U Magazinu Jutarnjeg lista 3. veljače objavljen je članak Filipa Novokmeta, hrvatskog ekonomista koji trenutačno radi kao istraživač na World Inequality Labu (PSE), na kojem je jedan od direktora i svjetski poznati ekonomist Thomas Piketty. U članku pod naslovom ”Zašto je smanjenje progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj promašen smjer” autor iznosi nekoliko diskutabilnih teza, a u nastavku ću se osvrnuti na dvije središnje, koje se tiču direktno Hrvatske.
U članku se dobro primjećuje kako “male i otvorene zemlje poput Hrvatske, koje u znatnoj mjeri ovise o stranom kapitalu za prijenos tehnologija i novih znanja - i u konačnici za zaposlenost i rast - ulaze u žestoku konkurenciju za privlačenje stranih investicija”. No, autor takvu prirodnu konkurenciju stavlja u negativni kontekst jer nastojanje da se trošak poslovanja na sve načine smanji dovodi do navodne “utrke do dna” u nižim porezima te zaključuje da se države “ne bi trebale olako odricati prihoda nužno potrebnih za strateška ulaganja i javna izdvajanja”.
Ova teza sporna je iz najmanje dva razloga. Prvo, sve i da se radi o utrci do dna - što je daleko od istine jer je dugoročni trend blagog rasta udjela državnih prihoda u BDP-u prisutan u većini zapadnih zemalja, zbog čega se nikako ne može govoriti o manjku prihoda za nužna javna izdvajanja - ne bi trebali dopustiti da konkurentnost hrvatskog poreznog sustava stalno bude na začelju poretka u odnosu na konkurente.
Drugo, zagovaranje mišljenja kako se država ne bi trebala olako odricati prihoda, a pritom ne uzimati u obzir postojeću razinu tih prihoda, logički je manjkava. Nije isto kada državni prihodi čine 15 posto BDP-a i kada čine 50 posto BDP-a. Dakle, bitan je kontekst, a činjenica je da je Hrvatska porezima preopterećena zemlja uzimajući u obzir dostignuti stupanj razvoja. Ne samo da hrvatska država natprosječno sudjeluje s većim udjelom u BDP-u u odnosu na očekivane vrijednosti nego se sa 47 posto prihoda u BDP-u smješta u samu gornju skupinu zemalja EU - skupinu s kojom se ni po čemu ne može uspoređivati (Finska, Danska, Francuska ili Švedska).
Time dolazimo do središnje teze u članku, koja kaže da je smjer prema smanjenju progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj promašen jer se temelji na klimavom teorijskom obrascu, a autor izražava sumnje u pozitivne učinke takvih mjera na gospodarski rast, deficit, raspodjelu dohotka itd.
Prvo, krenimo od rezultata posljednjih dviju mini reformi poreza na dohodak (provedene početkom 2015. i 2017.) kojima su smanjene najviše marginalne stope, odnosno prošireni porezni razredi. Iako je bilo puno galame u kojoj su takvi potezi nazivani “Superhik reformom”, rezultat je u oba slučaja bio sljedeći: došlo je do rasta neto plaća, rasta potrošnje, rasta zaposlenosti i BDP-a, smanjenja državnog deficita (proračun nije ništa izgubio, dapače), a utjecaja na povećanje nejednakosti mjerenoj Ginijem i kvintilnim omjerom dohotka nije bilo (za 2017. još nema podataka). Toliko o slabim pozitivnim učincima takvog “promašenog smjera”.
Drugo, kada raspravljamo o progresivnosti poreza na dohodak, opet je nužno stvari staviti u kontekst. Primjerice, Estonija, Litva, Latvija, Češka, Rumunjska, Bugarska, Mađarska - sve navedene zemlje imaju jedinstvenu stopu poreza na dohodak, od 10 posto u Bugarskoj do najviših 23 posto, koliko iznosi u Litvi. Hrvatska već sa svojom nižom stopom (24 posto) izlazi iz tog okvira, a da ne govorimo o višoj stopi (36 posto plus prirez), koja je zapravo i druga najviša među svim članicama Nove Europe. Ipak, precizniju sliku o ukupnom poreznom opterećenju rada, koje uključuje i socijalne doprinose, dobijemo kada izračunamo tzv. porezni klin. Porezni klin je razlika između bruto troška rada za poslodavca i neto plaće koju prima radnik, a računa se za različite razine dohotka (obično za 67 posto, 100 posto i 167 posto prosječnog dohotka u zemlji).
U HNB-u su tako izračunali da je porezni klin u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama relativno nizak na nižim i srednjim razinama dohotka, ali jedan od najviših na višim razinama. Nakon izmjena poreznog sustava u siječnju 2017. porezni klin na nižim razinama dohotka (67 posto prosječne plaće) zapravo je najniži među usporedivim zemljama. To je, očito, rezultat značajnog povećanja neoporezive osnovice, čime je više od polovice svih zaposlenih u Hrvatskoj ostalo izvan poreznih škara i tako uopće ne plaća porez na dohodak.
Progresivnost našeg poreznog sustava najveća je među članicama Nove Europe. U takvom sustavu relativno najgore prolaze inženjeri, liječnici, IT stručnjaci i drugi radnici koji imaju natprosječna (a u zapadnoeuropskim okvirima zapravo prosječna) primanja. To je u neskladu s onim što se često može čuti - da ne želimo biti zemlja “konobara, kuhara i čistačica”, misleći pritom na nisko dohodovne i radno intenzivne djelatnosti - jer porezni sustav u Hrvatskoj stimulira upravo takve industrije i destimulira one koje generiraju visoko plaćena radna mjesta.
Zato bi fokus budućih izmjena poreza na dohodak, a u kontekstu nužnog poreznog rasterećenja, trebao biti na onim mjerama koje će generirati najviše pozitivnih ekonomskih učinaka s obzirom na gubitak poreznih prihoda (“bang for the buck”), a ne primarnim fokusom na dohodovne nejednakosti zagovarati izrazitu progresivnost u oporezivanju iako ona može sputavati proces ekonomskog rasta i razvoja. Hrvatskoj je potrebnija borba protiv materijalne deprivacije od one protiv nejednakosti (polovica zaposlenih, oni s najnižim primanjima, ionako ne plaćaju porez na dohodak), a gospodarski rast je najbolji lijek za nju.
Rasprave & rješenja javna je tribina Hanza Media Grupe za promociju suvremene ekonomske misli te sučeljavanje stavova, kao i predlaganje solucija