Kontrolna točka

Što radi Agrokor u scenariju s Rusima i Amerikancima

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.6.2018. u 10:08

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.6.2018. u 10:08

Zagreb, 050618.
U Banskim dvorima odrzan je sastanak premjera Andreja Plenkovica i potpredsjednika Uprave Sberbanke Maksima Poletaeva.
Na fotografiji: Maksim Poletaev.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Svatko se u ovoj priči potrudio reći svoje: prvo Anvar Azimov kao ruski veleposlanik, onda i Julieta Valls Noyes i Robert Kohorst kao američki, pa i sam Vladimir Putin, predsjednik Rusije osobno, kada ga je posjetila hrvatska predsjednica (“Riješi to, Gref, to je za tebe sitnica”, rekao je navodno Putin šefu Sberbanka). Govorimo o Agrokoru, naravno, ali ovaj put je posrnuli koncern preuzeo ulogu metafore pritiska na Hrvatsku.

“Nastavlja se rusko-američki obračun oko koncerna” i “Diplomatsko zaoštravanje zbog Agrokora: Rusija i SAD u bitki za prevlast u Hrvatskoj”, naslovi u dva konkurentska hrvatska dnevnika, ostavljaju otvorenim pitanje - zašto bi, pobogu, SAD-u i Rusiji bio zanimljiv Agrokor, kompanija koja je velika i značajna jedino u nevelikoj i ne baš previše značajnoj Hrvatskoj. Odgovor je prizeman: zato što se Hrvatska pokazala kao točka koju je najlakše pritisnuti.

“Sberbank je spreman odigrati pozitivnu i konstruktivnu ulogu u Agrokoru. Pozivamo unutarnje i vanjske snage da ne postavljaju prepreke”, izjavio je u petak ruski veleposlanik Anvar Azimov. Isti je veleposlanik prošle godine u travnju, međutim, rekao: “Rusija više ne kani pomagati Agrokoru. Nama je u interesu pomagati tvrtkama koje žele aktivno surađivati s Rusijom. Postoji oko deset kompanija koje još surađuju s Ruskom Federacijom. One isporučuju robu u iznosu od 300 milijuna eura, a prije sankcija ta je brojka iznosila oko 600 milijuna. Agrokor ne ulazi u tih deset kompanija”.

Azimov je tada poručio još nešto: “Ako Agrokor ne vrati novac, morat će to rješavati sa Sberbankom, ali Rusija (kao država) ne pretendira ni na jedan dio Agrokora”. I još: “Agrokor mora vratiti novac, ne mogu reći da Agrokor aktivno surađuje, ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora, on očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, sukladno tome bit će i posljedica”. Posljedice, kao što znamo, nisu izostale. Ruski veleposlanik je ostao dosljedan i danas kada pomaže, on ne pomaže Agrokoru, pomaže Sberbanku i VTB-u, dvjema velikim ruskim bankama (sa značajnim udjelom državnog vlasništva) u čijem bi se vlasništvu nakon potpisivanja nagodbe trebalo naći otprilike 45 posto koncerna.

Ipak, kada Maksim Poletajev, kao prvi zamjenik predsjednika Uprave Sberbanka, na sastanku s premijerom kaže kako se nada da će se nagodba u Agrokoru postići što prije, tu više nije riječ o “pritisku velesile”, to je legitimna borba bankara za povrat posuđene milijarde eura, ni po čemu različita od borbe koju vodi šef Adris grupe Ante Vlahović, koji se također prošli tjedan po istom poslu našao u Banskim dvorima, jer to od njega očekuju Adrisovi dioničari.

Zato, kada novi ministar gospodarstva Darko Horvat kaže da se premijer ne miješa i ne utječe na proces nagodbe, on ponavlja pogrešku koja je višekratno umalo srušila proces postizanja nagodbe: prikriva što ne treba i što je nemoguće sakriti. Naravno da se premijer i miješa i barem pokušava utjecati da postupak izvanredne Uprave završi što prije (u roku) i sa što manje štetnih posljedica. Zašto premijer ne bi utjecao na proces koji je pokrenula njegova Vlada? On više ne može presuditi, ali može pokušati arbitrirati.

