Kontrolna točka

Tuži li Todorić državu, što će pisati u optužnici?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.10.2018. u 12:21

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.10.2018. u 12:21

London, 100418. Westminster Magistrates court, sud na kojem se odlucuje o eventualnom izrucenju Ivice Todorica u Hrvatsku. Na fotografiji: Ivica Todoric daje izjavu za medije ispred suda.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / Hanza Media

Ivica Todorić

Povratak Ivice Todorića, koji je potvrđivanjem nagodbe i formalno prestao biti vlasnik Agrokora, otvara novo, posttodorićevsko, poglavlje domaće ekonomije, ali i postavlja težak test domaćem pravosuđu. Kako osigurati pravedan proces čovjeku koji je postao simbol za pogrešno provedenu tranziciju? I tko se sve treba bojati Todorićeve “crne bilježnice”?

Odgovor na prvo pitanje je jednostavan – Todoriću treba suditi kao i svakom drugom hrvatskom građaninu, pod pretpostavkom da zakoni za sve vrijede jednako. Tada i druga točka postaje suvišna - Todorićeva “crna bilježnica”, ako postoji, nevažna je. Za otkrivanje sudionika nezakonitih tržišnih i političkih akcija, svih, ne samo Agrokorovih, zadužena je Porezna uprava, gdje bi precizno trebali znati tko ima više nego što je zaradio. Kada bi Todorić doista otvorio uvid u danas još hipotetski popis plaćenih suradnika iz redova politike, poreznici bi morali biti prve žrtve tog osvetničkog poteza.

Potvrda nagodbe vjerovnika i Agrokora Vladi donosi time out od afera poput Borga, SMS-a i Hotmaila. Borg je ionako pogrešno protumačen, svatko tko je odgledao ključne sezone “Zvjezdanih staza” (Star Trek), zna da je “Borg” jednoumni kolektiv koji asimilira sve što mu se čini vrijednim asimilacije i da u našem, lokaliziranom, hrvatskom kontekstu Borg može biti samo i jedino Agrokor.

Mala grupa konzultanata čije su se tvrtke omrsile surađujući s izvanrednom upravom Agrokora daleko je od kolektivne svijesti Borgove, ali i Agrokorove zajednice. Nasuprot tome, tko je ikada prošetao hodnicima Ciboninog tornja u Savskoj, ako sam nije bio asimiliran (što najčešće znači da ga se smatralo nezanimljivim), imao je prilike vidjeti kolika je bila asimilacijska snaga Todorićeva Agrokora. Koncern je protekla dva desetljeća doista funkcionirao borgovski.

Sve ostalo je uobičajeni domaći tranzicijski folklor, pa i to hoće li Todorić, ne uspije li DORH dokazati njegovu krivnju, tužiti državu. Što bi pisalo u toj njegovoj optužnici? Da nije on Agrokor nesmotrenim zaduživanjem doveo do bankrota? Ili da je država, a ne on sam kada je kupovao Mercator, osnovala dvije tvrtke u Nizozemskoj, s namjerom da one preuzmu ulogu sjedišta dviju ključnih sastavnica koncerna – prehrane i trgovine.

Provede li se zakonito, stečaj nije zločin. Poslovni neuspjeh neželjeni je dio biznisa kakav se svakome može dogoditi. Kada je 1992. bankrotirala najveća svjetska nekretninska kompanija Olympia & York kanadske obitelji Reichmann, koju je na dno povukao dug od 20 milijardi dolara nastao hiperambicioznom gradnjom londonskog novog financijskog sjedišta u Docklandsu (Canary Wharf), Paul Reichmann je proglasio bankrot. Tri godine kasnije, u sklopu novog konzorcija, preuzeo je čelnu poziciju u Canary Wharf grupi. Slučaj spominjem zato što se Todorićev krah nakon ambiciozne investicije u Mercator mogao odigrati po sličnom, reichmannovskom scenariju, ali vjerojatnost da se to dogodi istopila se njegovim kasnijim koracima. Reichmann, koji je u svojem portfelju osim Canary Wharfa imao i Svjetski financijski centar u New Yorku, nikada se nije potpuno oporavio od britanskog bankrota, ali kada je umro, 26. listopada 2013., Financial Times mu je posvetio veliki posthumni portret koji je završio rečenicom “Bio je genije, možda preveliki genije”.

Drugi detalj, osnivanje krovnih tvrtki u inozemstvu, manje je zanimljiv, birokratskiji. To možda jest pljuska domaćem pravosuđu, ali je čest zahtjev velikih investitora prije nego što značajniji kapital ulože u kompaniju na nekom od nesigurnih tržišta. Zato je, uostalom, na drugom katu nevelike poslovne zgrade u amsterdamskoj ulici Prins Hendriklaan 26 od prodaje američkom Barru pa do ulaska u Tevu bilo sjedište Pliva Pharmacy Holdinga, da bi, prelaskom u Tevu kompanija promijenila i sjedište vlasnika, ali i amsterdamsku adresu. Sada je to Ivax International B.V., s adresom Piet Heinkade 107, koju dijeli s europskim sjedištem Teve. Pliva je i dalje, unatoč tome što joj osnivač sjedi u Amsterdamu, najveći hrvatski izvoznik i značajan punitelj hrvatskog državnog proračuna.

Vladi sada, nakon oslobađanja utega Agrokora, ostaje problem posrnulog Uljanika koji je, ma koliko se to željelo prikazati sličnim, za državu suštinski drukčiji od Agrokora. Prvo, zato što je država u Uljaniku i suvlasnik i jamac za niz skupih projekata, drugo jer je sve jasnije da je Uprava brodogradilišta, u čijem je postavljanju država kroz Nadzorni odbor sudjelovala, izigrala vlasnike svojim skrivenim poslovnim potezima i skrivenim financijama.

Novi plan Uljanikove uprave predvidio je državno financiranje grupe tijekom prvih dvadeset mjeseci restrukturiranja. Čak i da je to ok, a nije, što bi bilo sljedeće? Što ako se i to pokaže neprofitabilnim i neisplativim gubitkom novca poreznih obveznika. Potvrda nagodbe pokazala je da je, unatoč žestokom otporu najvećih gubitnika, Agrokor restrukturirao vlasništvo bez ijedne kune poreznih obveznika. Uljanik je već do sada državu opteretio s nekoliko milijardi kuna jamstava. To što je riječ o jamstvima serije prošlih vlada, Zdravku Mariću ne olakšava posao.