U jednoj od onih kontroverznih knjiga o geopolitici (Accidental Superpower – Slučajna supersila), u kojima s lakoćom barata poviješću, geografijom i demografijom, Peter Zeihan započinje priču o povlačenju Amerike iz globalnih tokova konferencijom u Bretton Woodsu 1944. Tada su oblikovani međunarodni odnosi koji su obilježili svijet nakon Drugog svjetskog rata. I tada su Sjedinjene Američke Države svojom ulogom u nastanku novog svjetskog financijskog poretka (osnovani su MMF i Svjetska banka) i pokroviteljstvom nad svjetskim mirom nadogradile globalni vojni i politički autoritet stečen ključnom ulogom u ratnim pobjedama. Mnogo važnije od MMF-a i Svjetske banke bilo je američko implicitno jamstvo sigurnosti prijevoza na velike udaljenosti, smatra Zeihan. Prihvaćanjem uloge ”svjetskog policajca” od strane SAD-a uspostavljeni su preduvjeti za liberalizaciju globalne trgovine. Smanjeni su njezini rizici odnosno troškovi i stvoren je politički, intelektualni i sigurnosni okvir za regionalne integracije, među njima i za nastanak Europske unije. Doista, Pariška deklaracija iz 1951., kojom je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik - preteča EU, odražavala je duh onoga vremena. Njome je svjetski mir definiran kao ultimativni cilj međunarodnog političkog djelovanja, a sredstva za njegovo ostvarenje pronađena su u rastu proizvodnje i životnog standarda širokoga sloja ljudi. Zajedničko tržište na tlu Europe tek je jedan od instrumenata uz čiju će se pomoć to postići nakon 50-ih godina XX. stoljeća. Tu europsku epizodu, koja još traje, treba tumačiti kao dio širih globalnih napora poduzetih nakon zadnjeg planetarnog rata. Bio je to primarni interes tadašnjeg SAD-a.
Zeihan smatra da je tome svijetu došao kraj. Promotre li se neki dijelovi retorike predsjednika Trumpa (napose o EU i NATO-u) i uzme li se u obzir nedavno uvođenje carina na čelik i aluminij mimo dogovora s vanjskotrgovačkim partnerima, čini se da Zelhan ima pravo. Ipak, postoji i jedan drugačiji pogled koji polazi od toga da je svijet postao toliko umrežen da novi američki izolacionizam naprosto više nije moguć.
Zeihanova knjiga o globalnoj ulozi SAD-a zanimljiva je zbog toga što je objavljena 2014., dvije godine prije nego što će Trump protekcionističkom retorikom u predizbornoj kampanji velikim dijelom odstupiti od prakse nedavnih prethodnika. Knjiga je objavljena i gotovo četiri godine prije nego što će jednostranim uvođenjem carina na čelik i aluminij Trump uzdrmati temelje globalnih trgovačkih sporazuma. Pravila Svjetske trgovačke organizacije doduše ne isključuju mogućnosti zaštite, ali isključuju + jednostrane postupke – bacanje carina ”u lice” trgovačkim partnerima, kako je to kritički ilustrirao jedan od vodećih svjetskih autoriteta za pitanja međunarodne razmjene, Dani Rodrik. Iako i sam skeptik spram dijela globalizacijskih procesa, Rodrik je kritičar Donalda Trumpa. Podsjetio je da je i Reagan uvodio neke carine, ali je to radio kroz pregovore. Odstupajući od tog načela, Trump je uveo normu nepredvidljivosti u međunarodne trgovačke odnose. Zato nitko trenutno ne može predvidjeti u kojem će se pravcu stvari razvijati.
Vratimo se Zeihanu i njegovoj ”slučajnoj supersili”. Taj analitičar globalnih rizika predvidio je 2014. odustajanje SAD-a od principa bretonvudskoga svijeta. Razloge je pronašao u tri ključna procesa. Prvo, dugoročne demografske projekcije mnogo su povoljnije za SAD nego za EU, Rusiju, Japan, Kinu i jugoistočnu Aziju. Zbog toga postoji mnogo veći potencijal ekspanzije unutarnjeg, savršeno integriranog tržišta SAD-a nego vanjskog tržišta koje je skupo za sigurnosno održavanje. Drugo, permanentne tenzije sjevera i juga još će više doći do izražaja u demografski ograničenoj Europi koja prema Zeihanu nema ni budućnost ni mogućnost da zadrži značaj. Europu bi mogao potresti i sukob na njezinu istoku. Treće, usavršavanje energetskih tehnologija, osobito tehnologije dobivanja energije iz škriljca, učinit će SAD energetski samodovoljnom zemljom. To ujedno znači da će biti sve manje zainteresiran za stare fosilne izvore i tokove širom svijeta. Tri opisana procesa očito djeluju u istom pravcu: SAD će se okrenuti prema sebi i početi štititi unutarnje tržište, događaje u ostatku svijeta će prepustiti spontanitetu. Čak i kada taj spontanitet ne bude odveć ugodan.
