Izdvojeno mišljenje

Vjerujem u tihu poreznu revoluciju, korak po korak

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.8.2018. u 11:39

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.8.2018. u 11:39

Zagreb, 190718.
Trg svetog Marka.Banski dvori.
Pocetak sjednice Vlade RH. Glavna soba za zasjedanje Vlade se preuredjuje, pa se sjednica odrzala u drugoj dvorani.
Na fotografiji: Zdravko Maric.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Ministar financija Zdravko Marić na sjednici Vlade

Već neko vrijeme suzdržavam se komentirati novu malu poreznu reformu ministra financija Zdravka Marića, a razlog je vrlo prozaičan: bojim mu se dati podršku kako nekim nesretnim slučajem ne bih baš ja pokrenuo klasičnu hrvatsku nestručnu populističku javnu raspravu koja bi sasvim uobičajeno mogla blokirati pozitivne promjene. Ipak, nije baš pošteno šutjeti i nadati se da će doista proći ono što bi trebalo, a imam i još ponešto poručiti kako ministru financija tako i premijeru.

Nadam se da je Zdravku Mariću barem donekle pomogla medijska podrška koju je dobio tijekom svoje prve veće ministarske operacije, one začete još za mandata već pomalo zaboravljenog Tihomira Oreškovića. U toj prvoj velikoj akciji nije pokazao samo da dobro poznaje porezni sustav nego i potpuno razumijevanje važnosti svoje javne uloge: znao je da se mora pretvoriti u javnu posvudušu koja neumorno ponavlja jedno te isto kako bi sve koje može uvjerila da su joj namjere dobre i pametne, i to u posvudušu koja, osim ogromnih količina energije za repeticiju istih rečenica, ipak ima i vrsni kliker, kao i iskustvo, uz pomoć kojih odgovara čak i na najosjetljivija pitanja ili ih pak vješto eskivira.

Ukratko, politička izvedba Zdravka Marića u javnoj predstavi prve male porezne reforme zaslužila je aplauz i za teoretski i za praktični dio, i sada se nekako čini da je nastavak rekonstrukcije hrvatskih poreznih okvira postao puno lakši posao nego kad je ta avantura izmjene vrlo velikog broja poreznih zakona i pratećih propisa prvi put pokrenuta. Za to postoje tri razloga. Prvo, značaj novih izmjena poreznih zakona ipak je nešto manji nego u prvom Marićevu poreznom zahvatu. Drugo, Marić je uspio kroz prezentacije i polemike u javnom prostoru prilikom guranja svoje prve porezne reforme razbiti neke od najtežih dogmi hrvatskog političkog sustava te je u znatnoj mjeri promijenio do tada uobičajene pozicije u javnim raspravama; diskurs je postao drugačiji, suvisliji. Pri ovome prije svega mislim na prije uobičajenu demagošku mantru o nužnoj ekstremno visokoj progresivnosti u porezu na dohodak koja se pravdala socijalnom osjetljivošću, a predstavljala je okrutno, daleko najradikalnije oporezivanje srednjeg sloja u Europi. Protiv toga se doista teško bilo boriti. Političari i javnost bili su zatrovani neznanjem i nerazumijevanjem. Plaće od dvije tisuće eura smatrane su bogataškim, a cilj poreza na dohodak bio je da svi budu siromašni. I treće; rezultati prve Marićeve porezne reforme već su vidljivi, a rezultati su dobri. Kupio si je kredite.

Moram naglasiti kako i u ovoj drugoj, manjoj poreznoj reformi najkvalitetnijim prijedlogom smatram podizanje osnovice za obračun najviše stope poreza na dohodak sa 17,5 na 30 tisuća kuna. Krivo mi je što nije bilo čak i više hrabrosti; možda ukidanja najviše stope ili podizanja osnovice za njezino razrezivanje na zaista logičnu “bogatašku” razinu od, recimo, 100 tisuća kuna. Ali dobro. Cijenim Marićevo strpljenje, upornost i politiku “korak po korak” koja nas, duboko u to vjerujem, bez revolucije može dovesti do revolucionarnih promjena u percepciji i funkcioniranju hrvatskog poreznog sustava.

Iako to danas zvuči potpuno prirodno, nije se dogodilo samo po sebi da je stvoren svojevrsni javni konsenzus da prije svega treba rasteretiti plaće. Tome je uvelike pridonijela sve očiglednija činjenica da je teško osigurati funkcioniranje hrvatske ekonomije pri ovoj razini plaća, ali i upornost aktualnog ministra.

