Piše Gojko Drljača

Svaku ideju treba razmotriti: Što mislite o ideji koju zagovara Alexandria Ocasio-Cortez?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.1.2019. u 11:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.1.2019. u 11:28

Representative Alexandria Ocasio-Cortez looks on as she awaits to be introduced to the crowd of supporters during the Women's March NYC demonstration at Foley Square in the Manhattan borough of New York City, New York, U.S., January 19, 2019. REUTERS/ Jose Alvarado Jr.
Jose Alvarado Jr. / REUTERS

Ilustracija

Iako me mnogi u Hrvatskoj cijeli niz godina klasificiraju kao “desnog” novinara koji propovijeda liberalizam, nisam se previše zabrinjavao što pojedinci moje liberalne instinkte prepoznaju kao nekakav pokušaj indoktrinacije na štetu narodnjačkih opcija i(ili) radnika. Protiv toga se, kako god okrenete, ne možete braniti, pogotovo kad se protiv vas uhvate razni etatisti s vrlo različitih dijelova političkog spektra; od jako lijevih do ekstremno desnih. Bilo kako bilo, gledajući hrvatsko društvo iz današnje perspektive, moram priznati da imam potrebu pokrenuti javnu raspravu koja će preispitati neke od zasada klasičnih liberalnih ideja, pogotovo kad je u pitanju beskompromisna kritika lijevih intervencionističkih ideja. Mislim da ništa ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, nego trebamo pokušati empirijski provjeriti valjanost svojih stavova, a ako to nije moguće, barem bismo trebali dosljedno promisliti o mogućim posljedicama određenih političkih, socijalnih, ekonomskih… politika.

Već se neko vrijeme, recimo, pitam kako je moguće da jedna Alexandria Ocasio-Cortez nije privukla puno više pozornosti u našem medijskom prostoru. Žena je doslovno fenomen: mlada Latina koja pršti od energije i srdačnosti doslovno stvara metež na američkoj političkoj sceni te strelovito napreduje i pored toga što za Sjedinjene Države ima nevjerojatno lijeve, izrazito socijalističke stavove. Svojedobno smo trošili tone slova na one grčke šmokljane, Tsiprasa i Varoufakisa, a nismo uopće prepoznali ljepoticu iz Bronxa koja je s trideset godina upravo postala najmlađa američka kongresnica, i to, između ostalog, pričajući da bi bogatima uvela porez od 70 posto. Danas Alexandria Ocasio-Cortez ima punu pažnju ozbiljnih zapadnih mainstream medija poput Businessweeka, ali je, eto, nema baš u Hrvatskoj. Nebitno. Samo želim upozoriti kako čak i porez od 70 posto, koliko god to radikalno zvučalo, treba prvo dobro razmotriti kao ideju, a ne ga odmah proglasiti komunističko-socijalističkom ludorijom.

Prvo, ako Ocasio-Cortez zamišlja porez koji će nametnuti prvenstveno najbogatijim Amerikancima, onda je ne bi trebalo doktrinarno diskvalificirati tezama prema kojima tako visoki porez “dokazano” zaustavlja inovacijske procese i spušta BDP te obeshrabruje samozapošljavanje i minimalizira šansu da netko tko je samozaposlen zaposli nekog drugog. Iako je sve to “otkriveno” u “istraživanjima”, objektivno nije utvrđena veza između 70-postotnih poreza i pada inovativnosti. Postoji čak i istraživanje koje je došlo do zaključka kako je uvođenje poreza na dohodak 1909. ugušilo inovacijske procese u sljedećih sto godina. Mislim da to istraživanje ne treba posebno komentirati. Teško ga je shvatiti.

Zato je lakše shvatiti nešto drugo: Jedno novo istraživanje pokazalo je kako je čak 40 posto Amerikanaca starih 25-34 godine izjavilo da ih je strah od neuspjeha spriječio u pokretanju vlastite kompanije. Puno ih je više u strahu nego prije desetak godina. Logično je pretpostaviti da bi tu skupinu viši porezi na ekstremno bogate potpomogli, a ne obeshrabrili, ako im se omogući studiranje bez gomilanja ogromnih studentskih dugova. Poznato je da su poduzetnici vrlo često iz utjecajnih bijelih obitelji te su im obiteljske kasice prasice i profesionalne veze jako puno pomogle. Zašto bi u društvo nužno bilo štetno kroz oporezivanje ekstremno bogatih smanjiti budući prekarijat među učenicima iz srednje ili siromašnije klase? The Atlantic je dobro napomenuo da to ne bi značajno utjecalo na obiteljske veze i ekspertizu bogatih obitelji te posljedično na perspektive njihovih potomaka. Dodat ću da u Hrvatskoj mladi imaju najveću paranoju od poduzetničkih pokušaja.