Spašavanje koncerna je prije svega politička akcija, pokrenuta zato da bi hrvatska ekonomija, koja se zbog prijašnjih političkih pogrešaka našla zarobljenom od Agrokora, mogla slobodno prodisati. Plenković i Vlahović, pa i Plenković i Poletajev imaju o čemu razgovarati. Kada to ne bi utjecalo na buduće događaje u Agrokoru, njihovi sastanci ne bi imali smisla, jednako kao što smisla ne bi imao ni njihov početni pristanak na proces nagađanja. Da su htjeli, mogli su Agrokor još prošlo proljeće poslati u stečaj. I u tom slučaju država bi se riješila Ivice Todorića, ali tada bi to bilo i bolnije i skuplje. Bi li bilo zdravije za ekonomiju? Nekako je teško u to povjerovati.

Istup američkog izaslanika Roberta Kohorsta imao je, međutim, drukčiju dimenziju. Kada je krajem prošlog tjedna od Vlade zatražio (OK, “savjetovao je”) da “radi izbjegavanja nepovoljnih scenarija, pri postizanju nagodbe u Agrokoru nijedna grupacija ne bi smjela imati više od deset posto glasačkih prava u toj kompaniji”, on je izravno pozvao hrvatski državni vrh da protuzakonito intervenira u međusobne odnose vlasnika privatnog koncerna. Da, doista bi bilo dobro da nijedan od dioničara u velikim, strateški važnim kompanijama ne drži više od 15 posto vlasništva (kao što je to danas u strateški ne tako važnoj, ali dobro upravljanoj i kapitalom krcatoj Adris grupi), ali to je trebalo regulirati prije nego što je dug nastao, i to treba regulirati za budućnost. Prošlost se ne može popravljati, popravljaju se samo posljedice.

Nije država (pa ni ova Vlada) učinila Sberbank i VTB vlasnicima najvećega dijela Agrokora (djeluju li zajedno, s 45 posto vlasništva i ponekim saveznikom u skupštini dioničara, ruski vjerovnici nakon nagodbe mogu čvrsto upravljati kompanijom), to je napravio Ivica Todorić kada se kod njih zadužio i kada taj dug, kao ni ostale dugove, poslije nije uspio vraćati.

Postoji li neka zajednička točka koja bi Rusiju i Ameriku sukobila na području Hrvatske? Jedna je sigurna - regionalna opskrba plinom gdje LNG terminal u Hrvatskoj nije u ruskom interesu jer slabi energetsku ovisnost regije o Rusiji, a jača ovisnost o SAD-u i SAD-ovim partnerima sa Srednjeg istoka. Istodobno je i SAD-u i Rusiji zajednički interes podijeljena, pa zato nestabilna Europska unija. Zato su obje velike zemlje bile spremne podržati podjelu po zamišljenoj liniji Baltik - Jadran. Neovisno o tome koja od njih bi se izborila za jači utjecaj na terenu, oslabio bi utjecaj Bruxellesa, a samim time i Berlina i Pariza na vođenje politike u značajnom dijelu nove Europe.

Agrokor u tim scenarijima ima samo jednu ulogu: poslužiti kao dobar alat za pritisak.

Stari znanac kojega sam sreo u subotu, koji je danas na jednoj od za Hrvatsku važnih funkcija u Bruxellesu, ključ hrvatskog problema vidi u sporom navikavanju domaće javnosti, ali i politike, na činjenicu da je Hrvatska danas dio Europske unije, pa samim time i sukreator europske politike. “Mi i dalje za svaku važnu odluku tražimo potvrdu s tri strane - iz Bruxellesa, Moskve i Washingtona, a kako s te tri strane gotovo nikada ne stižu ujednačeni odgovori i mišljenja, u Hrvatskoj se ne donose političke odluke”, rekao mi je. I u pravu je, nenavikle na vođenje samostalne politike, hrvatske je političke lidere danas jednostavnije upregnuti nego češke ili mađarske (slovenske, slovačke, estonske...). Zato je hrvatska vanjska politika najčešće neprepoznatljiva, a domaća ne pokazuje rezultate.