Pomak nabolje

Što smo zapravo radili protekle 22 godine

AUTOR:

OBJAVLJENO:

19.6.2019. u 10:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

19.6.2019. u 10:48

Zagreb, 301018.
Trg svetog Marka, Banski dvori.
Predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic sastao se predsjednicom Hrvatske udruge posladavaca Gordanom Deranjom i clanovima HUP-a
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / Hanza Media

Andrej Plenković

Za početak, dobro je. Hrvatska je uspjela stari dug refinancirati značajno jeftinijim novim zaduženjem, jeftinijim od cijene postojećeg duga na sekundarnim tržištima. Rejting je početkom proljeća porastao, sada je kao i 1997. u drugoj godini Vlade Zlatka Mateše. Pitanje je znači: što smo radili protekle 22 godine?

Pogrešno je tvrditi da nitko nije radio ništa, pomak nabolje postoji, može se osjetiti gotovo u svakom segmentu dnevnog življenja. To što se mijenjamo sporije od većine zemalja s kojima smo 1990. krenuli u tranziciju, dijelom je rezultat objektivnih okolnosti (rat je imao svoju cijenu, tu cijenu je trebalo platiti), značajan dio te usporenosti dio je našeg, velikim dijelom ipak mediteranskog mentaliteta koji se odupire disciplini i promjenama. Samo po sebi to nužno i ne mora biti loše, ako je to ono što želimo.

Hrvatska u posljednje vrijeme isporučuje više od onoga što je obećala - piše u jednom od svojih blogova analitičar Velimir Šonje, kontinuirano jedan od oštrijih kritičara domaće gospodarske ustajalosti, neovisno o političkoj i svjetonazorskoj orijentaciji vrha države. Neki su analitičari, spomenuo ih je Frenki Laušić proteklog vikenda u Jutarnjem, a i sam sam to imao prilike čuti u više navrata, brzo iskazali strah da bi ovako jeftino zaduživanje moglo potaknuti političare da pojačaju pritisak na državnu blagajnu kako bi ispunili kratkoročna obećanja biračima, kao i različite interesne skupine da povećaju pritisak na Vladu tražeći razne vrste ustupaka. Tu postaje presudnom uloga Zdravka Marića kao ministra financija, a on se dosad nije pokazao sklonim podilaženju.

Izborna sezona je u jeku, HDZ je već na europskim izborima zabilježio jedan (planirani?) gubitak, rizik da ministru sleti takav nalog nije mali. U tom kontekstu ne treba zaboraviti da je Marić više puta ponovio kako nije siguran da će ostati u Vladi do kraja mandata. To ne treba shvatiti kao prijetnju, ali nije nevjerojatan scenarij u kojemu bi kvalitetan ministar, pokuša li mu politika nametnuti ritam trošenja s kojim se ne može složiti, odlučio zaključiti svoju političku karijeru. Zdravku Mariću ne bi bilo teško pronaći drugi posao. Plenković bi, međutim, imao problem pronaći adekvatnu zamjenu za Marića.

Pritisak na Vladu među prvima je pojačala Hrvatska udruga poslodavaca koja je krajem prošlog tjedna zatražila hitno povećanje kvota za strane radnike jer je “situacija s radnom snagom kritična te je ugroženo otvaranje pojedinih turističkih kapaciteta kao i restorana i kafića”. Poslodavci kažu da lokalnih zaposlenika  nema, a da su se kvote za uvoz stranih radnika potrošile. Ovaj posve legitiman zahtjev te udruge (jer doista je teško doći do kvalitetnih radnika) ipak stiže s ugrađenim trojanskim virusom. Veliko otvaranje vrata uvozu radnika iz zemalja izvan EU moglo bi značajno poremetiti tek zaživjelo tržište rada u Hrvatskoj.

Ministarstvo rada, kao jedini regulator tržišta rada, javnosti se obratilo neuobičajeno jasnim i kvantificiranim priopćenjem, citiram: “Ove godine osigurali smo preko 15.000 dozvola za zapošljavanje radnika iz trećih zemalja u turizmu, što je dvostruko više nego prethodne godine. Znamo da su kvote pri kraju, prema podacima ostalo je još oko 2.100 dozvola, a u postupku obrade je nešto više od 3.000 zahtjeva za izdavanjem radnih dozvola. Dakle, trenutačno imamo nešto više od 900 zahtjeva za dozvole više nego što imamo odobrenih kvota. Istodobno, na HZZ-u u ovom trenutku imamo oko 4.000 nezaposlenih, od toga oko 1.600 na obali, koji su raspoloživi za rad u sezoni i iskazali su želju za radom u sezoni”.

Rasprava o potpunom ukidanju kvota za uvoz radnika već je započela. Globus je nedavno objavio kako domaći regulator i gospodarstvenici raspravljaju o “slovenskom modelu” uvoza radne snage prema kojemu bi poslodavac radnike određenih zanimanja, ako ih ne može naći preko Zavoda za zapošljavanje, mogao dovesti iz inozemstva, i to onoliko koliko mu treba. Naglasak je i dalje na raspoloživosti radnika na domaćim burzama rada.

Sam broj prijavljenih na burzi ništa ne govori o njihovu kvalifikacijskom profilu. Treba uvažiti i argument poslodavaca da nisu svi nezaposleni osposobljeni za svaki posao. Teško je (i besmisleno) zamisliti profesoricu na baušteli, kao i zidara za učiteljskom katedrom. Pitanje je i što mogu raditi umirovljenici kojima je odnedavno omogućen rad uz mirovinu, a koji zbog prirodnih ograničenja koja stižu sa životnom dobi nisu prikladan kadar za poslove koji traže fizičku snagu, brzinu ili živahnu snalažljivost u iznenadnim situacijama.

Stranački lideri navikli na duge svjetonazorske rasprave sada su se u izbornoj sezoni našli pred ključnim, ali praktičnim pitanjem: gdje ima više birača - među poslodavcima koji traže hitnu liberalizaciju kvota za uvoz radnika ili među onima koji žele domaću radnu snagu zaštititi od značajno jeftinije inozemne konkurencije.

Slobodan protok radne snage u pravilu ekonomiju čini zdravom. To pravilo međutim vrijedi samo u slučaju ako ta sloboda ne narušava zdrave i poštene odnose između poslodavaca i zaposlenih. Konkurencija na tržištu rada u jednakoj mjeri vrijedi i za poslodavce i za radnike. Loši teško pronalaze partnere. Pitanje za poslodavce: što mogu ponuditi putnicima iz autobusa koji voze prema Münchenu?