Napad “najvažnijih” ličkih hadezeovaca, predvođenih Darkom Milinovićem, toliko je bizaran i nekulturan politički čin da apsolutno zaslužuje barem površan, ali jako zajedljiv komentar. Prvo nekoliko riječi o samom “kralju” ličkog HDZ-a, Milinoviću.
Njegova dugovječnost u HDZ-u glavna mu je “kvaliteta”. Ključnu snagu crpi iz toga što se u HDZ učlanio davne ‘89., činjenici da je iz domobranske obitelji koja je imala problema s komunističkim vlastima te, naravno, kao velik broj HDZ-ovih prvoboraca iz devedesetih, prešućuje da je imao bilo kakve veze s bivšim sistemom, pa čak i svoje benigno predsjednikovanje Savezom socijalističke omladine Gospića neposredno prije učlanjenja u HDZ, kao i baš zabavan detalj da je u Večernjaku pismom čitatelja branio druga Ivicu Račana od radikalnih gospićkih komunista koji su ga napali zbog odlaska sa 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Tada je mlad i vjerojatno još naivan Milinović dobro uočio da je Račan ipak na progresivnoj partijskoj liniji te je prilično zanimljivo kako ga je u kasnijim partijskim prevratima, jedne druge partije, taj naprednjački instinkt u potpunosti napustio.
Kao ministar u Vladi Ive Sanadera autistično je u stranci dizao popriličan novac koji su hadezeovci klasičnim političkim reketom otuđili poduzećima iz javnog sektora, odnosno hrvatskim poreznim obveznicima. Milinović tvrdi da je taj nečasno izmuzen novac dijelio časno, tj. da ga je darovao za obnovu jednog sakralnog objekta, što je samo dokaz da zapravo uopće ne razumije što je u suvremenim parlamentarnim demokracijama prihvatljivo ponašanje političara. Da ga je početni talent prepoznavanja situacije i shvaćanja “društveno-političkih” okvira vlastitog djelovanja definitivno napustio, Milinović je dokazao potpunim nesnalaženjem u Karamarkovu razdoblju, kad, jadan, doslovno nije znao gdje bi sam sebe stavio.
Na vrhuncu te političke krize pozicije je mijenjao preko noći; od prezira prema Plenkovićevim upozorenjima na nelogičnosti Karamarkovih poteza do preuzimanja tobožnje lidersko-prevratničke role, pri čemu si je mjesto u povijesti političke misli osigurao time što se svrstao u grupicu posebno dezorijentiranih “važnih” hadezeovaca koji su iznenada uspaničeno počeli davati izjave da će ubuduće na stranačke sastanke početi donositi vlastite glave. Njima je to vjerojatno bilo revolucionarno jer se za vrijeme Sanadera to, izgleda, nije smjelo i niti jedan iz te grupice iznenadnih “mislioca” nije shvaćao apsurdnost javnog konstatiranja vlastitog prava na slobodu mišljenja.
Nažalost, prošlo je puno vremena od Karamarkove akcije samosvrgavanja, a Milinovićeva iznova stečena sposobnost vlastitog mišljenja nije naročito dobila na kvaliteti. Čovjek je, eto, ovaj tjedan izišao pred mikrofone, fotoaparate i TV kamere te budan i pri punoj svijesti javno, de facto, zatražio od premijera provođenje klijentelizma kao vrhunaravnog principa; temeljnog i osnovnog cilja njegova političkog postojanja kao predsjednika Županijskog odbora HDZ-a. Nešto tako besramno nismo prilično dugo vidjeli na hrvatskoj političkoj sceni. Milinoviću zapravo treba zahvaliti što je iskreno priznao da su utjecaj, moć i kadroviranje jedini pravi smisao politike u Hrvatskoj, iako se ipak morate sasvim ljudski zapitati kako netko tko je toliko dugo u politici može svesti na tako prozirno vulgarne interesne pozicije. Rastavio je Darko od Like sam sebe na proste faktore.
Pojednostavljeno rečeno, Milinovićeva je teorija da on i njegovi istomišljenici u ličkom HDZ-u imaju neko božansko pravo imenovanja bitnih ljudi na sve važne pozicije u Lici iako to tobožnje pravo imenovanja nema nikakvog utemeljenja ni u državnim zakonima i njihovim provedbenim pravilnicima, kao ni u bilo kojem aktu njegove Županije. Taj “izborni pobjednik”, koji je u Lici uspio inače nemoguće za HDZ, tj. izgubiti ključne gradove i općine, jednostavno traži od svog kralja (Plenkovića) poziciju patrona za svoje klijente (bliske mu članove ličkog HDZ-a).
