasnih kompanija, drugo da je svaki njegov poslovni korak, pa i oni najrizičniji koji su na kraju doveli do urušavanja koncerna, bio poznat i njegovim poslovnim partnerima i državnim regulatorima, a često i samom političkom državnom vrhu.

Da politička i poslovna zajednica u Hrvatskoj nisu odlučile prespavati Todorićeve samoubilačke financijske transakcije, da je netko od njegovih partnera (ili dobavljača) u bilo kojem trenutku odlučio javnom akcijom zaustaviti slijed događaja koji je neminovno vodio prema kolapsu, urušavanje Agrokora vjerojatno se ne bi dogodilo, lex Agrokor i dalje ne bi postojao (što bi bilo loše), a Ivica Todorić i danas bi, nakon promjene poslovnog modela, bio cijenjeni poduzetnik u Hrvatskoj. Možda ne najveći i najbogatiji, ali sigurno i dalje jedan od ključnih za razvoj hrvatske ekonomije.

Državnim strukturama, koje su prečesto bile ekonomski nepismene, ali i čitavoj mreži Todorićevih poslovnih partnera, odgovaralo je, međutim, da Agrokor vodi svoju neracionalnu, megalomansku, ekspanzivnu poslovnu politiku, Odgovaralo im je jer većina njih nije znala voditi ni takvu, lošu poslovnu politiku i jer su s Ivicom Todorićem, u kojemu su, ne bez razloga, prepoznali nositelja koncepta hrvatske ekonomije, sklapali individualno krojene sporazume.

Agrokor je nedvojbeno imao najveću korist od takvog načina suradnje, ali Ivica Todorić uspio se nametnuti kao najhrabriji i najtalentiraniji lovac na poslovne prilike, i za to je niz godina imao punu podršku zajednice. Usput je partnere oslobodio teškog osjećaja odgovornosti za neuspjeh, jer ako je netko kasnio s plaćanjem, to je bilo zato što je njemu zakasnio platiti Agrokor; ako netko nije uspio dobiti veliki posao s državom, to se nije dogodilo njegovom krivnjom, nego zato što je država posao povjerila Todoriću koji je zbog veličine koncerna mogao dati najbolju ponudu. Činjenica je da je Todorić od starih poljoprivrednih kombinata, kada su od njih već svi bili odustali, napravio tehnološke perjanice industrije.

To što, pokazalo se na kraju, Todorić za svoje poslovne pothvate nije imao zdrave izvore financija, sve do samog kraja nikoga od Agrokorovih partnera nije zabrinjavalo. I mirovinski fondovi do zadnjeg su časa ulagali u Agrokorove kompanije, dugo nakon što je HNB domaćim bankama zabranio kreditiranje koncerna, pa i nakon što je Agrokoru srušen kreditni rejting zbog nepovjerenja u dugoročnu sposobnost otplate nagomilanih dugova.

Mogući Todorićev skori povratak u okrilje hrvatskog pravosuđa zato ne treba dočekati u osvetničkom raspoloženju. On jest kriv za vlastiti poslovni neuspjeh, ali nije i ne može biti jedini krivac za neoprez Agrokorovih poslovnih partnera, kao ni za mrenu na očima regulatora. Ako je on nekoga potkupio, netko je to mito i primio. Ako se trgovalo uslugama, a jest, jer sam Agrokorov telefonski imenik dokaz je duboke umreženosti koncerna i države, ta trgovina nije bila jednosmjerna, a teško da se mogla smatrati i prikrivenom.

I danas možda najvažnije - Todorićeva buduća sudbina, kao i sudbina njegove obitelji, više nije povezana s novim, post-nagodbenim Agrokorom, kao što niti budućnost koncerna ne ovisi o tome kakva će na kraju biti sudska presuda Todoriću. Agrokor je u rukama vjerovnika, kao što bi bila i svaka druga prezadužena kompanija nakon što prijeđe granicu mogućnosti otplate dugova.

Povratniku Todoriću treba najprije osigurati osobnu sigurnost u Hrvatskoj, jer zbog duge umreženosti gotovo svih struktura s Agrokorom, nije teško pretpostaviti da mnogi strahuju od njegovih sudskih iskaza. Nakon toga i njemu, kao i svima drugima koji su optuženi da su svjesno, nesavjesnim poslovanjem, doveli do kraha najveću privatnu kompaniju u državi, ali i niz manjih, s Agrokorom povezanih kompanija, i time, posredno, ugrozili ekonomsku ravnotežu same države, treba osigurati brzo suđenje i brz završetak procesa. Za istragu i detaljnu pripremu optužnica bilo je dovoljno vremena.

Hrvatska je dosad preživjela previše dugih sudskih procesa koje su optuženi za korupcijske akcije proveli iza rešetaka da bi na kraju, zbog tankih, loše sastavljenih, možda i krivo usmjerenih, optužnica, izašli na slobodu neosuđeni, s otvorenom mogućnošću da putem istog, nikad do kraja uređenog, sudskog sustava od države naplate svaki dan koji su proveli u pritvoru. Završi li tako i priča o Agrokoru, to neće biti samo pobjeda Ivice Todorića, nego dokaz da nezrelo hrvatsko društvo tijekom punih dvadeset i sedam godina od izglasavanja samostalne države nije naučilo kako izgraditi temeljne institucije demokratskog sustava.