Ostale bih mjere pozdravio uz ogradu da bi se, kad su one u pitanju, moglo pomalo raspravljati o finesama.

Međutim, međutim, međutim... Koliko god Mariću želim dati javnu podršku, imam i dvije vrlo važne primjedbe: a) on se ne smije, kao do sada, isključiti iz nastavka javne rasprave o budućnosti mirovinskog sustava i b) nije baš smio toliko cicijačiti kad je kao hrvatski trošak predsjedanja EU predvidio prilično čudnih 85,7 milijuna kuna. Na sreću, ovo drugo, trošak predsjedanja EU, nije hrvatski sistemski problem, još se može riješiti, ali ne bi baš bilo dobro da unazadimo cijelu zajednicu europskih naroda jer smo škrtarili s novcem koji treba osigurati vrlo kompleksno planiranje i upravljanje Europskom unijom. Bila bi to baš ozbiljna blamaža. Pa savjetnici u Agrokoru stajali su puno više.

Ono što me ozbiljno muči je relativna pasivnost cijelog niza ministara financija, pa tako i Zdravka Marića, po pitanju budućnosti mirovinskog sustava.

Nije mi poznato kakva je njegova uloga po tom pitanju iza zatvorenih vrata, ali je potpuno jasno da svaki dugoročno odgovoran ministar financija više ne smije zanemarivati pitanje održivosti mirovinskog sustava, pogotovo ne u situaciji nakon što je resorni ministar izišao s poprilično nezrelim prijedlogom rješenja koje lako može srušiti sva dosadašnja postignuća mirovinske reforme. Vjerujem da to Marić razumije i da ne bi trebao prepustiti donkihotovskoj grupici u Hanfi da pokušaju revidirati Pavićeve prijedloge nabolje.

Uostalom, razlog zbog kojeg hrvatski ministar financija više ne smije javno šutjeti o budućnosti mirovinskog sustava jest prozaična činjenica da se godišnji troškovi proračuna za sanaciju propalog prvog mirovinskog stupa penju prema nevjerojatnih 18 milijardi kuna i neće pasti, nego će i dalje rasti. I pored tog bujanja troška za sanaciju propalog sustava nepostojeće međugeneracijske solidarnosti, ministar financija trebao bi se sasvim ljudski zabrinuti i za budućnost u kojoj će prosječne realne mirovine sasvim sigurno pasti ispod sadašnjih 2600 kuna te sigurno neće biti dovoljne ni za puko preživljavanje. Govorim o nepostojećoj (!) međugeneracijskoj solidarnosti jer se ta solidarnost svodi samo na to da sadašnje generacije radnika plaćaju penzije umirovljenicima dok je sasvim razvidno kako njima, budućim penzionerima, zbog demografske strukture nacije i nepostojanja suvisle mirovinske politike neće imati tko plemenito plaćati ono što nisu sami uštedjeli.

Sigurno je da Hrvatska mora nastaviti radikalizirati mirovinsku reformu u smjeru privatne mirovinske štednje te nadograditi postojeći sustav potpuno novim rješenjima koja će omogućiti maksimaliziranje stope rasta buduće mirovinske štednje. Ne vjerujem da se taj posao može i smije raditi bez ministra financija.

Ako je Zdravko Marić pokazao talent za srednjoročnu stabilizaciju hrvatskog financijskog sustava, pogotovo u javnom dijelu, onda bi trebao dobiti zadatak od premijera da se i iza zatvorenih vrata i javno uključi u kreiranje dugoročnih rješenja hrvatskog mirovinskog sustava.

Fino je čuti da je Zdravko Marić kroz izmjene poreznih zakona isplanirao ukupno rasterećenje od 6,7 milijardi kuna. Lijepo. E sad bi trebao dobiti zadatak osmisliti sustav koji će omogućiti kreiranje još 100 milijardi kuna mirovinske štednje koja će za 15-ak godina omogućiti relativno pristojan život budućim umirovljenicima.

Ako Zdravko Marić raspolaže nevjerojatnim količinama uvjerljivosti i energije za ponavljanje, hitno bi ih trebao početi koristiti za puno veće i sudbonosnije iznose od spomenutih 6,7 milijardi.

Zaključno, poručio bih dobrom ministru Zdravku Mariću kako duboko vjerujem da značajno povećavanje stopa ukupne nacionalne mirovinske štednje može na srednji rok drastično povećati razinu domaćih investicija, kao i njihovu učinkovitost. Eksperiment je to već viđen u superuspješnim zemljama. Singapuru, na primjer.