Ne treba posebno objašnjavati ex post atraktivnost ovih predviđanja u svjetlu rane retorike predsjednika Trumpa spram EU i NATO-a i u svjetlu poteza koje je nedavno povukao s carinama. S naknadnom pameću, čini se da je Zeihan pogodio s predviđanjem povlačenja Amerike iz Svijeta. Zeihanova predviđanja izgledaju još uvjerljivije u kontekstu pojave novovjekih ideoloških rodova antiglobalizma, koji se sve više afirmiraju u sferama ideja i politike. Čini se da je danas mnogo više sumnji nego nekada u pogledu liberalne demokracije i međunarodne integracije, tržišnog razvitka, dosega znanosti i tehnološkog napretka, slobode kretanja, uloge banaka, farmaceutike, moderne poljoprivrede i hrane te niza drugih pojava koje su se lakše etablirale i širile u prethodnoj fazi globalizacije i tehnološkog napretka nakon Drugog svjetskog rata kada je Zapad bilježio najbrži ekonomski rast. Naposljetku, realizacija neliberalnih političkih programa, od onih krajnjih u Kini i Rusiji pa do ovih još uvijek uklopljenih u EU okvir, poput Orbánova, podsjeća na to da povijest ne završava, nego možda tek počinje.
Kada se tako gleda na stanje međunarodnih odnosa, stječe se dojam da se svijet kakav poznajemo bliži svome kraju.
Međutim, do takvog se zaključka može doći samo ako se ne problematizira jedan neizrečeni sastojak ove priče. On se odnosi na stvarnu važnost međunarodne razmjene za svijet, a posebno za Ameriku. Mogu li Sjedinjene Države doista kroz zatvaranje i ekspanziju unutarnjeg tržišta kompenzirati sve gubitke koji bi nastali u slučaju kraja postbretonvudske globalizacije?
SAD bi se mogao povući iz Svijeta i okrenuti sebi, kada se unutar te zemlje zbog globalnog povlačenja ne bi pojavili brojni gubitnici – podjednako i radnici i poduzetnici. Riječ je o temeljnom demokratskom principu: ishod, u smislu hoće li protekcionizam zahvatiti SAD i preliti se na svijet u vidu globalnog trgovačkog rata, ovisi o tome kakve će politike zaslužiti potporu većine. Reakcije će ponajprije ovisiti o iskustvima – osobnim, obiteljskim i iskustvima prijatelja – a ona će ovisiti o mjestu ljudi u današnjoj gospodarskoj strukturi. Protekcionizam će poduprijeti radnik koji je ostao bez posla u čeličani ili tvornici automobila u Detroitu, a protiv će biti radnik čija je tvrtka konkurentna zahvaljujući jeftinim čipovima s Tajlanda.
Kojih ljudi ima više? Odgovor ovisi o ekonomskoj strukturi (raspodjeli poslova među granama i poduzećima) i globalnim mrežama isporuka kakve su uspostavljene tijekom proteklih desetljeća. Ovdje, naravno, nije moguće rekonstruirati te mreže, ali je moguće pokazati nešto drugo: Slika pokazuje stope realnog rasta globalne trgovine te globalnog i američkog BDP-a. Globalna međunarodna razmjena od 80-ih godina prošlog stoljeća raste mnogo brže od globalnog BDP-a, koji, osobito od početka stoljeća, raste znatno brže od američkog. Globalna međunarodna razmjena pri tome varira mnogo jače od BDP-a, ali kada padne (kao 2001. i 2009.), povlači svu ekonomsku aktivnost za sobom.
