Objava poprilično načelnog plana za “novi Agrokor”, koji bi trebali podržati njegovi vjerovnici, još nije ponudila najbitnije odgovore na ključna pitanja. Doznali smo da je izvanredni povjerenik angažirao vrsnu ekipu probranih domaćih i stranih eksperata koji znaju vješto složiti vrlo sofisticiran prijedlog operativnog, pravnog, organizacijskog, financijskog... restrukturiranja, ali ne i mnogo više od toga. Ključne predispozicije nagodbe su, prvo, dobiti odgovor na pitanje o održivosti Agrokorovih dugova i, drugo, doznati koliki je kolač preostao za podjelu te na kolike će se šnite dijeliti. Ideje Ramljakove ekipe, odnosno njihovih konzultanata oko restrukturiranja doimaju se, osim 2-3 slabije karike, zdravorazumski i provedivo. Dizajn je to koji se može popravljati po putu.
Međutim, ako nagodba ne bude postignuta na održivim, racionalnim osnovama, fantastična ekspertiza i uloženo znanje neće značiti baš ništa. Ponovimo: još ne znamo dovoljno o održivosti duga, ni o podjeli kolača, koji su osnova priče o svakom budućem Agrokoru, bez obzira na to hoće li on u konačnici završiti u rukama nekog moćnog stranog private equity fonda, pod patronatom domaćih kompanija ili uz skute nekog od divova svjetske prehrambene industrije.
Projekcije budućih zarada Agrokorovih sastavnica djeluju poprilično optimistično. Koliko su zapravo šanse da se svi ti pinki scenariji za Ledo, Jamnicu, PIK, Konzum, Belje… doista realiziraju? Ako su realne šanse za ostvarenje ružičastih planova 50 posto, procjene održivosti Agrokorovih dugova bit će mnogo skromnije od svih aktualnih javnih procjena koje bi prije mogle nazvati željama. Realisti bi rekli: bit će teško.
Isto tako, trenutačno veći broj vjerovnika i dalje gleda na kolač iz kojeg će isjeći šnite za naplatu svojih potraživanja kao na vrlo značajnu masu zahvaljujući kojoj će proći s minimalnim otpisima. Međutim, već iz hipotetske strukture namire vjerovnika koju su predložili Ramljakovi eksperti može se iščitati da će na relativno sigurnu naplatu moći računati samo roll-upovci (oni koji su osigurali novo kreditiranje) te, dijelom, dobro osigurani razlučni vjerovnici (kreditori s zalogom na npr. nekretninama).
Svi ostali vjerovnici mogu računati na visoku razinu boli; na izuzetnu razinu otpisa potraživanja te namiru isključivo kroz dionice “novog Agrokora”. Drugim riječima, ne treba očekivati da će pretežiti dio vjerovnika potpisati nagodbu sretni i zadovoljni. Vrlo je, pak, teško procijeniti što se sve može dogoditi ako se nagodba suoči s potpuno nerealnim očekivanjima. Sve je još moguće, pa čak i stečaj, koji bi trebalo u svakom slučaju izbjeći.
Još nema informacija o tome da je izvanredna uprava Agrokora blizu postizanja dogovora s vlasnicima dvije trećine duga, a što bi omogućila realizaciju nagodbe. U tom kontekstu najoptimističnija je ona teorija prema kojoj bi se većini sve drugo manje isplatilo od nagodbe. Međutim, ta logika podcjenjuje tri elementa bez kojih se nagodba ne može provesti. Prvo, vremenski okvir za postizanje nagodbe nevjerojatno je skučen pa uopće ne bi bilo čudno da Agrokor padne u stečaj zbog cajtnota. De facto je dovoljna jedna jaka privremena mjera. Drugo, ni tržišne ni pravne rizike koji mogu srušiti smisao nagodbe nije moguće uništiti. S pravnim rizikom treba računati zdravo za gotovo, on se ne može ni sakriti ni dezintegrirati. I treće; interesi pojedinih grupa tražbina sukobljeni su baš kao i interesi pojedinih vjerovnika.
Ono što odgovara razlučnom vjerovniku s pravima na dobre nekretnine nema nikakve veze ni s do jučer dobrim kolateralima na dionice, a kamoli s interesima svih onih koji su pristali na igru izdavanja tzv. financijskih mjenica. Svi su na svoj način zapravo posuđivali novac Ivici Todoriću pa će čak i na ljudskoj, psihološkoj razini mnogima jako teško biti prihvatiti da će jedan od njih trojice dobiti 100 posto, jedan dio, jedan skoro pa ništa. Moramo očekivati džumbus emocija u kojem iracionalne odluke vrlo često postavljaju pravila igre.