Vrlo je neobično da aktualni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić vrlo prkosno već mjesecima na životu održava morbidnu ideju da svima nama budućim umirovljenicima mirovinu skreše za strašnih 27 posto. Moram reći da mi je to jedan od dokaza da nešto suštinski nije u redu s Lijepom našom. Zamislite kad bi, recimo, netko Nijemcima priopćio da im planira uzeti trećinu budućih mirovina? S visokom sigurnošću možemo procijeniti kako bi mu rok političkog trajanja bio sveden na dane, možda samo na sate.
Građani i politički protivnici takvog bi ministarskog hohštaplera ekspresno smjestili u ropotarnicu loših ideja. Pa logično. Čemu uopće svi ti ministri ako dugoročne planove temelje na ideji dramatičnog rezanja mirovina? Kakva je to zemlja u kojoj se kuje plan dugoročne fiskalne konsolidacije izgrađen na međugeneracijskoj diskriminaciji nas budućih umirovljenika?
S obzirom na to da resorni ministar i dalje ne odustaje od toga da penalizira sve štediše u drugom mirovinskom stupu tako što će im ukinuti “dodatak od 27 posto”, čime će u potpunosti razoriti smisao hrvatske mirovinske reforme i goleme ukupne mirovinske štednje hrvatskih građana, potpuno je validno postaviti pitanje čemu nam uopće služi toliko slavljena država, pogotovo jer su se u modu vratile priče o “presudnoj” važnosti te iste, nipošto uspješne države.
Prvo moram reći da, naravno, nemam ništa protiv države i protiv moguće uloge države u našim životima. Država nije sama po sebi zlo, niti neko naročito dobro.
Država i državno vlasništvo nisu per se nešto krivo, iako vlade vrlo često pokazuju sklonost da čine loše stvari kad su u pitanju državne tvrtke. Štite ih, subvencijama, podižu trgovinske barijere, stvaraju monopole… Vlasti vrlo često vuku poteze koje u konačnici samo odmažu građanima bez obzira na to pojavljuju li se u ulozi potrošača ili pak poreznog obveznika. No, mora se priznati, ima i država koje su značajni dioničari u pojedinim, uspješnim i tržišno orijentiranim tvrtkama.
Neki dan vrlo mi se svidjela kolumna Scotta Sumnera o državi i tržištu, u kojoj je primijetio kako je Singapore Airlines kompanija u većinskom vlasništvu singapurske države koja se u svojim poslovima ponaša kao da je privatna, dok je Alitalia privatna kompanija koja posluje kao da je talijanska socijalna ustanova. Uostalom, brojni su primjeri u svijetu u kojima tvrtke u državnom vlasništvu osiguravaju jeftinije (konkurentnije) usluge nego one u privatnom, pa čak i u situacijama kad ih država ne štiti od konkurencije. Ako se sjetimo što je sve hrvatska država trebala učiniti za Croatia Airlines, onda je dosta jasno zašto državno vlasništvo nije uspješno u Hrvatskoj.
Teško je reći zašto u tom hiperkonkurentnom Singapuru vlada može stvoriti superuspješan golemi nacionalni Temasek fond koji drži 37 posto kapitalizacije singapurskog dioničkog tržišta, dok u jednoj Hrvatskoj nekakav novopečeni ministar Marko Pavić pokušava razbucati smisao mirovinske štednje koja je lani dosegla impresivnih 92 milijarde kuna. Zamislite da se u Singapuru pojavi nekakvi Lee-Kuan Pavić s nekakvom nepravednom mjerom koja će ugroziti smisao postojanja Temaseka - fonda koji kontrolira bogatstvo teško 275 milijardi dolara ili 62 posto singapurskog BDP-a. Vrlo je vjerojatno da bi neki nestašni singapurski L-K Pavić, s obzirom na to da Singapur baš i nije poznat po demokratskim standardima, brzo bio doslovno kažnjen sa 10 do 50 bukvalnih udaraca šibom po zabludjelim prstima.