Kada bi međunarodna trgovina bila igra s nultom sumom – odnos u kojem jedna strana dobiva onoliko koliko druga strana gubi – moglo bi se spekulirati o postojanju neke supermudre protekcionističke politike koja će preokrenuti ove odnose: američki će BDP ubrzati jer će globalni BDP drugih država usporiti. Međutim, trgovina je kooperativna igra u kojoj u najvećem broju slučajeva obje strane dobivaju. Takva narav međunarodne razmjene objašnjava odnose linija na slici. S druge strane, protekcionizam koji prerasta u trgovački rat negira win-win logiku razmjene i počiva na pretpostavci da svatko može jednako dobro i jeftino napraviti sve što sada radi netko drugi (a nikada nije tako). Zbog toga sliku treba tumačiti na sljedeći način: Amerika je zbog globalizacije sve ovisnija o rastu međunarodne razmjene i svjetskog BDP-a izvan Amerike. Sada su mnoga tržišta finalnih proizvoda i mnoga tržišta inputa za proizvodne procese negdje drugdje (čitav svijet brže uči i savladava tehnologije koje je donedavno mogao savladati samo Zapad), a lanci vrijednosti protežu se oko svijeta. Zbog toga je od 1960. do danas omjer zbira izvoza i uvoza spram BDP-a u SAD-u povećan oko tri puta, s oko devet na oko dvadeset i šest posto BDP-a, prema podacima Svjetske banke. Može se očekivati da iza ovih apstraktnih brojki stoje milijuni birača koji će gajiti skepsu prema protekcionizmu.
*Roba i usluga (Izvor: MMF, World Economic Outlook Database, listopad 2017.)
Naravno, postoje i gubitnici globalizacije međunarodne trgovine pa ne možemo znati točan omjer njihova broja spram prve skupine dobitnika ni u SAD-u ni izvan njih. Također ne možemo biti sigurni u to koji aspekti globalizacije izazivaju najviše promjena raspoloženja: boje li se ljudi više međunarodne trgovine ili imigracije? Čini da je veliki dio antiglobalističkih reakcija vođen strahom od imigracije, a ne međunarodne trgovine.
Bilo bi slijepo isključiti mogućnost da spontanitet globalnih trgovačkih procesa ponekad dovede do neželjenih posljedica. Dani Rodrik je kritičar superglobalizacije, pojma koji opisuje posljedice liberalizacije ekonomskih odnosa između država i globalnih regija s potpuno različitim političkim sustavima i politikama (npr. u pogledu poreza ili zaštite okoliša – različiti socijalni standardi znače različite troškove). Rodrik također upozorava da krajnji koraci u potpunoj liberalizaciji međunarodne razmjene mogu proizvesti više štete nego koristi. I dok bi se od takvog ekonomista očekivalo da podrži Trumpov protekcionizam, Rodrik se ističe kao njegov kritičar iz uvjerenja u potrebu trgovačkog sporazumijevanja među državama i izbjegavanja ishitrenih odluka koje pogoduju uskom krugu poduzetnika i industrija. Rodrik zapravo podsjeća da se politika zaštite lako pretvara u politiku traženja i čuvanja privilegija i renti nauštrb drugih članova društva. Čak i kritičari globalizacije među ekonomistima, koji pokušavaju racionalno razlučiti pozitivne od negativnih strana globalizacije, ostaju vjerni temeljnim principima slobode i sporazumijevanju u međunarodnoj razmjeni.
Glavna poruka glasi da skepsa prema protekcionizmu ne samo da postoji nego je realno očekivati da je veoma raširena iako nije glasna. I ona nije plod ideoloških načela ili matematičkih modela (koji ipak pomognu u izgradnji argumenta). Riječ je o akumuliranom stoljetnom iskustvu i političkoj energiji koja nastaje ili će se iznjedriti iz ekstremno složene mreže globalnih ekonomskih odnosa.Ona će i dalje snažno utjecati na svaku, pa i američku politiku.
Ne može se preko noći zaboraviti činjenica da je međunarodna razmjena kroz modernu povijest prolazila kroz uspone i padove, ali je svijet dugoročno bivao sve više integriran i ljudi su od toga imali sve više koristi. Razdoblja najbrže integracije i rasta razmjene bila su povezana s brzim gospodarskim napretkom. Taj napredak nije bio uvijek proporcionalno raširen na cijeli svijet, ali su isti principi razmjene stajali iza jedinstvenog europskog tržišta kao i iza integracije Japana pa zatim cijele jugoistočne Azije i Kine, a danas i Afrike, u globalni gospodarski sustav.
Zbog toga smo, unatoč svemu, jako daleko od kraja svijeta kakav poznajemo. Deseci milijuna poduzetničkih i trgovačkih odluka stvorili su složenu globalnu mrežu ekonomskih odnosa koji imaju autonomnu logiku i čvrstinu. Države mogu pomoći uspostaviti i održavati te mreže, kao što ih mogu i uzdrmati. Ali mreže su se i nakon negativnih šokova do sada uvijek obnavljale, čvršće i finije tkane od prethodnih.