Piše Viktor Vresnik

Što je pogrešno u hrvatskom mitu o izvozu?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.2.2019. u 11:33

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.2.2019. u 11:33

Trucks are lined up at the Macelj border crossing on the Croatian side of the border with Slovenia September 29, 2010. Slovenia's public sector workers, including customs officers, went on strike this week to protest against the governments plan to freeze their wages until the end of 2011. REUTERS/Nikola Solic (CROATIA - Tags: POLITICS EMPLOYMENT BUSINESS TRANSPORT CIVIL UNREST) - GM1E69T1MGD01
Nikola Solic / Heinz-Peter Bader / REUTERS

Ilustracija, kamioni na graničnom pijelazu Macelj

Hoće li nanovo probuđena recesija u Italiji umanjiti hrvatske šanse za brži oporavak? Možda, ali ne nužno. Ako se to i dogodi, krivac neće biti talijanska nego naša loša politika. Kriza u susjedstvu, ali još više usporavanje velike njemačke ekonomije, koje bi mogla osjetiti cijela Europa, ipak su prilika da redefiniramo naše zastarjelo shvaćanje izvoza i izvozne ekonomije.

Prvo brojke. Italija u ukupnom hrvatskom izvozu sudjeluje sa značajnih 15 posto i svaki pad narudžbi značio bi i razmjeran pad domaće izvozne statistike. S druge strane, trenutačni pad ekonomije od 0,2 posto još je daleko od toga da Italiju koja je navikla na krize učini siromašnom zemljom. Optimistični dio statistike pokazuje da je, unatoč talijanskoj recesiji, hrvatski izvoz u Italiju tijekom protekla dva tromjesečja porastao 11 posto.

Zašto je tako? Zato što je ekonomski prostor Italije, Slovenije i Hrvatske odavno zajednički. Hrvatski bankarski sustav čvrsto je povezan s talijanskim, Jadran je, unatoč državnim granicama, zajedničko more svih triju država, a talijanski turisti ionako radije ljetuju na našoj obali koja je i razvedenija, pa ljepša, ali i jeftinija. I povijesno iskustvo pokazuje da gospodarske krize najčešće nisu utjecale na ekonomske odnose dviju država. Kupovali smo u Trstu, Bariju, Palmanovi i Tarvisiju onda kada nam je bilo najgore, a i talijanski i jugoslavenski carinici taj su šoping kontrolirali čvrsto zatvorenih očiju.

I podaci koje nam daje Hrvatska gospodarska komora pokazuju kontinuitet takve suradnje. Najvažniji trgovinski partneri Hrvatskoj su, unatoč usporavanju vlastitih ekonomija, i dalje Italija i Njemačka, u svaku prosječno odlazi oko 15 posto hrvatskog izvoza. U Italiju je u prvih devet mjeseci izvezeno robe za više od 1,5 milijardi eura ili 9,8 posto više nego u isto vrijeme lani, dok je izvoz u Njemačku porastao 13,6 posto, na 1,42 milijarde eura.

Dalje, međutim, postaje zanimljivo. Hrvatski izvoz u zemlje CEFTA-e (Albanija, BiH,Crna Gora, Kosovo, Moldavija, Makedonija, Srbija, svugdje je BDP u porastu) povećao se za 0,1 posto, na 1,8 milijardi eura, pri čemu je izvoz u BiH, koja je četvrti najjači trgovinski partner Hrvatskoj (10 posto ukupnog hrvatskog izvoza, odmah iza Slovenije s 11 posto), pao za 1,9 posto, na 992 milijuna eura, unatoč prosječnom rastu BDP-a BiH od oko tri posto.

Njemačka ima 82,7 milijuna stanovnika, Italija 60,6 milijuna. BiH ima 3,5 milijuna stanovnika, Slovenija nešto više od dva milijuna. Nijemaca, znači, ima 23,6 puta više nego stanovnika BiH, Talijana 17,3 puta više. Kako to da i u Njemačku i u Italiju izvozimo u prosjeku samo oko 50 posto više nego u BiH, unatoč tome što je BiH izvan Europske unije i jedna je od tri najsiromašnije europske države? Odgovor treba potražiti u povijesnom kontinuitetu i čvrstom međusobnom razumijevanju potreba tržišta. Slično možemo reći i za Sloveniju, s time da je tu situacija nešto složenija jer dvije velike tvrtke u hrvatskom vlasništvu - Atlanticova Droga-Kolinska i Agrokorov Mercator (čak i u vrijeme Agrokorove krize) - daju značajan doprinos slovenskoj izvoznoj statistici.

Vratimo se uvriježenim tezama o izvozu. Kradem sa stranica Hrvatske gospodarske komore jer je najjednostavnije. Prvo, “povećanje izvoza stvara radna mjesta”. Točno, kao i svako drugo povećanje broja narudžbi. Drugo, “jedino izvozno orijentirana ekonomija može maloj zemlji jamčiti dugoročno održiv gospodarski rast”. To je već malo kompliciranije. Da bi se ekonomija mogla smatrati “izvoznom”, mora imati proizvod koji zanima globalno tržište. Treće, “izvozna orijentacija jača ukupnu konkurentnost zemlje te stvara pozitivnu percepciju o funkcioniranju njezina gospodarstva”. Ne. Pogrešno.

Izvozna orijentacija poduzetnika koji ima proizvod zanimljiv globalnom tržištu dokaz je prvo njegove umješnosti kao proizvođača koji zna prepoznati potrebe tržišta, a tek ako takvih poduzetnika ima više, i sposobnosti državnih regulatora da stvore uvjete u kojima će se poduzetništvo uspješno razvijati.

Ukratko, izvoz, zajedno s dobiti od tržišta koje nadrasta administrativne i političke granice država, stiže tek kao posljedica. Uspjeh na tržištu, prvo domaćem, a onda i svim ostalima, posljedica je kvalitetnog poduzetničkog rada, dobrog upravljanja i permanentnog ulaganja u razvoj proizvoda. Na državi je da pomogne regulativom sa što manje prepreka. Kada nije tako, kada se izvozi da bi se izvozilo, rezultat je jednak današnjem Uljanikovom čija “izvozna orijentacija” sigurno nije ojačala konkurentnost zemlje, ali jest otkrila niz neuralgičnih točaka loše domaće gospodarske politike.

U tom kontekstu bilo bi nepošteno ne spomenuti serijskog poduzetnika-aktivista Nenada Bakića i njegov idealistički pokušaj spašavanja Varteksa. Varaždinski tekstilni pogon nekada je bio svjetski relevantna kompanija. Varteksova odijela doista su se nosila u londonskom Cityju, a veliki modni brendovi poput Bossa i Levi’sa borili su se za slobodne termine varaždinskih švelja. Jeftini rad je otišao u Kinu, ali brend je ostao, kao i znanje da se napravi kvalitetan vlastiti proizvod. Bakić je tvrdoglav, mogao bi svoj idealizam opet pretvoriti u profit. To međutim neće biti potvrda hrvatske, nego Bakićeve poduzetničke konkurentnosti. Uspije li, možda svojom glasnošću pokrene trend.