Pripadnik sam generacije koja je osamdesetih već bila dovoljno zrela da promatra svijet u kojem su se još natjecali kejnezijanski i neoliberalni ekonomski koncepti, koji su pri tome djelovali ekstremno uspješni u odnosu na one centralnoplanske. Bio je to svijet u kojem su se elitistički globalizacijski snovi činili kao dosta dobra osnova zdravorazumskog planetarnog konsenzusa o pristupu novom, sve boljem životu. Bilo je to razdoblje u kojem smo sasvim logično vjerovali u prirodno i korisno smanjenje uloge države, dobrobit stranih investicija, u famozni free trade koncept, ali i u kvalitetne trgovinske sporazume, kao put prema punoj slobodi trgovine; privatna inicijativa i privatizacija činile su nam se podjednako važnima za rast, baš kao i R&D, zaštita intelektualnog vlasništva, povećanje učinkovitosti, stjecanje menadžerskih vještina, opća pravna sigurnost, famozno jačanje institucija…
Tržište je bila riječ uz koju se nije stavljao upitnik; nešto poput Monopolyja s jasnim pravilima, koji smo igrali kao djeca, a koji se bazirao na nepredvidljivim faktorima sreće i dosljednim faktorima vještine. Krediti su nam u to doba još bili tek poluga razvoja i način kupnje boljeg života prije nego što previše ostarite, a uopće nam nije bilo čudno to što se principi kontrole fiskalnih deficita implementiraju prije svega u takozvanim tržištima u nastajanju te smo se bili spremni zakleti istodobno i na oštre mjere štednje, baš kao i raznorazne reformske agende.
Danas svijet ipak gledamo, recimo to tako, nešto malo sofisticiranije; slika naše i globalne ekonomije malo je više mutna, bez kristalno jasnih obrisa koje su nam nekoć iscrtavali razni principi i teorije koji su u suštini tvorili pomalo naivna vjerovanja. Shvatili smo kako Monopoly koji živimo nije ona dobra stara zabava iz djetinjstva, nego mjesto u kojem netko svako malo mijenja kompletna pravila igre. Utjecaj suvremenih monetarnih, fiskalnih i tarifnih politika podjednak je mogućnosti da netko od igrača u Monopolyju proglasi svoju "stečenu imovinu" dvostruko vrednijom. Isti utjecaj vrlo često imaju pojedini oligopoli, kao i "sasvim obični" veliki "sudionici" "tržišne utakmice" (svi navodnici su na pravom mjestu).
Opskurni svijet quantitative easinga i negativnih kamata koji je pod krinkom borbe protiv deflacije i poticanja rasta distorzirao uvjete privređivanja u korist svjetskih financijskih elita perverzno penalizirajući štedljive i ekonomski slabije tek je potvrda da je njegova svetost tržište cijelo vrijeme bila blesava zabluda; živimo u svijetu državno-interesnog intervencionizma, čiji su razmjeri bez presedana u ljudskoj historiji. Isto to vrijedi za suvremene fiskalne politike, a posebno za neomerkantilističke, odnosno protekcionističke teorije izrasle na zasadama antireformskih strahova ili, još jednostavnije rečeno, na paranoji od budućnosti koja nemilosrdno dolazi. To je novovjekovna restauracija; nemilosrdno vraćanje još starijim zabludama, tri koraka unazad umjesto jednog malo ukrivo.
Taj novi "vrli" svijet Trumpa i trumpizama tek je ekstenzija događanja koja smo sami trebali puno jasnije vidjeti još u osamdesetima (kad smo već mislili da smo pametni), a još bolje u devedesetima kad smo glorificirali mantru globalnog gospodarskog rasta dok smo zapravo gledali neodrživi rast, rast koji je klijao na u povijesti nezabilježenoj nuklearnoj eksploziji korporativnih, privatnih i državnih dugova u devedesetima, na, potom, sumanutom rastu stambenih i potrošačkih kredita nakon dvijetisućite na koje se nakalemilo novo brdo korporativnog duga, pa nakon toga opet tzv. sovereign dugova i sada već slavnih subprime mortgagesa koji su pak inicirali krizu 2008. godine, o kojoj su napisane knjige i knjige.
Međutim, nekako smo do danas ipak uspjeli primijetiti da je globalni odnos duga prema BDP-u u razdoblju 2000. - 2013. sa 163 dosegao 212 posto, a u razvijenim ekonomijama sa 310 na 385 posto BDP-a, što, naravno, globalni rast ni na koji način nije mogao pratiti! U Japanu su, koji nas izgleda sve pomalo uvodi u neko novo doba stagnacije ili barem usporavanja, linije zaduženosti davno pobjegle s vrha svih grafova u zone dosad nezabilježenog. A manji od njih, a čak i manje zaduženi se također ne oporavljaju, prije bi se reklo da propadaju.
Što smo onda naučili u posljednja dva-tri desetljeća? Pa, recimo, da su ideje, koncepti, teorije… važni, ali samo do određene granice. Nadalje, shvatili smo da je tržište važno, ali da nikad nije bilo i vjerojatno neće biti slobodno, lišeno utjecaja policymakera i(ili) pojedinih sudionika. Morali smo stoga priznati da su upravo ti policymakeri (država) izuzetno važni. Ipak, ključna pouka glasi: opasnost rasta duga najviše je podcijenjena činjenica u posljednjih 30 godina. Iako svuda oko sebe gledaju žrtve duga - poduzeća, gađane i nacije… - našim (jako važnim) policymakerima još se nisu do kraja upalile lampice. Malo im svijetle, ali jako škrto. Je li 2017. zadnja godina u kojoj smo s malo više boli mogli učiniti dug dugoročno održivim? S obzirom na to da su Nijemci ove godine hitno priveli kraju proces repatrijacije fizičkog zlata koji je trebao trajati do 2020. i da je američki direktor Treasurya (ministar financija) otišao treći put nakon 1974. u posjet Fort Knoxu na "prebrojavanje" poluga, nekako postoje indicije da najveći ne misle da će 2018. biti baš najstabilnija financijska godina, a ni Mario Draghi više ne smije ponoviti ono slavno: "Whatever It Takes". Pa vi, policymakeri, vidite.