No u ovome treba prepoznati da govorimo o ekstremno visokom porezu na doista ekstremno visoka primanja, a ne o donedavnom hrvatskom slučaju – ekstremno visokom progresivnom oporezivanju svih plaća koje su zapravo više od prosječnih europskih. Ovo zadnje je suludo, a o prethodnom bi se moglo raspravljati. Ali oprezno. Probat ću nužnost opreza objasniti na sljedećem primjeru.

 

Druga tema o kojoj bi se moglo raspravljati u preispitivanju klasičnih liberalnih zasada jest priča o minimalnoj plaći. Bilo mi je vrlo drago što je mladi i vrlo cijenjeni ekonomist Ivica Brkljača, pišući nedavno za Jutarnji o minimalnoj plaći, izbjegao pasti u zamku jednodimenzionalne kritike administrativnog dizanja minimalca iako je, u konačnici, zaključio da je Hrvatska dizanjem minimalne plaće na 3000 kuna neto ušla u opasan teritorij, i to zbog toga što je u Hrvatskoj minimalac porastao na čak 59 posto medijalne neto plaće, dok sindikalne organizacije u EU traže da on dosegne 50 posto minimalne plaće. Ivica Brkljača tako je primijetio: “Njemačka je – kao jedna od posljednjih velikih zemalja koja nije imala institut minimalne plaće – uvela minimalnu plaću 2015., a istraživanja za sada pokazuju kako ne samo da nije došlo do pada zaposlenosti nego su plaće rasle, nejednakost u dohotku smanjena, a nezaposlenost je na rekordno niskim razinama.”

Ono što želim reći jest da i o minimalnoj plaći treba razmišljati kroz argumente, kao Brkljača, a ne doktrinarno. Jedno je kad Brkljača primijeti da je Hrvatska kao druga najzaostalija članica pretekla devet zemalja po visini minimalca te je ušla u skupinu zemalja s najvišim udjelom minimalca u medijalnoj plaći, a drugo samo tako tvrditi da je viši minimalac sam po sebi komunjarsko zlo. Jedno je vidjeti da povećavanje minimalca do 50 posto medijalne plaće ne radi problem te upozoriti kako bi problem mogao nastati jer smo otišli zamalo do 60 posto medijalne plaće, a potpuno drugo doktrinarno ustvrditi da će dizanje minimalca napraviti štetu i ništa drugo. Vjerujem Brkljačinu zaključku. Ali i u dizanje minimalca kao dobru mjeru, kad za nju ima prostora.

Ovome bih dodao još samo kako je uvjerljiv dokaz da ne treba doktrinarno pristupati političko-ekonomskim pitanjima i istraživanje Doruka Cengiza, Arindrajita Dube, Attile Lindnera i Bena Zipperera koje je pretreslo podatke o kretanju plaća i zaposlenosti u razdoblju između 1979. i 2016. u Sjedinjenim Državama, i to podatke vezane uz dizanje minimalne nadnice radnicima u 138 navrata na razini američkih država i regija. Došli su do cijelog niza zaključaka, a između ostalog i onog prema kojem nije bilo utjecaja (!) na stanje zaposlenosti dok je istovremeno došlo do 7-postotnog povećanja plaća u kategoriji radnika s niskim primanjima.

Ukratko; ostat ću zadrti pobornik liberalnih ideja, ali neću slijepo vjerovati da su socijalne ideje same po sebi zlo. Slobodoumlje je temeljni postulat slobodnih odnosno liberalnih. Cilj liberalne ideje nije da najbogatiji plaćaju što manje poreza. Niti da se ne postavlja donja granica najniže plaće. Istodobno ću nastaviti vjerovati da je najbolja moguća uređivačka politika ona koja traži što je moguće niže poreze. Točka.