Sve učestaliji trend

Što veže Frankensteina i tražitelje referenduma

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.9.2019. u 13:41

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.9.2019. u 13:41

Zagreb, 080519.
Tresnjavacki plac.
Press Inicijative 67 je previse za okupljanje na standu na Tresnjevackom placu kod sata i objavu novog broja prikupljenih potpisa. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Sakupljanje potpisa inicijative '67 je previše'

U ovoj se godini pojavilo nekoliko referendumskih inicijativa, od kojih je najdalje otišla inicijativa “67 je previše” kojom se od Vlade zahtijeva odustajanje od pomicanja dobne granice za umirovljenje. Trend sve učestalijih referendumskih inicijativa diljem Europe može se objasniti povećanjem percepcije krize u reprezentativnoj demokraciji te izmjenama relevantnih EU direktiva koje su pojednostavile postupak referenduma.

U živim raspravama koje se vode između pobornika i protivnika referenduma, ovi prvi često ističu kako je Švicarska ideal kojem treba težiti. Na stranu švicarske specifičnosti, ovo je za Hrvatsku nedostižan cilj, ako zbog ničeg drugog, onda zato što je nezamislivo da bi hrvatska državna uprava bila u stanju neutralno sažeti argumente pro i contra u vezi bilo koje inicijative te ih obrazložiti biračkome tijelu na način kako se to radi u Švicarskoj. Naša realnost je da često svjedočimo loše osmišljenim inicijativama predstavnika reprezentativne demokracije, usprkos tome što na raspolaganju imaju državnu upravu, čiji je smisao osmišljavati i provoditi politike.

Zagovornici direktne demokracije često ističu i da se na taj način biračkome tijelu omogućuje izravno izjašnjavanje o konkretnoj temi, te daje legitimitet politikama EU jer se putem referenduma građani zemalja članica izjašnjavaju o pojedinim direktivama EU.

S druge strane, Brexit pa čak i neki švicarski referendumi jasno su pokazali da ako nisu kvalitetno osmišljeni mogu otvoriti prostor populistima, pa čak i ekstremistima. Zagovornici takvih inicijativa stječu respektabilnu platformu za promicanje stavova te potencijalno potkopavaju stabilnost reprezentativne demokracije. Često se na referendumima i za izuzetno kompleksna pitanja čije implikacije se ne mogu sagledati traži odgovor da/ne. Osim toga, u slučaju slabije izlaznosti motivirana manjina može nametnuti svoj stav, pogotovo što se referendumi nerijetko pretvaraju u priliku za izjašnjavanje o nečemu drugom - popularnosti vlade ili njezine politike, što je iz perspektive referendumskog pitanja nevažno.

S kakvim se “referendumskim” problemima mogu suočiti razvijene demokracije najbolje pokazuje primjer Velike Britanija. Kolijevka demokracije je nakon referenduma održanog 2016. utonula u nezapamćenu mirnodopsku političku neizvjesnost jer je 52 posto birača, od onih koji su se odvažili izjasniti, odlučilo Veliku Britaniju izvući iz Europske unije.

Postupak provođenja referendumske volje promijenio je narav rasprave, jer se počela odvijati u javnosti umjesto u parlamentu gdje se vladini prijedlozi i nadgledaju. Britanski referendum ne samo da nije pomogao zacijeliti, već je produbio višedesetljetno stanje podijeljenost društva po pitanju pripadnosti EU jer su zagovornici izlaska iz Unije ignorirali sve komplikacije koje taj čin nužno stvara. Ostavština referenduma dovela je u pitanje uhodanu praksu britanskog društva, razvijenutijekom stotina godina političke stabilnosti, da se uvažavaju i uzimaju u obzir suprotstavljeni stavovi ne bi li se našle točke dodira i tako riješila otvorena pitanja na najbolji način. Direktna demokracija nije i ne može biti zamjena za parlamentarnu demokraciju, bez obzira koliko nam parlamentarne rasprave i procedure išle na živce.

Nažalost, mnogima nije jasno da je neslaganje oko pojedinih tema osnovni razlog postojanja politike. Srž demokracije ne svodi se na glasanje, već leži u razvoju normi koje trebaju omogućiti da se o tim razlikama slobodno razgovara kako bi se došlo do optimalnih rješenja. Svima nam je dobro poznato kako je lako biti destruktivan, a daleko teže je oblikovati konstruktivan pristup i doći do rješenja koje će zadovoljiti većinu.

U tome kontekstu vodi se debata u zapadnoj Europi. Sa stajališta istočne Europe, priča je nešto složenija. Gore navedeni argumenti i dalje stoje, međutim, otvaraju se i brojna druga pitanja kad dođemo na temu kako unaprijediti referendumsko izjašnjavanje.

Moram naglasiti kako smatram da nema smisla žaliti se da je jednostavnije pokretanje referenduma zakompliciralo umijeće vladanja. Takav argument može samo odvratiti birače i izložiti kreatore politika kritici da su elitisti. U demokraciji se argumenti trebaju iznositi i za njih treba pridobiti većinu.

Druga je stvar kako unaprijediti referendumsko izjašnjavanje. U prvom redu kako povećati izlaznost. Mogući mehanizam je obvezatno glasovanje, kao u Australiji gdje sam odrastao, iako ni to nije nužno rješenje. Daleko bolje bi bilo kad bi birači bili dovoljno osviješteni i motivirani da se izjasne. Tu je razlika između razvijenih demokracija i novih demokracija istočne Europe, sigurno Hrvatske. Radi se o našoj odgovornosti prema društvu.

Važno je sve to imati na umu kako bismo izbjegli da se brojne referendumske inicijative svedu na biranje onoga što nam se sviđa, bez razmišljanja o troškovima koje takav odabir povlači. U našem slučaju pomalo je ironično da sada kada imamo priliku postati kao Danci ili Nijemci (i odlučiti se raditi do 67.), nemali broj upravo onih koji se redovito žale da nismo dovoljno kao Danci ili Nijemci,  ne žele biti takvi.

Da zaključim, referendum kao tekovina razvijenih demokratskih društava nipošto nije za odbaciti. Ono što je bitno je kako spriječiti da referendumi postanu prečaci kojim će se zaobilaziti parlament i vlada, te birajući frankensteinovske politike ignorirajući implikacije, često dugoročne, određenih politika, produbljivati nezadovoljstvo što u konačnici vodi k tome da čine vrlo mali broj ljudi sretnima.