Čak se teško oteti dojmu da je riječ klijentelizam nekako previše pristojna da bi opisala quid pro quo odnos patronusa i clienasa koji se kao prepoznatljiva politička mašina može trasirati još od starog Rima. U drevnom Rimu ta se mreža, zvana clientela, nadvijala nad temeljima društva, odnosno familijama, i čak se ne treba shvaćati nužno nazadnjačkom za tadašnje kriterije modernizma u politici. Nekako nam Milinovićevu modusu operandi više pristaje pojam “bastard feudalism”, kojim pojedini povjesničari karakteriziraju prirodu kasnog srednjeg vijeka, kada su razni lokalni asovi srednjeg ranga za svoje vojne, političke i ostale usluge od jačih lordova tražili pozicije, novac ili utjecaj.
Dubok je dojam da nas lički “lideri” naivno i potpuno iskreno žele vratiti u kasni srednji vijek, u doba koje je, recimo, u Britaniji uzrokovalo Rat ruža; političku nestabilnost i sporadične okršaje za engleski tron. Dodajmo da ono “lički iskreno” ne treba shvatiti baš doslovno jer nitko pri zdravoj pameti neće Milinoviću povjerovati da je zaista spreman bos se uspeti na Velebit ako se u NP Plitvice imenuje netko tko mu nije po volji. Bude li to doista učinio, poslat ćemo mu novinara i fotoreportera kao pratnju te neku mast ili sprej za ono što će mu (možda) ostati od tvrdih ličkih tabana. Možda tim bolnim planinarenjem zaradi koji politički poen, ali to nam se, budimo iskreni, ne čini baš jeftinim poput odricanja od političke pozicije na kojoj se ne može zaraditi ni direktno ni indirektno. Upravo to učinilo je “Milinovićevih petnaest”: odrekli su se neplaćenih stranačkih pozicija za koje su putem shvatili da nisu baš dobre ni za širenje utjecaja kadroviranjem.
Ne treba biti patetičan pa posebno objašnjavati zašto Hrvatska nikamo ne može odmaknuti od međunarodne nekonkurentnosti ako ćemo, poput Milinovića, otvoreno bježati od uobičajenih demokratskih standarda i bilo kakve sklonosti meritokraciji. To je, valjda, samorazumljivo.
Umjesto toga, zaključno dodatno treba prokomentirati metode Milinovićeva napada na Plenkovića. Milinović je lički “hrabro” rekao da nikako ne napada Plenkovića (iako je baš svakome jasno da napada upravo premijera), nego ministra Ćorića, koji mu kao “kvazihadezeovac omalovažava ljude”. Što je Milinović time, zapravo, želio poručiti? Možda da je Ćorić premlad da bude hadezeovac? Je li možda nezgodno to što mu ne nedostaje četvorka i(ili) petica u zubalu pa je stoga kvazihadezeovac? Je li veliki problem to što je premlad da bi se učlanio u HDZ kao ‘89. Milinović? Ili je ipak problem u tome što je Ćorić dobro obrazovani ekonomist; sorta koju bi, prema Milinoviću, “pravi hadezeovci” valjda trebali doživjeti kao antipatične, kao “one druge”, kao nekoga tko ne može biti njihov pravi stranački brat?
Budući da se u dijelu suvremenog HDZ-a očigledno cijene nametanje neobrazovanosti i ruralnost kao poželjni kriteriji za hvatanje pozicija, pitamo se gdje je nestao onaj HDZ u kojem je Tuđman doveo ličkog intelektualca i menadžera Nikicu Valentića, koji je vodio vladu koja je slomila hiperinflaciju i devalvaciju, osigurala relativnu ekonomsku stabilnost, uvela kunu i, ne treba baš zaboraviti, dobila rat. Je li se tada neki tadašnji Milinović (a bilo ih je podosta) usudio Tuđmanu poručivati da mu tamo neki Valentić ili kasnije Mateša ne izgledaju baš kao pravi hadezeovci, nego su mu više kvazi jer nose naočale, a i neki su intelektualci? Retorika Milinovića najopasnija je za sam HDZ. I zastrašujuća za sve. Retoričku podjelu na hadezeovce i kvazihadezeovce treba čitati kao početak rata političkih lordova u nekom novovjekom bastard feudalizmu, u kojem možda neće biti proliveni potoci prave ljudske krivi, ali će kao kolateralna žrtava sigurno pasti budućnost Hrvatske.
Ukratko, nadajmo se da je mala prljava politička sabotaža koju je pokušao Milinović tek svojevrsni atavizam iz HDZ-ove povijesti bogate klijentelizmima raznih vrsta te da se nalazimo na početku doba u kojem pokušavamo napustiti taj disfunkcionalni političko-ekonomski model. No, dopuštamo da smo potpuno krivo iščitali situaciju jer se zapravo radi o sukobu uglednog bastard feudalca s više pozicioniranim klijentelističkim patronom.