Šalu na stranu. Hrvatskoj nikako ne bih preporučio singapurski politički sustav, ali njihov bi odgovorni odnos prema budućnosti svakako trebali uzeti u razmatranje.
U situaciji kad nam je svima jasno da je naš prvi mirovinski stup tzv. solidarnosti zapravo postao svojevrsna međugeneracijska prevarantska Ponzijeva shema u kojoj će teško stradati oni koji tek pristižu tj. budući umirovljenici, onda bi bilo mudro da kao Singapurci propišemo dodatnu obveznu osobnu (!) štednju za stare dana. To mi se, u svakom slučaju, čini poštenijim pristupom nego kad kroz razne poreze mi “solidarno” subvencioniramo pune penzije za sve sadašnje umirovljenike, dok neki budući radnici to isto neće, prema Pavićevim zamislima, činiti nama budućim umirovljenicima.
Isto tako, nekako mi čak i drži vodu ideja da Hrvatska, poput Singapura, učinkovito upravlja svojim nekretninama. Što će nam rasprodaja? Ako je Singapur doslovno mogao stvoriti golema prostranstva nove (skupe) zemlje, onda ne vidim nikakvih zapreka tome da neki sposobni hrvatski ministar aktivira tisuće hektara bezvrijednih zapuštenih njiva. To mi se čini manjim izazovom nego singapursko otimanje zemlje moru.
Međutim, međutim i međutim; za tako nešto treba ispuniti “samo” dva preduvjeta: Prvo, u vlasti trebamo radišne i kreativne meritokrate s dobrim idejama. Hm. I drugo; hrvatska država i kompanije u njezinu vlasništvu bi baš kao one singapurske trebale provoditi funkcionalni kapitalizam s manirama tržišnog socijalizma. San liberala, ideal socijalista. To je dobro primijetio Sumner u paraleli sa Singapurom.
Nažalost, daleko smo mi od bilo kakve vizije. Trenutačni koncept Marka Pavića svjesna je obmana budućih generacija jer se aktualne političke elite ne usuđuju obračunati s problemima današnjice. Naše elite zapravo i nisu neke elite, nemaju kapaciteta za bilo kakav elitizam, pogotovo ne onaj intelektualni ili liderski.
Pametni vođa pokušao bi danas uvjeriti radnike da je zbog njihovih penzija i općenito (fiskalne) održivosti zemlje bilo pametno danas štedjeti više, a ne bi pokušao problem pomesti pod tepih računajući na to da uskraćivanje budućih umirovljenika neće izazvati veliku javnu pobunu danas.
Sviđa li se nekom ideja da radi do 67. godine te da nakon toga u prosjeku poživi još 6-7 godina sa 27 posto manjim “Pavićevim” mirovinama? Pretpostavljam da tu nema neke dvojbe.
Sad još zamislite kakve ćete zdravstvene usluge primati kad sa 67 godina odete u tu crkavu mirovinu, odnosno puno nižu mirovinu nego što biste je trebali dobivati kad bi se uz uštedu iz drugog mirovinskog stupa realizirala vaša puna prava iz prvog stupa uvećana za 27 posto.
Pokušajmo sa singapurskim recepturama. A ako netko ima predrasude prema (ne)demokratskom Singapuru, možda bi nam norveška iskustva dobro došla. Uostalom, primjere dobre svjetske prakse lako možemo naći.
Zaključno moram upozoriti kako hrvatska iskustva govore da su najopasnije godine za budućnost one u kojima se vlast hvali s “fiskalnom konsolidacijom” i “dobrim punjenjem proračuna”. U svim tim kvazikonsolidacijama dosad zapravo su otvorene goleme rupe u budućnosti. Čini se da upravo prolazimo kroz jedno takvo razdoblje, a ja, sasvim osobno, ne želim biti osjetno siromašniji umirovljenik nego što bih trebao biti. A vi?